One se uvijek nasmiju na njegove šale. One su uvijek raspoložene za pušenje njegovog ponosa i uvijek otvore usta sretno, zahvalno i poslušno. One su uvijek mršave iako jedu masne pice i piju pivo. One nose njegove košulje ujutro imitirajući scene filmova i nadajući se da je upravo njen život film. Za to one žive. Za život poput filma. I priznajem jednom sam se potrudila da i naš život bude poput filma. A onda si postao kreten. Postao si netko s kim ja nisam mogla da živim svoj film. Sve je samo bio film Nikola a ti samo statista. Nisi bio glavni glumac, nikad nećeš biti osim u Mostaru. Gradu svih tračeva. U samom srcu Hercegovine i legla homoseksualaca, propalih umjetnika, underground bendova koji se prodaju za prvi nastup na Grandu kod Lepe Brene. Ja sam bila one. Jedna od njih. Ovih djevojaka koje sam opisala gore na vrhu teksta. Raspoložena ženska, dobra riba, treba, mačka. Ona koja je zračila i privlačila u danima fakulteta a kraljevala za vrijeme srednje škole. Popularna cura. Savršena cura. Neokaljana cura.
Morao si znati da sam čitav život slušala samo tračeve Nikola. Ja sam hercegovka odgojena u avlijama kod Šantićeve ulice. Spremna od rođenja na to šta će ljudi reći. Ljudi su pričali. Oni su pričali tako mnogo dragi Nikola o nama i to si znao i čuo i pričao drugima o meni. O meni su pričali samo najbolje. Od rođenja me majka učila na stari zanat i drevnu kletvu koja je uvijek glasila slično ”Šta će narod reći? Ljudi će pričati! Šta misliš da će ljudi reći kad te takvu vide? Ljudi su počeli pričati! Ljudi ništa neće pričati ako uradiš, budeš, postaneš to i to Anita. Anita!
Anita zato nikad nije postala ono što je htjela u svom životu. Nikad i nijednog dana. U inostranstvu su postojale barem neke prilike da posjeti neki koncert, odluta na par sati, pobjegne u klub sa ljudima poput nje. Lezbejkama. Ženama koje vole žene. U Hercegovini svetoj zemlji katolika ja bi bila mrtva Nikola kao što sam danas. Mrtva žena. To si otpočetka trebao vidjeti i znati kad si me upoznao da svaki dio mene koji vidiš i čuješ nisam ja. Na kraju nisam bila ni ono što si dodirivao a dirao si me stalno. Stalno je tvoja ruka bila na mojoj pički Nikola i to mi se gadilo ali sam zbog drugih ljudi bila prisiljena da tu ruku ne otkinem. Bila sam silovana čitav život tako da me tvoje diranje i jebanje nije silovalo ništa više ni manje-Bilo je svejedno. U seksualnom smislu bio si besmislen dio našeg savršenog odnosa. Meni je bilo važno mišljenje drugih ljudi a ne tvoje. Toga si postao prekasno svjestan. Da se u našem odnosu više ne pitaš ti nego ja a da ja određujem šta će ljudi reći o tebi. Nakon što sam ostala trudna bio si mi u šaci. Od tebe je sad samo trebalo napraviti muža nakon što si ti od mene napravio ženu i majku i zauvijek zaustavio priče ljudi da sam lezbejka. Moja majka je bila tako sretna. Znaš kako ona drži do ugleda bogate obitelji Čardec. Ona samo do toga drži. Do ugleda a ugled drže usta ljudi Nikola. Usta ljudi te hrane doslovno ovdje. To je užasno a ja sam tog užasa postala svjesna tek sa tobom. Količina užasa koja je nastala onog trena nakon što smo se jebali da ćeš sad svima to pričati-U tom trenu sam mislila na njih koji pričaju i smiju se meni što me ti jebeš. Mnogi bi htjeli da jebeš njih pa onda od mene prave kurvu u svojim ustima zalivenim kafom na kredit kod konobara nakon nedeljne mise i obaveznog trača na beskrajnim kafanama i kafančurinama širom terasa Rondoa i Bulevara a potom Starog…Stravične scene su mi bile u glavi od trenutka nakon što si izvadio svoj kurac iz mene. Osjećala sam Nikola da ja dominiram kad si bio u meni. Zavisio si od užitka koji ti dajem i bio si nježan prema meni. Bio si dobar kao u filmu. Kao sa djevojkama koje oblače košulje momaka, piju kafu na prozoru dok on spava, one imaju mokru kosu Nikola a takva je bila i moja mnogo puta nakon seksa i tvoje sperme po mom licu i svuda po kosi u obilnim mlazovima Nikola…Bio si strašan. Ali bezvezan. Neka djevojka bi ubila da je na mom mjestu ali mene tvoj kurac nije nikad uzbuđivao. Nikad. Nisam nijednom svršila s tobom jer sam lezbejka a one ne svršavaju na kurčeve zato i jesu lezbejke. Ja sam bila tvoja djevojka iz snova ali ti si bio momak iz noćne more.
