Za skoro tri decenije braka ne nazvasmo se ni dušo, ni srce, ni srećo. Takve izljeve nježnosti prepuštali smo drugima. Koji su se kitili i većim riječima, a onda se, po nekom nepisanom pravilu, rastajali k’o smrtni neprijatelji.
Svih ovih godina uspjeli smo se sjetiti pet-šest godišnjica. Nerijetko bi nas neko od bližih nazvao, čestitanjem podsjetio. Na šta bi se, po prekidu veze, slatko nasmijali sopstvenoj zaboravnosti.
Rodjendana se još i sjetimo. Nije dotle došlo majka mu stara.
-Sretan ti rodjendan!
-Hvala!
Poljubac
(To je poklon)
Okreće se svako na svoju stranu da još malo uhvati sna do ustajanja. Pitaju me sutradan jesam li izveo ženu na večeru.
-Ma jok, odgovaram, napravio sam joj pokljukušu sa puno bijelog luka. Kako ona voli.
Kad nas pitaju koliko smo u braku, kažem pedeset i kusur. Naše godine se duplo obračunavaju. Preko 25 godina radimo skupa. Nismo zajedno samo kad sjedimo na klozetskoj šolji.
Ni ne pričamo koliko smo znali. Nema potrebe. Dovoljan je pogled. On nam sve kaže. I kad, ‘vaki šeprtljast, prospem vino po bijelom uštirkanom stolnjaku. I kad hvalim njen novi specijalitet. I kad nehotice prdnem. I kad vidim kako crče za djecom. I kad je u prolazu uštinem za dupe. I kad je vrijeme za intimu.
Znamo se u dušu.
I to volimo.
Čuvamo.
I nedamo nikom.
Male stvari
Koje ne koštaju ništa
A u isto vrijeme neprocjenjivo skupe
Znače nam sve.
Danas se vozimo nazad iz posjete sinu. Počinje pjesma u autu. I oboje u isti glas krećemo s Milanom.
-Pridji bliže i pogledaj dobro kuda vode ovi tragovi….
Uzajamni pogled. Sretni. Sve je kako treba. Sve je na svom mjestu. To je to.
————————————————————-
Ostalli tekstovi OVDJE