U ovoj zemlji vlasti pričaju o Internetu, a ja ne mogu da nađem dokument! Do juče ignorisalo se gotovo sve što se dešavalo u virtualnom svijetu (osim u slučajevima kada se radilo o prevarama ili dječijoj pornografiji) a već danas usvaja se novi prijedlog zakona o javnom redu i miru koji širi svoje kandže na Internet. Kako se preskočilo bezbroj koraka, ostaće misterija. Naravno, nije bilo korisnije naći primjenu koja bi podrazumjevala dijeljenje digitalizovanih udžbenika za sve, a koja bi značila mnogo nategnutim kućnim budžetima. Za takve situaciije Internet je neiskoristiv! Ne postoji, tačnije.
Skoncentrišimo na se na očekivane posljedice ovakvog zakona. Pa krenimo redom…
Za vrijeme trajanja prošlogodišnjih protesta i plenuma, društvene mreže poslužile su kao protuteža mainstream medijima koji su jedan izvjesni period dovodili svoju publiku u zabludu objavljujući laži ili jednostrano plasirane “istine”. Nakon što je zapaljeno predsjedništvo i zgrada kantonalne vlade u Sarajevu i kada su demonstranti/kinje počeli da se razilaze, jedna televizijska kuća objavljuje informaciju da su preostali demonstranti krenuli u rušilački pohod. Ruše i pale sve pred sobom – kažu, a radilo se o najobičnijoj laži! U danima koji su uslijedili pojavljivale su se brojne neistine (uključujući i one da se za vrijeme trajanja blokade raskrsnice nisu puštala vozila hitne pomoći). U tim trenucima jedino smo imalei na raspolaganju društvene medije i nekoliko nezavisnih internet portala koji su spriječili odvlačenje pažnje od suštine februarsko-martovsko-aprilskih događaja.
Ne smijemo ignorisati činjenicu ni da je zbog postova na društvenim mrežama privedeno nekoliko maloljetnih lica. Fotografije koje su postavili/e korištene su kao dokazi (između ostalog, radilo se o fotografisanju sa policijskim identifikacionim pločicama i cigaretama uzetim iz neke od zapaljenih zgrada). Ta hapšenja su unjela pometnju među demonstrane/kinje i počelo se govoriti o postovima koje objavljujemo. Iako je većina nas koristila taj prostor da ponudi drugu stranu priče ili da reaguje na laži i podmetanja, opasnost koja je dolazila od motrenja naših aktivnosti na društvenim mrežama postajala je sve realnija.
Vratimo se nekoliko koraka unatrag na proteste koji su se dešavali ranije. Većina ih je krenula iz virtualnog prostora. Inicirani najobičnijim postom ili komentarom koji je prvo grupisao istomišljenike/ce u tom prostoru, a potom i na ulici. Ne zaboravimo da je se tako inicirao protest nakon ubistva Denisa Mrnjavca, a onda i većina (ako ne i svi) koji su uslijedili. Društvene mreže poslužile su i za osporavanje teze da su prošlogodišnji protesti bili jednonacionalni, a učinile su i mogućom koordinaciju aktivnosti koje su se dešavale za vrijeme trajanja JMBG protesta.
Psovanje Milorada Dodika, Željke Cvijanović i skupštinskih zastupnika/ca daleko su od poente i daleko su od najgorih posljedica koje jedna ovakva uredba sa sobom nosi. Naime, ovim zakonom daju se odriješene ruke policiji da hapsi i guši slobodu okupljanja prije nego do istog i dođe. Motrenjem naših aktivnosti biće moguće “locirati” organizatore/ke, a targetiranje i personalizacija znače pritisak na pjedince kao i moguću individualnu krivičnu odgovornost. Umanjivanjem mogućnosti okupljanja i zastrašivanjem neminovno se guši i sloboda govora.
Da se razumijemo: pravo da budemo nepristojni/e i da psujemo neće nam biti oduzeto. Pravo da konstruktivno kritikujemo sistem, izražavamo svoje nezadovoljstvo i okupljamo se – biće najvjerovatnije značajno ugroženo. Ograničeno raspolaganje društvenim mrežama znači gubljenje inicijalnog mjesta okupljanja, a to je veliki poraz.
Ovdje možete pogledati ko je glasao za usvajanje spornog zakona.
za konkurs