Svi sve pričaju. Svi sve znaju. Ja sam znala da će ljudi znati kako sam dobra djevojka ako budem išla mami po cigare, sok, pivo, čips, kolu. Onda sam znala kako će ljudi reći da sam talentirana ako budem svirala klavir. Nisam bila talentirana za klavir ali ti si mi rekla šta će ljudi reći pa sam te poslušala. Nisam slušala svoj unutarnji glas za gitarom pa sam slušala glas ljudi koji će reći kako sam talentirana ako budem svirala klavir. Klavir je za djevojčice rekla mi je mama. Anita, klavir je za djevojčice, zamisli samo kad te obučem u onu prekrasnu suknjicu sa rozim volanima i crvenom čipkom a ti sjediš, napravimo ti lokne kod Vesne moje frizerke, malo te našminkamo i ko lutka da budeš! Sa gitarom te nitko ne bi tako gledao. Bilo bi bezveze, sjediš onako na stolici u hlačama, ma niđe veze. Anita ići ćeš na klavir Anita jel ti jasno? Jeste mama, jasno mi je…Anita jesi išla na misu? Misa je svake nedjelje upisala sam te u crkveni zbor kod Don Julija on je naš svećenik blagoslilja našu kuću i sahranio je baku znaš kako su ljudi pričali da je vodio dobru propovijed za vrijeme sahrane? Jesi čula? Ljudi su rekli da je on najbolji svećenik koji se pojavio u župi u zadnjih deset godina. Upisala sam te kod njega u katedrali. Glavna i jedina prava Katedrala kod Doma Biskupije. Potom su moja sjećanja postala mutna. One noći kad sam čekala prijateljicu koja se nije pojavila bilo je 6 sati, imala sam 16 godina i padalo je lišče po meni vatrenih boja, u zraku je mirisalo kestenje a ja sam bila glupa. Mlada. Naivna. Iako sam odgojena na tome šta će ljudi reći ja sam ipak bila djevojka od krvi i mesa nekada dragi moj Nikola. Do moje 16-e godine sam postala prva odlikašica, nagrađivana za poeziju u časopisu Lasta, najbolja trkačica, mažoretkinja, plesačica i pjevačica u crkvenom zboru Katedrale. Sve sam to bila ja-Ali to nisam bila ja. Ja sam bila djevojka koja je morala kriti svoj dnevnik dok su druge dijelile svoje intimne misli na razmjeni rokovnika prljavih strasti. Morala sam biti ona koja pazi na granicu između zagrljaja sa svojom najboljom prijateljicom jer sam osjećala žar svaki put i kao da grlim plamen ja bi je naglo i uvijek prije vremena pustila. Jednom me pitala zašto? Ponašaš se kao da ti se gadim kad se grlimo, bila je uvrijeđena a bilo je sasvim suprotno. Ja sam voljela njen zagrljaj jer sam voljela i nju ali plašila sam se šta će reći ako joj to kažem. Nikad to nisam rekla dok sam pisala svoju nagrađenu poeziju. Bila sam tako predvidljiva. Tako prokleto predvidljiva da mi se povraća od pomisli koliko daleko sam išla u svojim fantazijama o tome šta će ljudi reći kad smo postali par. Momak i cura. Prvo sam nahranila svoj gladni ego a potom pokazala svima da nisam lezbejka. Plavuša, zgodna, mlada ali već u tridesetima bez momka, zaposlena, lijepa, pristojna iz dobre kuće, svake nedelje na misi, ona ti čita na misi, prva na oltaru, liže oltar, kurva, lezbača nema nikoga, jadnica, starica…Sve te beskrajne priče sada počivaju na tebi. Ti si moja nova priča. Ja sam savršena žena-Naučena da se uklapam i da mislim za sve druge i na sve druge. Ja mislim toliko o tome šta će drugi reći da su moje misli usredotočene na staranje njihovih novih mišljenja o meni. Kome da sljedeći put poklonim parfem? Koga da zovnem na večeru? Kod koga odavno nismo bili? Kome je rođendan uskoro? Svadba? Zaruke? Diplome? Proslave i večere su dio mog identiteta a djevojka u pripijenim haljinama sa savršenim osmijehom priglupe plavuše ali nevine i naivne u meni bude želju da me zaštite muškarci a kad me zaštite potom i jebu dok ne umrem.
Nekad sam htjela da budem rokerica, javna deklarirana lezbejka grada Mostara u kojem svi svakoga hakaju, pljuju, ismijavaju i preziru. Zamišljala sam se poput jedne alternativke Kristine koju svi znaju kao takvu i svi o njoj pričaju sasvim normalno. Ona je takva. Ma to ti je njeno. Pusti nju ona ima svoj fazon. Postojale su osobe sa svojim životima i svojim stilovima koje su platile visoku cijenu primitivnih dobacivanja na ulici, vrijeđanja i diskriminacije ali na kraju su oni postali sastavni dio društva-Ja se plašim. Previše sam lijena da prolazim kroz sve to i odabrala sam svjesno ovu vrstu života. Života koji se zove šta će ljudi reći. Ljudi o meni pričaju samo najbolje i ti si to znao. Zato si me i htio jebati. A onda me nisi htio oženiti. Glumio si nekoga za koga sam ja glumila savršenu djevojku. Djevojku koja voli da ga puši. Djevojku koja je uvijek odmorna i lagana na nogama da ustane i donese daljinski i pivu. Djevojku koja ne prigovara i prilagođava se tvojim promjenama raspoloženja kao da nema vlastita raspoloženja na brizi i teretu. Bila sam beskrajno nesretna onaj dan u lunaparku kad si me odveo na vlak smrti. Pravila sam se da se smijem, zabavljam, ludujem. Bila sam skrhana bolom jer sam čula kako se još jedna od mojih simpatija udaje. Našla je momka. Poput mene je. Njeno savršeno vjenčanje mi je bilo u glavi dok si me dirao na zadnjem sjedištu svog audia. Jednog od tvojih auta. Bogat si. Izabrala sam te zato. Bila sam laka kad si ti bio u pitanju a opet ne previše laka da od našeg jebanja ne napravim vezu u kojoj ćeš ti uvijek tražiti više od mene. Postala sam ti potrebna i dostupna Nikola. Oslobodila sam sebe od brige šta će ljudi reći po cijenu toga da trpim šta mi ti govoriš. Morala sam te slušati inače bi ti otišao od mene. Na kraju se naš odnos pretvorio u to tko će koga više slušati. Čija će biti zadnja. Ja znam da sam od sebe dala sve. Savršene djevojke se ponašaju onako kako sam opisala. Nikad ne prigovaraju dragi moj. Ja tebi nikad nisam prigovarala. Na tvoj zadah, prljave gaće, čarape, gel u kosi i u mrvama po jastuku. Pravila sam se da je svejedno. Sve dok je naš život bio lagan. Jer nisam morala čistiti tvoja sranja nego samo valjati se u njima a potom se okupati i ostaviti te da krepaš ako hoćeš u vrećama čipsa, pepeljarama, knjigama, igricama i svim ostalim smećem. Bila sam djevojka uz koju se osjećaš lagano a ti momak uz kojeg je postalo teško.
