Pričamo neko veče. K’o i svaki put-red zapažanja o okolini, red tračanja (bez Vegete ne ide) i red mudrovanja (to uvijek nekako spadne na mene). Moj sagovornik, koji inače nije sklon namćorenju i izbjegavanju ljudi, iznenađeno ali i nekako stidljivo reče kako mu je druženje uopšte postalo naporno i kako nema zajedničkih tema sa ljudima. Veli, poziv na piće je postala obaveza koju najradije izbjegava. Razgovori su isprazni i naporni pa mu se najčešće ni ne da pričati.
Od te iskrene izjavei meni se razvuče lice u osmjeh. I meni! Nisam samo ja probirljiva! Kako mi je bilo drago. Ne znam jesam li više bila sretna što je to rekao baš meni ili što se i on osjeća kao ja. U trenutku smo postali mala grupa za samopomoć, „Zdravo! Ja sam Pero i ne da mi se da pričam jedne te iste priče sa jednim te istim ljudima!“”Zdravo, Perooo!”
Krenuli su primjeri tzv. smor razgovora – uglavnom su to razgovori sa kolegama u vezi posla, pa razgovori sa nekim starim poznanicima (pitanje da li su to prijatelji više), razgovori sa rodbinom…itd. Zaključak je bio da je najlakše ali i najnesretnije rješenje poticati sagovornika da on priča. Tad se otvora prostor za isključivanje i pijenje kafe, pa recimo, na miru.
Problem nije toliko u dosadnim razgovorima koliko u nedostatku insprišućih sagovornika. Ja imam nekoliko ljudi sa kojima bilo kad i bilo gdje uvijek žalim što ne možemo više razgovarati. Takvi ljudi su najčešće fristajla (slobodnjaci, što b’ se reklo) i mrvu su neshvaćeni od okoline. Ima i pokoji Pokretač među starijom populacijom kamufliran u svoje zanimanje ali ga živ pogled izdaje. Živ pogled može biti za***ana stvar jer se iza njega može kriti i Kona, osoba koja želi da zna sve o svakome. Ali razlika između Pokretača i Kone je da se oboje brzo otkriju. Držaću se ovih zanimljivih i kreativnih.
Priča sa njima uvijek kreće spontano i bez obzira koliko se poznajemo i koliko često družimo, svakakvih riječi prođe između nas. Razgovor obično teče na opštijem nivou od svakodnevnice i bez problema nam se poklopi smisao za humor. Kad sam u društvu takve osobe, često ne mogu dočekati da završi misao pa upadam u riječ što Pokretaču ne smeta već se i on dočepa digresija i onda završimo na desetoj temi od one početne. Kad shvatimo da nam se priča kreće kao u Mikijevom almanahu koji ima nekoliko završetaka u zavisnosti od izbora na početku priče, najčešće se vratimo na osnovnu temu. Najljepše od svega što je tema bezbroj! Jednom je jedna moja profesorica rekla da kad se dva čovjeka sretnu i svaki ima po jabuku, rastanu se sa istim brojem jabuka (osim ako jedan ne pojede svoju ili tuđu ili ne bace te jabuke jedan na drugog …) a kad se sretnu dva čovjeka sa idejom, rastanu se uvijek sa bar još jednom idejom. Tako je meni sa tim mojim insprišućim drugarima. Nakon tih razmjena ideja, uvijek se osjećam kao da sam uradila nešto baš korisno za sebe.
Problem je što se sa Inspirativcima ne možeš družiti stalno. Nisu oni baš za pretjerano korištenje. Najljepše je kad nalete slučajno ili kad se nekim čudom vidite po dogovoru, najčešće nasamo, kao stari ljubavnici. Sa njima je lako. Oni jednostavno imaju uvijek neku zanimaciju tako da se ni ne bismo mogli često viđati. Ne opterećuju čestim pozivima na druženje i onim nezaobilaznim „šta ima?“. “Inače” nije ni bilo vrijedno pomena.
Na kraju smo oboje zaključili da nas je izbjegavanje smor razgovora definisalo kao ljude i žene od stava. Ma bili smo k’o iz reklame za L’oreal – jer mi to zaslužujemo!
http://karadara.wordpress.com/