Kada sam imala 20 godina, umro je moj dobri i dragi deda. Iako je doživio fine godine i takva smrt je bila očekivana, istina je da za smrt dragih bića nikada nismo spremni. Sjećam se da sam sve to, kao i ostatak porodice, strašno teško doživjela i proživjela. Možda zato što je to bila i moja prva „odrasla“ smrt, smrt koja me zadesila kada više nisam bila dijete. Kada sam u tom periodu srela jednog druga, rekao mi je da je to tužno i sigurno teško, ali da to posmatram onako po starinski – važno je da ide po redu i da je bolje da mi je umro deda nego otac. Koliko god to bilo sasvim razumno i prirodno, srce ipak misli drugačije i bol zbog gubitka je ipak bol. I bude nekako teža kada se desi zbog nekoga za koga ste bili posebno vezani, sa kim ste odrastali, živjeli. U smrti teško da se može naći išta utješno i neizreciva tupost praznine samo govori kako je to jedina stvar koja nas u životu zadesi, a koju vrijeme ne može izliječiti. Oporavimo se od prekida ljubavnih veza, prekida sa prijateljima ili poslom, ali smrt dragog bića i nekoga važnog i bliskog, nekoga ko je oblikovao naše svjetonazore i obogatio nam život, postane samo tupa navika. Kako vrijeme prolazi, kada prođu prvobitni udarci i poražavajući osjećaj nemoći i praznine, mi nastavljamo sa životom nikad pomireni sa jednim takvim gubitkom, samo sviknuti da je i to sastavni dio našeg života.
Nepobitna istina je da nas sve čeka smrt, a dotad na najbolji način treba da iskoristimo najveći dar koji smo dobili – život, makar se tokom tog našeg putovanja sa smrtima susretali. Kada sam bila mala, jedna tragična i pretužna smrt, gubitak najmlađeg ujaka, kasnije se počela prostirati ispred mene poput tepiha koji će biti izvezen strahom od gubitka voljenih. Dugo, dugo vremena mi je trebalo da se pomirim sa neminovnošću da smo svi prolazni na ovom svijetu, da smo krhki i potrošni. Živjela sam u okruženju brojne porodice, otkad pamtim sa bakinim slabim srcem, pa sam često sebe znala uhvatiti u praznini noći kako se grčevito hvatam za vazduh jer će ona jednog dana umrijeti. Mogla sam da opipam tu tugu, bila je tako stvarna i živa. Nisam mogla da se nosim sa takvom vrstom osjećanja. A strah se produbljivao kada bih nastavila da vrtim te sulude misli po glavi i kroz njih dođem do one spoznaje da će, osim bake, jednog dana nestati i moji roditelji. To je tek bilo zastrašujuće. Onda, gdje su tu i svi drugi članovi porodice, svako na svoj čudesan i poseban način, ljudi koji su obilježili moj život najviše u onom tako važnom periodu razdoblja, u djetinjstvu i koje sam poslije imala i u odraslom životu, tako da sam se dugi niz godina znala boriti sa tim demonom, demonom koji me znao ponekad posjetiti u tmini noći i šaptati „oni će umrijeti“.
Ne znam kada i kako, ali strah je odjednom nestao. Mislim da je to bilo neposredno pred početak jednog proljeća. Iako sam jednu baku izgubila u periodu kada se moja majka već počinjala boriti protiv pogani unutar tijela koja joj je mogla uzeti ne samo dojku nego i sam život. Iako se u tom periodu moja draga baka, za koju sam se toliko bojala u djetinjstvu i mladosti da je neću imati dovoljno, bližila kraju svog puta. Zvučaće čudno, možda i neshvatljivo, ali strah od smrti je tek tako nestao i prihvatila sam nepobitnu činjenicu da svi imamo taj jedan put, ma koliko god on trajao. Nije više bilo grčevitih buđenja i borbe da dođem do daha. Mama se probudila i ispred nje se prostirala prava borba, ali i život. Baka je zaspala, a ja sam to prihvatila tako prirodno i normalno, iako se duša kidala na atome. Ali znala sam u tom trenutku da imam godina u kojima mnogi nemaju ni roditelje, a ja sam bila toliko bogata da sam sve dotad imala i baku. Znala sam da trebam mami, da je trebam držati za ruku, a onom drugom, slobodnom rukom krčiti staze koje su se pred njom prostirale. Možda je i mamina bolest olakšala rastanak sa bakom, ne znam. Ali sve sam podnijela stoički, sa tugom u sebi, ali sa osmijehom sam išla dalje. Iako sam znala da će mi baka tek nedostajati. Uprkos starosti i godinama koje je iznijela na leđima, znala sam da se neću noću gušiti u suzama, ali da ću se tokom dana, na svjetlosti, toliko puta susresti sa nedostajanjem. Za potrebom. Da popijemo kafu nad Vrbasom, da me posavjetuje kada dođem do zida, da se nasmijemo. Znala sam, o kako bolno znala, još u onom trenutku kada se baka danima sve teže borila za dah koji je sve više odbrojavao unazad, da je gotovo i da će vrijeme donijeti samo sviknutost da je nema i da više nema ama baš nijedne naše žive sitnice.