Sve je postalo teško jer je postalo previše stvarno. U filmovima se izrežu dijelovi kad muškarac tvojih snova sere u kupatilu i ti to znaš i čuješ brabonjke koji lupaju od površinu vode u WC šolji. Prvo sam stajala na hodniku kad se to desilo. Tvoje sranje u WC-u mog stana. Proveli smo savršenu noć skupa, naručujući pice, pijući pivo i gledajući utakmice. Tvoja savršena noć. Moja bi bila kazališna predstava, ja u večernjoj haljini uz djevojku svojih snova. Onda sam zapela s tobom dragi moj jer šta će ljudi katoličke Hercegovine reći? Katolici, kršćani veoma fin svijet bi danima, mjesecima a potom godinama do moje smrti ispirao usta kako sam lezbejka. Savršena noć je pratilo savršeno jutro. Tog jutra sam oprala kosu šamponom mirisa lavande od koje je moja plava kosa postajala suha i osjetljiva ali zato jako mirisna i sjajna. Koristila sam nezdrav šampon jer nisam htjela da ljudi kažu kako nemam za frizera pa je taj skupi šampon toliko neprirodno sjajio moju kosu da sam shvatila da mi je kvaliteta kose sve gora ali njen izgled sve blistaviji. Otpadale su moje vlasi na četki nebrojenih dana tako dragi moj, otpadale su dlake s moje glave zajedno sa svim danima koje sam provela perući tragove njihovog postojanja na sebi. Imitirala sam život a onda je to s tobom doseglo vrhunac moje bolesti. Bolest imitacije. I tako sam to jedno jutro nakon tvoje savršene noći ustala i mokre kose stala pored prozora i zaželila scenu iz filmova, obukla sam tvoju košulju koja je bila plava a ne bijela kao u filmovima i onda sam snažno protresla svoju kosu da pada neobavezno i seksi niz moja leđa i obraze, nanjela sam sjajilo i malo maskare a potom pristavila kafu. Ti si ustao i jedva progovorio dobro jutro o poljupcu da ne govorim i otišao pravo u WC. Tad sam ustala i stala pored velikog prozora s pogledom na cijeli Mostar, živjela sam u trosobnom stanu svojih roditelja koji su prešli u obiteljsku vikendicu i imala punu slobodu da radim šta želim, sa 30 godina je već bilo poželjno da se udam. Moja majka je uvijek govorila da je vrijeme da se ”malo zabavim” da izađem, prošetam, upoznam nekoga. Moja majka je govorila zapravo-Vrijeme je da odjebeš. Moja majka je već čula šta su ljudi pričali o meni, da sam lezbejka, poremećena i zato sama. Nije imalo smisla nijednom jebaču doline Neretve da me ne zanimaju muškarci. Nimalo. Ali problem je što ja nisam izgledala kao lezbejka. Ja sam izgledala onako kako treba da ljudi kažu da sam lijepa, zgodna, mlada i dobra. Morala sam jesti manje nego sve svoje vršnjakinje jer sam sklona debljanju, nisam htjela da me na odmoru zezaju i kažu kako sam debela. Mama je primjetila da se debljam jednom i rekla mi je kako će ljudi reći da sam krmača. Prestala sam jesti odmah. Ubila sam glad u sebi i svojim ustima samo zbog drugih usta. Potom sam bila članica crkvenog zbora i svirala klavir, čitala Bibliju, nosila svijeće i čistila crkvu a onda me jedne noći silovao naš svećenik iza crkvenog oltara. To se nikad nije dogodilo jer nitko o tome nije pričao. Ni ja dosad. Ako se o tome ne priča onda to ne postoji. Rozi slon u sobi. Sa 16 godina me majka isprebijala na mrtvo ime kad sam joj rekla šta je uradio. Rekla je kako sam sama to tražila, da sam kurva, da se nisam trebala obući kao drolja i njene uvrede su išle tako daleko da sam se osjećala spremnom za samoubojstvo. Smrt je bolja od osjećaja sramote i nedostojnog života. Oblačila sam se lijepo i prikladno, kao i sve ostale djevojke jer smo zajedno išle u kupovinu ali na meni je uvijek djeovalo drugačije. Uvijek sam se trudila da budem zavodljivija muškarcima jer onda neće reći da sam lezbejka i sve će biti dobro. Nije ispalo tako. Moja majka me to popodne kratko uputila u to šta će ljudi reći ako se ikad sazna šta se desilo. Nakon njenih uputa o tome ja sam se skamenila. Njene upute i riječi su se sastojale od filozofije stvaranja mišljenja kod drugih ljudi. Dok je stajala ispred mene shvatila sam da ona brine za mene samo u okviru onoga kakva će majka biti u očima i ustima drugih. Njene riječi su glasile doslovno-”Hoćeš da kažu da sam loša majka? Majka je uvijek kriva jer sam te ja odgojila! Ispast ću ja najgora jer sam tražila da upišeš crkveni zbor! Za sve će mene optužiti! Ljudi će reći da si od mene vidjela! Ljudi, ljudi, ljudi… Kad je njen govor završio ja sam bila mrtva. Mrtva žena.
