U to neko reče čuveno „šta je onaj Pikaso švrljao“, a ubrzo začuh i „majke ti, po kom osnovu Slađana Milošević treba da dobija pare od države, kofol za umjetnike!“
Ajde, dobro. Pljujemo stvari koje ne razumijemo jer je lakše. Možemo poći od pretpostavke da to nešto ima vrijednost, pa je polako otkrivati, informisati se, širiti vidike šosekaže, a možemo i prosto otpisati kao budalaštinu zato što odudara od opšteprihvaćenih uzora ljepote i vrijednosti. Sad, poslije par decenija sistematskog obrtanja sistema ionako upitnih vrijednosti, to što se danas postavlja kao vrijednost anulira praktično sve što istinski jeste vrijednost, pa je aršin koji danas, iako su izbor i informacije na dohvat ruke, suvereno vlada a sve su prilike, aršin sa dna kace.
Dva dana sam padala u vatru, dizala glas, ton, ruke, pa i sebe na noge, i to samo da bih probila kroz ponavljanje samo jedne izjave, a to je „meni to nema nikakvog smisla!“
Nije – nema ti smisla, već – ne znaš ništa o tome.
Velika, a tako lako savladiva, razlika.
Informiši se, bez predrasuda, pa ako ti tad ne bude imalo smisla – tad će imati smisla da kažeš da ti nema smisla! Ovako – prosto ne znaš. Reci ne znam. A ne odmah nema smisla. Što si ljut?
Da. Život bi bio ljepši kad bismo tražili informacije a odbacivali predrasude. Sve dok to ne počnemo, nema diskusija, nema pomaka.
Međutim, otkud toliki animozitet baš prema umjetnosti. Čini mi se, niko nije slađe napadan od rahmetli Pikasa. Okej, prosječan insan ne zna šta je fora sa onim njegovim deformisanim likovima, a opet, Pikaso je toliko značajan da spada u „opštu kulturu i informisanost“. Ako ga većina ne kapira, znači li to da bi na nekom referendumu izglasali da Pikaso više ne bude dio opšte kulture i informisanosti? O čemu još prosječan insan ne zna ništa – higsovom bozonu? Gasi CERN! To su šarlatani, to mogu i ja! To niko ne kaže. Zato, čini mi se da mi se čini da ljudi sa naročitim gađenjem kritikuju umjetnost koju ne razumiju, više nego tehniku koju ne razumiju, ili politiku koju ne razumiju. Može li biti da na nekom nivou osjećaju da na umjetnost imaju pravo, i da teoretski to zaista mogu i oni, a kad im ona tako zađe za horizont, prezru je, kao što se prezre ljubavnik koji te ostavi.
Može li biti da na nekom nivou čovjek osjeća stid što mu je „prava kultura“ gnjavaža, što nije od onih koji kapiraju džez, balet i Pikasa?
Ok, zna li taj Pikaso da crta?
Tata mu je bio umjetnik, ilustrator, mali Pablo progovorio, prva riječ „lapis“, uzeo da crta, tata skužio talent, poslao ga u škole, Pablo skonča u Parizu, društvo, žene, provod, inspiracija, drug izvrši samoubistvo, Pikaso iz klasičnog realizma ulazi u čuveni Plavi period, mrtvac na postelji, plav, portreti tužnih, praznih, jadnih ljudi, sve je bolno, sve je teško, upoznaje ženu iz cirkusa, balerinu, počinje da provodi vrijeme pod šatrom, ćaska sa klovnovima, počinje da ih slika, dolaze boje, radost, ljubav, ulazi u Ružičasti period, upoznaje drugu ženu, ona ima specifičan nos, on počinje nju da slika, i igra se sa tim nosem na hiljadu načina. Šta god da iskrivi, ti vidiš tačno taj njen nos u tačno toj njegovoj nosatosti koja je nepogrešiva taman da nacrta šumu ruku i nogu i negdje u nju zabode taj nos, ti ćeš, znajući za nos, smjesta reći – to je portret te njegove nove žene. I tako je Pikaso nizao žene, idući do kraja sa svakom od njih, a svaka bi postajala glavna tema, inspiracija, i potpuno bi mijenjala njegovo stvaralaštvo. Kad se pojavila fotografija, Pikaso se zapitao hoće li slikarstvo više imati smisla. Uhvatio se, u stvari, za teoriju da se sve što vidimo može prikazati pomoću osnovnih geometrijskih oblika – kocke, lopte, kupe…pa je pokušavao svesti forme na površine tih oblika, razlamajući lica, životinje, instrumente, i sve više slikajući ono što je doživljaj, a sve manje realističan prikaz. Mic po mic, dođe do toga da u jednoj slici prikaže istu ženu iz više uglova, iz više trenutaka. Jedno oko je njeno sneno oko, a drugo je ono oko kojim ga pogleda kad nešto sumnja, nos je prikazan iz poluprofila kada ona njegova antička ploha između obrva ne izgleda grubo, već delikatno, čak senzualno, a kosa je štrkljava taman kako je i nosi, ravnu, kao metla… i tako, objedinjujući dijelove modela iz različitih uglova, trenutaka, raspoloženja, Pikaso u sliku u stvari ubacuje novu dimenziju – vrijeme. I to je tada bilo toliko avangardno da niko nije kapirao u čemu je fora, čak ni umjetnici. Tako da nije strašno što današnji laici ne kapiraju. Strašno je što nema školskog programa da nam pusti emisije o tome, ali nije toliko strašno jer imamo Internet.
“Neki umjetnici pretvore sunce u žutu tačku, a neki žutu tačku pretvore u sunce.”