Kad sam bila dijete, a to nije bilo baš tako davno, ali jeste prije rata, stid je bio opasna stvar. Naruže te odrasli tu i tamo, kažu prekini, u šta gledaš, i tako dalje, i ništa od tog nije strašno kao kad ti kažu – stidi se!
Danas se slabo ko čega stidi. Nekada smo na televiziji gledali učen i pristojan svijet, a danas se prepiru, nadvikuju, demonstrativno napuštaju studio, ili su pak čitave emisije posvećene upravo onome što bi nekad bilo sramotno, i kao takvo bi samo greškom moglo otići u etar.
Ljudi na položajima kradu, varaju, kroje sudbine desetinama, stotinama, hiljadama ljudi, ali ih odsustvo stida sprječava da se povuku čim se za njihova nedjela sazna. Tako se i narod valjda navikava da nije više sramota krasti i varati koliko je strašno imati zastarjeli telefon, ofucan auto ili siromašnu rodbinu. Školarci napadaju nastavnike, napadaju starije, napadaju slabije, pokazuju zastrašujuću okrutnost upravo prema onima koje bi trebali poštovati, pomagati ili štititi.
Valjda je zavladalo uvjerenje da se samo budale, slabići i naivci suzdržavaju, odmjeravaju i stide. Ljudi se ne stide neznanja, neiskustva, neumjerenosti, neosjetljivosti, naprotiv, bučan i agresivan jeste jednako uspješan.
U sve to se lijepo uklopio i njuejdžovski trend sadašnjeg trenutka gdje se priče poput „riješite se straha, stida i sumnje u sebe“, „just go for it“ mogu protumačiti kao još jedna potvrda da je sve ono što nas je tjeralo da povučemo ručnu i zamislimo nad svojim postupcima samo toksična zaostavština vremena budala (koje su, paradoksa li, „živjele bolje“).
Kad su, nekad iza rata, pitali nekog britanskog „unproforca“ koji se već bio dobro upoznao i saživio sa našim narodom šta je to što je Bosni najpotrebnije, rekao je „a shipload of vowels“.
Mož'mo i bez sam'glasnika, ali bez stida, čini mi se, ne još dugo.