Danas sam živa samo u mišljenjima drugih ljudi a vidim kako tvoje mišljenje imam oblikovano u svojim rukama ali ti se ne ponašaš onako kako sam ja očekivala. Jutro koje me prizvalo u stvarnost bilo je ono jutro kad sam stajala mokre kose, plava košulja, gole noge sa šoljicom vrele kafe u rukama i pretvarala se da gledam izlazak sunca. Nisam zaista gledala kroz prozor već sam čekala tebe i razmišljala kako ću izgledati u tvojim očima kad uđeš i vidiš me u svojoj košulji, pijem kafu, mokre kose na prozoru koji se prostire u budućnost. Morala sam izgledati i biti žena tvog života. Obična djevojka bi samo ležala, uživala i ljenčarila. Ja nisam imala taj luksuz. Dok sam stajala ispred staklenog prozora dahnula sam i nacrtala srce, razmišljala sam o tome, je li previše? Jeste a onda sam krenula da izbrišem i tad sam čula. Klop, Wfloop, Guuulp, Frljjjjjprrrrrdddd…Tvoje sranje. Srao si iza prizora stvorenog samo za tebe. Slušala sam kako sereš, kako tvoja govna padaju u vodu moje WC šolje dok ja stojim i čekam da izađeš na kafu, na scenu iz filma, na mene…Stvarnost me presjekla kao papir knjige koju listaš s ljubavlju a ona te posječe do krvi.
Tad sam shvatila da želim van. Želim da završim s tobom, sa svojim poslom i sa cijelim gradom. Bilo je kasno. Bila sam trudna. Kad sam konačno odlučila provesti ostatak života slobodna u meni se stvorio zatvor. Dijete na putu. Kad sam ti rekla nisi htio da me oženiš, predlagao si abortus, čak si me toliko daleko ponizio da si predložio novčanu nadoknadu. Sve sam to očekivala od tebe. Sve do jednog prijedloga, molbe i zahtjeva koji si mi uputio. Nisam se nijednom posvađala s tobom za vrijeme razgovora nego sam ti rekla riječi moje majke-Razmisli samo šta će ljudi reći. Razmisli o tome šta će pričati kad vide moje tijelo napuhano od tvog djeteta kako pluta Neretvom. Kad sam otišla iz stana nije me zvao tri dana a onda je došao uplakan na vratima, njegova majka je razgovarala sa njim i objasnila mu šta će ljudi reći, šta će reći sve buduće djevojke kod kojih sad ima ogroman minus jer je otac a nitko se ne želi uvaljivati u govna, šta će reći njegovi oženjeni prijatelji koji imaju svoju djecu kakav je on čovjek, kukavica, jadnik, gubitnik. Ja sam bila žrtva. Nikola me oženio. Imala sam savršenu svadbu, lijep život, narednih 15 godina moj sin je bio okupacija mišljenja drugih ljudi. Njega sam odgajala isto kao i mene moja majka. Na tome šta ljudi pričaju o nama. Moj muž je divan otac, promijenio se prema meni, ponekad čak mislim i da ga volim. Ponekad pomislim kakav bi bio moj život da sam imala hrabrosti da ga živim drugačije? Takve misli su rijetke i brzo ih otpuhnem kao maslačak u ruci i gledam kako se udaljavaju od mene…Bila sam sigurna u svoju stvarnost. A onda sam saznala sa me muž vara. To saznanje bilo je kao stajanje na ježa u moru. Sve sam slutila ali nisam pravila scene jer šta će ljudi reći a potom su ljudi rekli kako sam prevarena žena. Sve što sam uradila na kraju nije bilo dovoljno ljubavi moja za tebe. Ubila sam sve svoje želje da ostvarim tvoje i nikad nisam pomislila čak ni kad si me direktno odbio da ne želiš svoj život sa mnom jer kakav drugi bi želio? Svakako si se morao oženiti, imati suprugu, napraviti djecu i ući u kredit a ja sam bila savršena udavača. Tako su me zvali. Bila sam savršena udavača. I zato je naš brak tako dobro funkcionirao svo ovo vrijeme ali sad me zovu prevarena žena. Ugasila sam sve svoje vatre i gladi za drugim ženama da bi ti sebi dao za pravo da uzmeš ženu koju poželiš- Za tebe ljudi pričaju kako si faca. Kažu da imaš prekrasnu ženu kod kuće a još i sa strane jebeš koju hoćeš. Lav. Nazvali su te lavom. Sve sam saznala. Pravim se da sam iznad toga ali nisam. Ljudi čekaju moju reakciju ali ja neću ništa reći. Ni tebi ni njoj. Ja ću samo nastaviti. Ako siđem sa ovog puta ne znam više u kojem pravcu bi krenula. Nosim tvoje drugo dijete. Depresivna sam i debela. Stala sam kraj prozora i ovaj put je noć. Tebe nema, nema moje majke da mi kaže šta ljudi pričaju, nema tate, prijatelja, rodbine, kumova, šefova, kolega i kolegica da mi kažu šta da radim. Znam šta će ljudi reći. Reći će da je on