Pripadam generaciji koja je uz latinično obavezno morala poznavati i ćirilično pismo.Postojalo je pravilo, ne znam da li i sada postoji, da jedna sedmica u školi bude ćirilična, a druga latinična.
Ja nikad nisam imala problema sa učenjem niti prihvatanjem tog, nama tada još sasvim normalno našeg ,pisma.Istina, potičem iz porodice gdje se cijenila i škola i nauka.“Traži nauku pa makar i u Kini.“-znao je reći moj dedo, a kasnije i roditelji. I ja isto mislim i često govorim. Ali, bez obzira na moranje ja sam čak i voljela pisati ćirilicu.Nekako su mi se slova bolje slagala, bila iste veličine iliti fonta i sveska izgledala urednija. Lično bih voljela da sam stigla naučiti i arapsko pismo i kinesko pa čak i ona manje poznata.Ali nisam što opet ne znači i da neću pristupiti učenju ako me dioptrija ili Alchajmer ne spriječe u tom podhvatu.
Dakle, kad smo se posvađali sa ćirilicom? Zašto je ćirilica sinonim i simbol za ono što se dešavalo devedesetih godina?Zašto je ćirilica u Vukovaru prouzročila prosvjede?Zašto je i sada diljem Bosne i Hercegovine, a naročito u manjem entitetu između ćirilice i stavljanja tapije na entitet povučen znak jednakosti? Zato što je neko u jednom periodu historije iliti povijesti prisvojio ćirilicu, a neko dozvolio prisvajanje i otuđenje od ovog pisma.
- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -
O porijeklu ćirilice da se dugo i pisati i pričati.Ipak te priče uglavnom ostaju nedovršene i obavezno izazovu svađu.A svi teoretičari i jezikostručnjaci svoje teorije smatraju konačnim i univerzalnim.Tek u neko doba ćirilica je postala srpsko pismo.Od srpskog naroda prihvaćena kao nešto njihovo i samo njihovo, polahko se otuđivala od ostalih.Polahko dok nije gotovo odbačena.
I eto ljudi nesrpske nacionalnosti idu na kurs ili tečaj arapskog jezika gdje obavezno uče i pismo ili kineskog jezika, a neće pa čak i mrze ćirilicu.S druge strane pripadnici srpskog naroda ,iako ne svi, opet insistiraju na tom pismu kao nečem svetom bez čega gube i identitet i sve što smatraju svojim.Najčešći su slučajevi gdje je upotreba ili neupotreba ćirilice čisto pitanje inata, a ne nacionalnog ili nekog drugog identiteta.
Tako je ćirilica ni kriva ni dužna iskorištena za raspirivanje i vođenje ratova.Ona se i dan danas koristi u te svrhe. Sad i danas u Vukovaru, a prije nekoliko godina u Bosni i Hercegovini.Istina, u BiH nije bilo ovako burno kao u Vukovaru.Ali neprihvatanje i osjećaj nameta postoji i danas.Zašto?Pa zato što svako napisano ćirilično slovo neko slavi kao pobjedu što automatski dovede do toga da oni drugi to doživljavaju kao poraz.
Nedavno sam pisala o svom putu kroz RS.Napomenula sam nacionalističke grafite ispisane ćiriličnim pismom.Kome?Kome su ti grafiti namijenjeni kad u vascijeloj Istočnoj Hercegovini ni za lijeka nema Bošnjačkog niti Hrvatskog imena?Namijenjeni su nama ,slučajnim prolaznicima koji se pitamo u čemu je poenta tih grafita u ovim pustahijama gdje je vjerojatnije da ćete na cesti sresti Blažu i medu zagrljene nego drugo auto.? U stvari, možemo se mi pitati koliko hoćemo ,ali ovi autori nama slučajnim prolaznicima poručuju da smo u njihovoj zemlji u kojoj mogu raditi šta hoće i u kojoj se osjećaju kao svoj na svome.A to nam pokazuju favoriziranjem mrske nam ćirilice.Malo im što su parole nacionalističke pa su ih još ukrasili i ćirilicom.Tako su se nacionalizam i ćirilica stopili i postali jedno. Pretpostavljam da je ćirilica upravo za to i zbog ovakve upotrebe i omrznuta.Dakle,zašto se i ko je između srpskog nacionalizma i ćirilice povukao znak jednakosti? Povukli su ga srpski nacionalisti.U onom jadu i čemeru istočne Hercegovine to je duševna hrana i nadomjestak za sve ono što nemaju, a što normalan svijet ima.
Rat puškama je završen.Ali počeo je ćirilicom.Ljudi se toga dobro sjećaju. I zato ćirilica asocira na sve pretrpljeno. Zato je ćirilica i simbol pobjede kod njenih pristaša..
I nakon svega nameće mi se pitanje koliko treba proteći vremena da bi ćirilica nama , i jednima i drugima postala kao i bilo koje drugo pismo.Ne kao latinica , jer će takva teško postati ikada, već kao ona druga gore pobrojana.Možda kad nam ne bude obaveza ni nametanje već hobi i pokazatelj stupnja obrazovanosti.Treba li toliko čekati? Oni koji svojataju ćirilicu nemaju toliko strpljenja.Oni koji je ne prihvataju smatraju bilo kakav rok kratak.Ipak, mora se i treba dalje.S ćirilicom ili bez.
