I tako… Dos'o Ante na Stari. Jest, majke mi. I ne samo dos'o. Pres'o ga, bolan. Pres'o s desne na lijevu obalu grada. Gled'o zbunjeno i odusevljeno u isti cas. Sav zacudjen, gledo’ cas desno, cas lijevo. Gled'o malo u Neretvu. Malo u onaj kamen sto bljesti bjelinom. Malo u nebo iznad Starog. I u ljude je gled'o. Lica im pazljivo promatr'o. Majice koje su nosili zagled'o. I skont'o. Vidis, bolan, isti kamen k'o i kod nas. Isto nebo. Isti zrak. Ista hava. I ljudi su cak isti. Nisu tamniji od nas Hrvata, kako sam mislio. Ista lica k'o kod nas. Ista odjeca. Sve isto. Evo, vala, do jucer sam mislio da bi svakog Bosnjaka pozn'o medju gomilom Hrvata samo po izgledu. Sad kad ih vidim, znam da je to nemoguce. Isti k'o i mi, Isusa mi. Isti. A vidis, ni oni mene nisu prepoznali. Nisu skuzili da sam Hrvat. I niko me ni pogled'o nije. Ni okren'o se za mnom. A kamoli da me biju. Cudno. Bas cudno. A meni oni moji vazda govore nemoj tamo. Ne smijes. Prepoznat ce te, bolan Ante, ako predjes. I sta ces onda? Gotov si! Prebit ce te. Neka tebe ovdje. S tvojom rajom, sine. Sa Hrvatima. Tu ti je najsigurnije. Nemoj tamo. Ne valjaju oni. Mrze nas. Ubit ce, Ante, ubiti…
Gled'o Ante zacudjeno. Hoda Starim, a niko ga ne vrijedja. Seta, sve nogu za nogom, a niko mu ne dobacuje. Do jucer je bio siguran da ce ga ti isti ljudi napasti ako predje na njihovu stranu. Sad hoda slobodno i niko mu nista. Cudi se Ante tim ljudima koje vidi oko sebe. Nikad im ne bi po faci rek'o da su Bosnjaci. Evo, ovaj jedan cak malo lici na mog tatu, misli Ante. Isti nos. Ista crna kosa i brkovi. Eno i jakna mu slicna tatinoj. Normala ljudi. O svom se poslu zabavili. Njega i ne vide. Otvorio Ante oci. Sirom otvorio. Da upamti. Da upije. I nikad ne zaboravi. Odcudio se Ante. Odcudio se, ljudi moji, pa mu sad sve nekako ljepse i vedrije. Hoda slobodno po Starom i bas ga briga.
Ante vam je, inace, klinac iz Srednje prometne skole u Mostaru. Skole u koju idu i bosnjacka i hrvatska djeca. Pod istim su krovom. U istim ucionicama. Al nikad u isto vrijeme. Nikad zajedno. Jedni vam idu u skolu ujutro, a drugi popodne. Ako su recimo Hrvati prva smjena, Bosnjaci su druga. I sve tako… Iz dana u dan. I ne vide se. I ne sretnu se. A kamoli da popricaju il odu na kafu. Takav sistem je sramota bosanskohercegovackog obrazovanja. Poraz svih onih koji su polozili zakletvu da ce casno i odgovorno obavljati svoj nastavnicki posao. Takvo uredjenje je van svake pameti i nema nikakve, ama bas nikakve veze sa skolom kao odgojno – obrazovnom institucijom. Odgoj, znate, podrazumijeva intelektualnu, eticku (moralnu), estetsku i radnu komponentu. Nastavnik prije svega treba biti odgajatelj, pa tek onda ucitelj. Nije dzabe u definiciji skole na prvom mjestu stavljen pridjev ”odgojna”, pa tek onda ”obrazovna”. Sve ima svoje zasto i zato. Sve je jasno onome ko hoce da shvati. Sve je la'ko onome ko hoce da radi.