kriv. Ja više nisam kriva uopšte za vlastite postupke. Ovo nisam ja svakako. Ova trudna, debela i sama žena na prozoru koja pije kakao u ružnoj pidžami. Trebala sam svirati gitaru a ne klavir. Biti rokerica a ne pop djevojka. Slušati šta ja želim a ne šta drugi puste. Vjerovati u ono što osjećam i biti lezbejka, sa ženama, ljubavnicama, prijateljicama i obići svijet sa svojom gitarom. Ja sam postala ovo iz razloga šta bi ljudi mogli pričati o meni kao takvoj-Ludoj lezbejki, kratko ošišane kose, bez šminke, sa gitarom u ruci i vječno na nekim putovanjima, festivalima ili jednostavno slobodna. Ona je takva rekli bi kao što sad za mene kažu da sam ovakva. U oba slučaja tek sad vidim da nije važno. Istinski nije važno ali u meni je ostalo dovoljno života da skočim u Neretvu zbog njegove prevare. Ne radi se o meni i o njemu jer mi je potpuno svejedno s kim spava. Cijelo vrijeme se radilo o ljudima. Šta će reći. Sad znam šta će reći kad me vide mrtvu i napuhanu kako plutam zelenom rijekom. Reći će kako sam bila dobra a ti me odveo u propast, tvoja ljubavnica će biti poput kuge širom grada a ti udovac sa tinejdžerom na grbači i ružnom prošlošću koju će ti sada stvoriti svi ovi ljudi. Ja ću biti mrtva i ne mogu biti loša u priči jer me više nema. Ti si živ jer si jači od mene i uradio si mi zle stvari i zato sam se ubila. Ljudi će svašta pričati a onda će naći novu temu. Mi nećemo postojati jer nikad i nismo. Nisam bila tvoja žena nego imitacija stvorena za potrebe ljudskih pričanja i zbog toga i te spoznaje se na kraju bacam u ovu ledenu rijeku sa toplom bebom u trbuhu stvorenoj isto tako jer su ljudi pričali da ne možemo imati više djece… Sad je kraj svemu tome. Za potrebe pričanja drugih ljudi sam nastala i jedino moguće je da za potrebe tih pričanja i nestanem. Ono što me jedino raduje na kraju svih tih priča je činjenica da sam uspjela odrediti njihov sadržaj, suštinu i njihovu istinu. Uspjela sam čitav život ubacivati ljudima riječi u usta da opišu kako me vide i doživljavaju jer sam se plašila same sebe i vlastitog doživljaja sebe. Sad je kasno. Parkirala sam pored obale i kamenim stepenicama sišla do jednog malog mosta. Stajem na rub ograde i promatram jutro. Sunce je izašlo ponovo, ptičice cvrkuću, moja beba se rita i udara me. Život je divan. Osjećam se dobro. Zakoračila sam u bezdan i ledena voda me prekrila velikom brzinom i težinom i znala sam da su to zadnji trenuci mog života i jedino što sam posmislila bilo je-Žalim samo što neću biti živa sutra da čujem šta će ljudi reći.
One se uvijek nasmiju na njegove šale. One su uvijek raspoložene za pušenje njegovog ponosa i uvijek otvore usta sretno, zahvalno i poslušno. One su uvijek mršave iako jedu masne pice i piju pivo. One nose njegove košulje ujutro imitirajući scene filmova i nadajući se da je upravo njen život film. Za to one žive. Za život poput filma. I priznajem jednom sam se potrudila da i naš život bude poput filma. A onda si postao kreten. Postao si netko s kim ja nisam mogla da živim svoj film. Sve je samo bio film Nikola a ti samo statista. Nisi bio glavni glumac, nikad nećeš biti osim u Mostaru. Gradu svih tračeva. U samom srcu Hercegovine i legla homoseksualaca, propalih umjetnika, underground bendova koji se prodaju za prvi nastup na Grandu kod Lepe Brene. Ja sam bila one. Jedna od njih. Ovih djevojaka koje sam opisala gore na vrhu teksta. Raspoložena ženska, dobra riba, treba, mačka. Ona koja je zračila i privlačila u danima fakulteta a kraljevala za vrijeme srednje škole. Popularna cura. Savršena cura. Neokaljana cura.
Morao si znati da sam čitav život slušala samo tračeve Nikola. Ja sam hercegovka odgojena u avlijama kod Šantićeve ulice. Spremna od rođenja na to šta će ljudi reći. Ljudi su pričali. Oni su pričali tako mnogo dragi Nikola o nama i to si znao i čuo i pričao drugima o meni. O meni su pričali samo najbolje. Od rođenja me majka učila na stari zanat i drevnu kletvu koja je uvijek glasila slično ”Šta će narod reći? Ljudi će pričati! Šta misliš da će ljudi reći kad te takvu vide? Ljudi su počeli pričati! Ljudi ništa neće pričati ako uradiš, budeš, postaneš to i to Anita. Anita!