Pripadam generaciji koja je uz latinično obavezno morala poznavati i ćirilično pismo.Postojalo je pravilo, ne znam da li i sada postoji, da jedna sedmica u školi bude ćirilična, a druga latinična.
Ja nikad nisam imala problema sa učenjem niti prihvatanjem tog, nama tada još sasvim normalno našeg ,pisma.Istina, potičem iz porodice gdje se cijenila i škola i nauka.“Traži nauku pa makar i u Kini.“-znao je reći moj dedo, a kasnije i roditelji. I ja isto mislim i često govorim. Ali, bez obzira na moranje ja sam čak i voljela pisati ćirilicu.Nekako su mi se slova bolje slagala, bila iste veličine iliti fonta i sveska izgledala urednija. Lično bih voljela da sam stigla naučiti i arapsko pismo i kinesko pa čak i ona manje poznata.Ali nisam što opet ne znači i da neću pristupiti učenju ako me dioptrija ili Alchajmer ne spriječe u tom podhvatu.
Dakle, kad smo se posvađali sa ćirilicom? Zašto je ćirilica sinonim i simbol za ono što se dešavalo devedesetih godina?Zašto je ćirilica u Vukovaru prouzročila prosvjede?Zašto je i sada diljem Bosne i Hercegovine, a naročito u manjem entitetu između ćirilice i stavljanja tapije na entitet povučen znak jednakosti? Zato što je neko u jednom periodu historije iliti povijesti prisvojio ćirilicu, a neko dozvolio prisvajanje i otuđenje od ovog pisma.
O porijeklu ćirilice da se dugo i pisati i pričati.Ipak te priče uglavnom ostaju nedovršene i obavezno izazovu svađu.A svi teoretičari i jezikostručnjaci svoje teorije smatraju konačnim i univerzalnim.Tek u neko doba ćirilica je postala srpsko pismo.Od srpskog naroda prihvaćena kao nešto njihovo i samo njihovo, polahko se otuđivala od ostalih.Polahko dok nije gotovo odbačena.
I eto ljudi nesrpske nacionalnosti idu na kurs ili tečaj arapskog jezika gdje obavezno uče i pismo ili kineskog jezika, a neće pa čak i mrze ćirilicu.S druge strane pripadnici srpskog naroda ,iako ne svi, opet insistiraju na tom pismu kao nečem svetom bez čega gube i identitet i sve što smatraju svojim.Najčešći su slučajevi gdje je upotreba ili neupotreba ćirilice čisto pitanje inata, a ne nacionalnog ili nekog drugog identiteta.
Tako je ćirilica ni kriva ni dužna iskorištena za raspirivanje i vođenje ratova.Ona se i dan danas koristi u te svrhe. Sad i danas u Vukovaru, a prije nekoliko godina u Bosni i Hercegovini.Istina, u BiH nije bilo ovako burno kao u Vukovaru.Ali neprihvatanje i osjećaj nameta postoji i danas.Zašto?Pa zato što svako napisano ćirilično slovo neko slavi kao pobjedu što automatski dovede do toga da oni drugi to doživljavaju kao poraz.
Nedavno sam pisala o svom putu kroz RS.Napomenula sam nacionalističke grafite ispisane ćiriličnim pismom.Kome?Kome su ti grafiti namijenjeni kad u vascijeloj Istočnoj Hercegovini ni za lijeka nema Bošnjačkog niti Hrvatskog imena?Namijenjeni su nama ,slučajnim prolaznicima koji se pitamo u čemu je poenta tih grafita u ovim pustahijama gdje je vjerojatnije da ćete na cesti sresti Blažu i medu zagrljene nego drugo auto.? U stvari, možemo se mi pitati koliko hoćemo ,ali ovi autori nama slučajnim prolaznicima poručuju da smo u njihovoj zemlji u kojoj mogu raditi šta hoće i u kojoj se osjećaju kao svoj na svome.A to nam pokazuju favoriziranjem mrske nam ćirilice.Malo im što su parole nacionalističke pa su ih još ukrasili i ćirilicom.Tako su se nacionalizam i ćirilica stopili i postali jedno. Pretpostavljam da je ćirilica upravo za to i zbog ovakve upotrebe i omrznuta.Dakle,zašto se i ko je između srpskog nacionalizma i ćirilice povukao znak jednakosti? Povukli su ga srpski nacionalisti.U onom jadu i čemeru istočne Hercegovine to je duševna hrana i nadomjestak za sve ono što nemaju, a što normalan svijet ima.
Rat puškama je završen.Ali počeo je ćirilicom.Ljudi se toga dobro sjećaju. I zato ćirilica asocira na sve pretrpljeno. Zato je ćirilica i simbol pobjede kod njenih pristaša..
I nakon svega nameće mi se pitanje koliko treba proteći vremena da bi ćirilica nama , i jednima i drugima postala kao i bilo koje drugo pismo.Ne kao latinica , jer će takva teško postati ikada, već kao ona druga gore pobrojana.Možda kad nam ne bude obaveza ni nametanje već hobi i pokazatelj stupnja obrazovanosti.Treba li toliko čekati? Oni koji svojataju ćirilicu nemaju toliko strpljenja.Oni koji je ne prihvataju smatraju bilo kakav rok kratak.Ipak, mora se i treba dalje.S ćirilicom ili bez.