Odgoj, kazem. Velika je to rijec. Teska i lijepa u isto vrijeme. I nije joj svako dorastao. A pogotovo ne ovi neki ministri obrazovanja, direktori, zamjenici i pedagozi. Nisu joj dorasli ni nastavnici ni profesori. Jer kakav je to prosvjetni radnik koji razdvaja djecu? Kakav je to prosvjetni radnik koji podrzava takav sistem rada u kojem Hrvati i Bosnjaci idu u istu skolu, a ne susrecu se? Kakav je to covjek prije svega, ako podrzava jedan takav sistem? Kakva je to osoba ako djecu ne uci zajednistvu, jednakostima, toleranciji i postovanju? Kakav je to odgajatelj ako zna da jedan Ante nikad nije bio na Starom i bas ga briga za to?
A onda vam je Radio Slobodna Evropa poceo sa emitovanjem serijala pod nazivom Perspektiva. Serijal govori o mladima Balkana i njihovim misljenjima o problemima danasnjice. Jedna od epizoda posvecena je mostarskim srednjoskolcima i njihovoj podijeljenosti. Govori o problemu dvije skole pod jednim krovom. Najvise prasine diglo se oko Antine izjave da nikad nije bio na Starom. Klinac je to koji je bio iskren i hrabar. Djecacki iskren i dovoljno hrabar da kaze ono sto svi sutimo. I vidio se strah u njegovim ocima. Strah izazvan predrasudama, odgojem i nametnutim stegama drustva. Strah od nepoznatog. A strah od muhe pravi slona. Vidio se i zal. Zal zbog cinjenice da su Stari vidjeli ljudi s drugih kontinenata, stigli negdje s kraja svijeta, samo da vide to kameno cudo, a on, Mostarac, nije mu se ni priblizio. Suze, bolan, da ti krenu na oci.
Zatim je, kao sto to obicno i biva u ovoj nasoj zemlji, pocela medijska hajka. Drustvene mreze i portali su brujali samo o jednom. O Anti. Da otvoris konzervu pastete, Ante bi iskocio iz nje. Eto dokle je doslo. Svi su se cudili i zgrazavali. Svi su ga napadali. I njega i roditelje i sve one koji tako misle i odgajaju djecu na pogresan nacin. Covjece, svi postadose drustveni kriticari i analiticari preko noci. Svima odjednom smeta taj problem podijeljenosti. Svi odjednom najstrozije osudjuju nacionalizam.
Zivimo u gradu u kojemu je i zrak podijeljen. U gradu oboljelom od nacionalistickih pljuskavica sto ne prolaze ni kad potrosis tone i tone one zute kreme kojom smo se mazali kao djeca da bi se one tackice sto prije sasusile. Dzaba, i dalje svrbe. I nikako da prodju. Samo, eto, o tom se svrabezu ne prica. Toliko smo se navikli na njega da smo se prestali mazati. Srodili se s njim. Samo ponekad, kad se desi neki Ante, pocnemo se cesati. Pocenmo moralizirati i licemjerno pametovati, zaboravljajuci da vec godinama zivimo u bolesnom stanju i ne cinimo nista da to stanje promijenimo. Prihvatili smo ga kao normalno. Pa otkud nam onda pravo da kritikujemo Antu?
I sta sad? Sta sad kad je Ante pres'o most? Hoce li to izlijeciti nase pljuskavice? Sta je sa svim drugim Antama? Ko ce njih prevesti? Ko ce njima otvoriti oci? Ko ce s njima pricati? Ko ce njih nauciti? I ne samo Antama. Sta je sa svim Mujama? Jest, Mujama. Sa onim Bosnjacima koji nikad nisu presli na desnu stranu, osim do Mepasa da sebi kupe majicu.
Emisija je ukazala na problem, ali nije ga rijesila. Ko ce ponuditi rijesnje? Hoce li iko? Ili cemo se i dalje praviti da je sve uredu, a onda se cudom cuditi kad se opet pojavi neki Ante? Hocemo li i dalje gledati one pljuskavice koje se sire iz dana u dan, a ne ciniti nista da ih se rijesimo? Sta kad se ugase kamere i kad se emisija zavrsi? Sta sa Antom i nakon Ante?
Za konkurs