Anita zato nikad nije postala ono što je htjela u svom životu. Nikad i nijednog dana. U inostranstvu su postojale barem neke prilike da posjeti neki koncert, odluta na par sati, pobjegne u klub sa ljudima poput nje. Lezbejkama. Ženama koje vole žene. U Hercegovini svetoj zemlji katolika ja bi bila mrtva Nikola kao što sam danas. Mrtva žena. To si otpočetka trebao vidjeti i znati kad si me upoznao da svaki dio mene koji vidiš i čuješ nisam ja. Na kraju nisam bila ni ono što si dodirivao a dirao si me stalno. Stalno je tvoja ruka bila na mojoj pički Nikola i to mi se gadilo ali sam zbog drugih ljudi bila prisiljena da tu ruku ne otkinem. Bila sam silovana čitav život tako da me tvoje diranje i jebanje nije silovalo ništa više ni manje-Bilo je svejedno. U seksualnom smislu bio si besmislen dio našeg savršenog odnosa. Meni je bilo važno mišljenje drugih ljudi a ne tvoje. Toga si postao prekasno svjestan. Da se u našem odnosu više ne pitaš ti nego ja a da ja određujem šta će ljudi reći o tebi. Nakon što sam ostala trudna bio si mi u šaci. Od tebe je sad samo trebalo napraviti muža nakon što si ti od mene napravio ženu i majku i zauvijek zaustavio priče ljudi da sam lezbejka. Moja majka je bila tako sretna. Znaš kako ona drži do ugleda bogate obitelji Čardec. Ona samo do toga drži. Do ugleda a ugled drže usta ljudi Nikola. Usta ljudi te hrane doslovno ovdje. To je užasno a ja sam tog užasa postala svjesna tek sa tobom. Količina užasa koja je nastala onog trena nakon što smo se jebali da ćeš sad svima to pričati-U tom trenu sam mislila na njih koji pričaju i smiju se meni što me ti jebeš. Mnogi bi htjeli da jebeš njih pa onda od mene prave kurvu u svojim ustima zalivenim kafom na kredit kod konobara nakon nedeljne mise i obaveznog trača na beskrajnim kafanama i kafančurinama širom terasa Rondoa i Bulevara a potom Starog…Stravične scene su mi bile u glavi od trenutka nakon što si izvadio svoj kurac iz mene. Osjećala sam Nikola da ja dominiram kad si bio u meni. Zavisio si od užitka koji ti dajem i bio si nježan prema meni. Bio si dobar kao u filmu. Kao sa djevojkama koje oblače košulje momaka, piju kafu na prozoru dok on spava, one imaju mokru kosu Nikola a takva je bila i moja mnogo puta nakon seksa i tvoje sperme po mom licu i svuda po kosi u obilnim mlazovima Nikola…Bio si strašan. Ali bezvezan. Neka djevojka bi ubila da je na mom mjestu ali mene tvoj kurac nije nikad uzbuđivao. Nikad. Nisam nijednom svršila s tobom jer sam lezbejka a one ne svršavaju na kurčeve zato i jesu lezbejke. Ja sam bila tvoja djevojka iz snova ali ti si bio momak iz noćne more.
Svi sve pričaju. Svi sve znaju. Ja sam znala da će ljudi znati kako sam dobra djevojka ako budem išla mami po cigare, sok, pivo, čips, kolu. Onda sam znala kako će ljudi reći da sam talentirana ako budem svirala klavir. Nisam bila talentirana za klavir ali ti si mi rekla šta će ljudi reći pa sam te poslušala. Nisam slušala svoj unutarnji glas za gitarom pa sam slušala glas ljudi koji će reći kako sam talentirana ako budem svirala klavir. Klavir je za djevojčice rekla mi je mama. Anita, klavir je za djevojčice, zamisli samo kad te obučem u onu prekrasnu suknjicu sa rozim volanima i crvenom čipkom a ti sjediš, napravimo ti lokne kod Vesne moje frizerke, malo te našminkamo i ko lutka da budeš! Sa gitarom te nitko ne bi tako gledao. Bilo bi bezveze, sjediš onako na stolici u hlačama, ma niđe veze. Anita ići ćeš na klavir Anita jel ti jasno? Jeste mama, jasno mi je…Anita jesi išla na misu? Misa je svake nedjelje upisala sam te u crkveni zbor kod Don Julija on je naš svećenik blagoslilja našu kuću i sahranio je baku znaš kako su ljudi pričali da je vodio dobru propovijed za vrijeme sahrane? Jesi čula? Ljudi su rekli da je on najbolji svećenik koji se pojavio u župi u zadnjih deset godina. Upisala sam te kod njega u katedrali. Glavna i jedina prava Katedrala kod Doma Biskupije. Potom su moja sjećanja postala mutna. One noći kad sam čekala prijateljicu koja se nije pojavila bilo je 6 sati, imala sam 16 godina i padalo je lišče po meni vatrenih boja, u zraku je mirisalo kestenje a ja sam bila glupa. Mlada. Naivna. Iako sam odgojena na tome šta će ljudi reći ja sam ipak bila djevojka od krvi i mesa nekada dragi moj Nikola. Do moje 16-e godine sam postala prva odlikašica, nagrađivana za poeziju u časopisu Lasta, najbolja trkačica, mažoretkinja, plesačica i pjevačica u crkvenom zboru Katedrale. Sve sam to bila ja-Ali to nisam bila ja. Ja sam bila djevojka koja je morala kriti svoj dnevnik dok su druge dijelile svoje intimne misli na razmjeni rokovnika prljavih strasti. Morala sam biti ona koja pazi na granicu između zagrljaja sa svojom najboljom prijateljicom jer sam osjećala žar svaki put i kao da grlim plamen ja bi je naglo i uvijek prije vremena pustila. Jednom me pitala zašto? Ponašaš se kao da ti se gadim kad se grlimo, bila je uvrijeđena a bilo je sasvim suprotno. Ja sam voljela njen zagrljaj jer sam voljela i nju ali plašila sam se šta će reći ako joj to kažem. Nikad to nisam rekla dok sam pisala svoju nagrađenu poeziju. Bila sam tako predvidljiva. Tako prokleto predvidljiva da mi se povraća od pomisli koliko daleko sam išla u svojim fantazijama o tome šta će ljudi reći kad smo postali par. Momak i cura. Prvo sam nahranila svoj gladni ego a potom pokazala svima da nisam lezbejka. Plavuša, zgodna, mlada ali već u tridesetima bez momka, zaposlena, lijepa, pristojna iz dobre kuće, svake nedelje na misi, ona ti čita na misi, prva na oltaru, liže oltar, kurva, lezbača nema nikoga, jadnica, starica…Sve te beskrajne priče sada počivaju na tebi. Ti si moja nova priča. Ja sam savršena žena-Naučena da se uklapam i da mislim za sve druge i na sve druge. Ja mislim toliko o tome šta će drugi reći da su moje misli usredotočene na staranje njihovih novih mišljenja o meni. Kome da sljedeći put poklonim parfem? Koga da zovnem na večeru? Kod koga odavno nismo bili? Kome je rođendan uskoro? Svadba? Zaruke? Diplome? Proslave i večere su dio mog identiteta a djevojka u pripijenim haljinama sa savršenim osmijehom priglupe plavuše ali nevine i naivne u meni bude želju da me zaštite muškarci a kad me zaštite potom i jebu dok ne umrem.