Smrt se ne šali, opasan je to igrač. Znam da ću jednog dana izgubiti one koji su mi najveća podrška i najiskreniji prijatelji i najvrijednije što imam. Znam da moji roditelji idu prema kraju, a ne početku svog puta. I koristim svaki trenutak svog bitka, svaku tu sretnu i opipljivu okolnost da stvorim sve više trenutaka sa njima dok su tu. Odrasla sam. Nema više nepotrebnih i glupavih svađa, razmirica ili trošenja na gluposti, samo čista sreća što su (još) uvijek tu, a sa njima i to živo vrijeme u kojem su samo zagrljaji, pažnja, poljupci, smijeh. Zato se, valjda, lakše nosimo sa bolestima. Jer smrt je posebno opasna, silovita i drska kada igra u paketu sa bolešću. Ali nismo ni mi baš posve nemoćni i bez snage. Zato ćemo se, valjda, lakše nositi i sa smrću. Mama bi sada naravno citirala Bogdana iz Ubistva s predumišljajem i rekla „Čim se čovjek rodio, grob mu se otvorio“. Jeste, puni smo crnog humora, ali okolnosti u posljednjih nekoliko godina to su nam servirale. Ne žalimo se, volimo humor u svakom obliku. Smijemo se uvijek i svemu, pa i smrti u lice, iako nas često podsjeća koliko smo krhki i nemoćni pred njom.
Danas mogu da pogledam smrt svaki dan u oči, bez straha i bojazni. Iako i sada mogu da osjetim jezu onih preteških prošlogodišnjih dana kada sam osluškivala da li on diše. Ali kao i tada, i danas joj, nimalo ne zamuckujući, kažem da nije dobrodošla i da ovdje nema šta tražiti. Da nas pusti na miru u našoj borbi jer nije joj vrijeme. Ni slučajno! Ima ona još posla mimo nas. Ne bojim je se nimalo, ustvari, bojim je se mnogo više kada njuška oko mojih bližnjih. Njih ne dam. Ali opasan je ona igrač, jebeno podmukla i zla, opet uspije da me prevari i uzme mi nekoga koga volim, nekoga ko je bio jedan od onih čudesnih perli sa niske mog djetinjstva, odrastanja… nekog ko je bio neodvojivi dio mog života. I kako dalje, kako se nositi sa gubitkom tako poraznim i teškim, kada sam je doslovno gledala u oči dok je uzimala mog ujaka, a ona se samo kezila i zavezala mi i ruke i tijelo i nisam mogla apsolutno ništa. Nemoć koju osjetite u kostima kada ne možete pomoći nekome koga volite i još kada znate da je gotovo neuporediva je sa bilo kojim stanjem u kojem se možete zadesiti. Kao da vam neko odvoji tijelo i zalijepi za patos dok vaš skelet samo drhtavo i nijemo stoji nasred sobe, a tijelo je tako čvrsto zalijepljeno i taj usrani ljepak neće popustiti sve dok taj neko koga volite ne ode. Onda ćete ustati. I možete vrištati, plakati, nijemo stajati, izaći iz te prostorije, raditi šta god želite, ali je gotovo. Smrt je bila i jača i brža. Ostaje vam samo da se pripremite na još jednu sviknutost, da naučite živjeti sa bolom gubitka. I da idete dalje, u život. To je ono što ne smijete zaboraviti, isto kao ni svoje bližnje.
Ne smijemo nikada potisnuti čijenicu da smrti prethodi ono najvrijednije – život. Mislim da upravo zato taj čudesan, predivan dar moramo iskoristi najbolje što možemo – voleći, dajući, smijući se, bivajući tu za svoje najdraže. Pa čak i kada neko od njih sa smrću ode, nama ostaje život i u njemu istina kakvi su bili ti dobri i dragi ljudi, koliko su učinili za nas, šta su nas naučili, kakve uspomene smo sa njima stvorili… to je onaj smiraj duše koji će vam dati snagu u ruke. Snagu da se borite, sjećate, idete dalje. Da živite srcem u kojem otkucaje pokreće ne samo nevjerovatna konstrukcija tog mišića i zdrav organizam, nego i toliko dobrog, lijepog i toplog što podsjeća na vaše drage. Živi ste, ne samo zahvaljujući zdravlju ili sreći, nego i zahvaljujući njima, posebnim ljudima u samo vašem životu. Jeste ona opasan igrač, ali i vi imate itekako jake adute u rukavu. Zato se ne plašim smrti jer… dobila sam i imam život. I, kao da odveć nije dar sam po sebi, život mi je poklonio još toliko toga – u njemu sam dobila njih, tako posebne i dobre ljude, te čudesne perle za nisku mog života. Oni kojih više nema odmaraju u mom srcu, one koji su tu snažno grlim. I mislim da je to utjeha.