Nekad sam htjela da budem rokerica, javna deklarirana lezbejka grada Mostara u kojem svi svakoga hakaju, pljuju, ismijavaju i preziru. Zamišljala sam se poput jedne alternativke Kristine koju svi znaju kao takvu i svi o njoj pričaju sasvim normalno. Ona je takva. Ma to ti je njeno. Pusti nju ona ima svoj fazon. Postojale su osobe sa svojim životima i svojim stilovima koje su platile visoku cijenu primitivnih dobacivanja na ulici, vrijeđanja i diskriminacije ali na kraju su oni postali sastavni dio društva-Ja se plašim. Previše sam lijena da prolazim kroz sve to i odabrala sam svjesno ovu vrstu života. Života koji se zove šta će ljudi reći. Ljudi o meni pričaju samo najbolje i ti si to znao. Zato si me i htio jebati. A onda me nisi htio oženiti. Glumio si nekoga za koga sam ja glumila savršenu djevojku. Djevojku koja voli da ga puši. Djevojku koja je uvijek odmorna i lagana na nogama da ustane i donese daljinski i pivu. Djevojku koja ne prigovara i prilagođava se tvojim promjenama raspoloženja kao da nema vlastita raspoloženja na brizi i teretu. Bila sam beskrajno nesretna onaj dan u lunaparku kad si me odveo na vlak smrti. Pravila sam se da se smijem, zabavljam, ludujem. Bila sam skrhana bolom jer sam čula kako se još jedna od mojih simpatija udaje. Našla je momka. Poput mene je. Njeno savršeno vjenčanje mi je bilo u glavi dok si me dirao na zadnjem sjedištu svog audia. Jednog od tvojih auta. Bogat si. Izabrala sam te zato. Bila sam laka kad si ti bio u pitanju a opet ne previše laka da od našeg jebanja ne napravim vezu u kojoj ćeš ti uvijek tražiti više od mene. Postala sam ti potrebna i dostupna Nikola. Oslobodila sam sebe od brige šta će ljudi reći po cijenu toga da trpim šta mi ti govoriš. Morala sam te slušati inače bi ti otišao od mene. Na kraju se naš odnos pretvorio u to tko će koga više slušati. Čija će biti zadnja. Ja znam da sam od sebe dala sve. Savršene djevojke se ponašaju onako kako sam opisala. Nikad ne prigovaraju dragi moj. Ja tebi nikad nisam prigovarala. Na tvoj zadah, prljave gaće, čarape, gel u kosi i u mrvama po jastuku. Pravila sam se da je svejedno. Sve dok je naš život bio lagan. Jer nisam morala čistiti tvoja sranja nego samo valjati se u njima a potom se okupati i ostaviti te da krepaš ako hoćeš u vrećama čipsa, pepeljarama, knjigama, igricama i svim ostalim smećem. Bila sam djevojka uz koju se osjećaš lagano a ti momak uz kojeg je postalo teško.
Sve je postalo teško jer je postalo previše stvarno. U filmovima se izrežu dijelovi kad muškarac tvojih snova sere u kupatilu i ti to znaš i čuješ brabonjke koji lupaju od površinu vode u WC šolji. Prvo sam stajala na hodniku kad se to desilo. Tvoje sranje u WC-u mog stana. Proveli smo savršenu noć skupa, naručujući pice, pijući pivo i gledajući utakmice. Tvoja savršena noć. Moja bi bila kazališna predstava, ja u večernjoj haljini uz djevojku svojih snova. Onda sam zapela s tobom dragi moj jer šta će ljudi katoličke Hercegovine reći? Katolici, kršćani veoma fin svijet bi danima, mjesecima a potom godinama do moje smrti ispirao usta kako sam lezbejka. Savršena noć je pratilo savršeno jutro. Tog jutra sam oprala kosu šamponom mirisa lavande od koje je moja plava kosa postajala suha i osjetljiva ali zato jako mirisna i sjajna. Koristila sam nezdrav šampon jer nisam htjela da ljudi kažu kako nemam za frizera pa je taj skupi šampon toliko neprirodno sjajio moju kosu da sam shvatila da mi je kvaliteta kose sve gora ali njen izgled sve blistaviji. Otpadale su moje vlasi na četki nebrojenih dana tako dragi moj, otpadale su dlake s moje glave zajedno sa svim danima koje sam provela perući tragove njihovog postojanja na sebi. Imitirala sam život a onda je to s tobom doseglo vrhunac moje bolesti. Bolest imitacije. I tako sam to jedno jutro nakon tvoje savršene noći ustala i mokre kose stala pored prozora i zaželila scenu iz filmova, obukla sam tvoju košulju koja je bila plava a ne bijela kao u filmovima i onda sam snažno protresla svoju kosu da pada neobavezno i seksi niz moja leđa i obraze, nanjela sam sjajilo i malo maskare a potom pristavila kafu. Ti si ustao i jedva progovorio dobro jutro o poljupcu da ne govorim i otišao pravo u WC. Tad sam ustala i stala pored velikog prozora s pogledom na cijeli Mostar, živjela sam u trosobnom stanu svojih roditelja koji su prešli u obiteljsku vikendicu i imala punu slobodu da radim šta želim, sa 30 godina je već bilo poželjno da se udam. Moja majka je uvijek govorila da je vrijeme da se ”malo zabavim” da izađem, prošetam, upoznam nekoga. Moja majka je govorila zapravo-Vrijeme je da odjebeš. Moja majka je već čula šta su ljudi pričali o meni, da sam lezbejka, poremećena i zato sama. Nije imalo smisla nijednom jebaču doline Neretve da me ne zanimaju muškarci. Nimalo. Ali problem je što ja nisam izgledala kao lezbejka. Ja sam izgledala onako kako treba da ljudi kažu da sam lijepa, zgodna, mlada i dobra. Morala sam jesti manje nego sve svoje vršnjakinje jer sam sklona debljanju, nisam htjela da me na odmoru zezaju i kažu kako sam debela. Mama je primjetila da se debljam jednom i rekla mi je kako će ljudi reći da sam krmača. Prestala sam jesti odmah. Ubila sam glad u sebi i svojim ustima samo zbog drugih usta. Potom sam bila članica crkvenog zbora i svirala klavir, čitala Bibliju, nosila svijeće i čistila crkvu a onda me jedne noći silovao naš svećenik iza crkvenog oltara. To se nikad nije dogodilo jer nitko o tome nije pričao. Ni ja dosad. Ako se o tome ne priča onda to ne postoji. Rozi slon u sobi. Sa 16 godina me majka isprebijala na mrtvo ime kad sam joj rekla šta je uradio. Rekla je kako sam sama to tražila, da sam kurva, da se nisam trebala obući kao drolja i njene uvrede su išle tako daleko da sam se osjećala spremnom za samoubojstvo. Smrt je bolja od osjećaja sramote i nedostojnog života. Oblačila sam se lijepo i prikladno, kao i sve ostale djevojke jer smo zajedno išle u kupovinu ali na meni je uvijek djeovalo drugačije. Uvijek sam se trudila da budem zavodljivija muškarcima jer onda neće reći da sam lezbejka i sve će biti dobro. Nije ispalo tako. Moja majka me to popodne kratko uputila u to šta će ljudi reći ako se ikad sazna šta se desilo. Nakon njenih uputa o tome ja sam se skamenila. Njene upute i riječi su se sastojale od filozofije stvaranja mišljenja kod drugih ljudi. Dok je stajala ispred mene shvatila sam da ona brine za mene samo u okviru onoga kakva će majka biti u očima i ustima drugih. Njene riječi su glasile doslovno-”Hoćeš da kažu da sam loša majka? Majka je uvijek kriva jer sam te ja odgojila! Ispast ću ja najgora jer sam tražila da upišeš crkveni zbor! Za sve će mene optužiti! Ljudi će reći da si od mene vidjela! Ljudi, ljudi, ljudi… Kad je njen govor završio ja sam bila mrtva. Mrtva žena.
Danas sam živa samo u mišljenjima drugih ljudi a vidim kako tvoje mišljenje imam oblikovano u svojim rukama ali ti se ne ponašaš onako kako sam ja očekivala. Jutro koje me prizvalo u stvarnost bilo je ono jutro kad sam stajala mokre kose, plava košulja, gole noge sa šoljicom vrele kafe u rukama i pretvarala se da gledam izlazak sunca. Nisam zaista gledala kroz prozor već sam čekala tebe i razmišljala kako ću izgledati u tvojim očima kad uđeš i vidiš me u svojoj košulji, pijem kafu, mokre kose na prozoru koji se prostire u budućnost. Morala sam izgledati i biti žena tvog života. Obična djevojka bi samo ležala, uživala i ljenčarila. Ja nisam imala taj luksuz. Dok sam stajala ispred staklenog prozora dahnula sam i nacrtala srce, razmišljala sam o tome, je li previše? Jeste a onda sam krenula da izbrišem i tad sam čula. Klop, Wfloop, Guuulp, Frljjjjjprrrrrdddd…Tvoje sranje. Srao si iza prizora stvorenog samo za tebe. Slušala sam kako sereš, kako tvoja govna padaju u vodu moje WC šolje dok ja stojim i čekam da izađeš na kafu, na scenu iz filma, na mene…Stvarnost me presjekla kao papir knjige koju listaš s ljubavlju a ona te posječe do krvi.
Tad sam shvatila da želim van. Želim da završim s tobom, sa svojim poslom i sa cijelim gradom. Bilo je kasno. Bila sam trudna. Kad sam konačno odlučila provesti ostatak života slobodna u meni se stvorio zatvor. Dijete na putu. Kad sam ti rekla nisi htio da me oženiš, predlagao si abortus, čak si me toliko daleko ponizio da si predložio novčanu nadoknadu. Sve sam to očekivala od tebe. Sve do jednog prijedloga, molbe i zahtjeva koji si mi uputio. Nisam se nijednom posvađala s tobom za vrijeme razgovora nego sam ti rekla riječi moje majke-Razmisli samo šta će ljudi reći. Razmisli o tome šta će pričati kad vide moje tijelo napuhano od tvog djeteta kako pluta Neretvom. Kad sam otišla iz stana nije me zvao tri dana a onda je došao uplakan na vratima, njegova majka je razgovarala sa njim i objasnila mu šta će ljudi reći, šta će reći sve buduće djevojke kod kojih sad ima ogroman minus jer je otac a nitko se ne želi uvaljivati u govna, šta će reći njegovi oženjeni prijatelji koji imaju svoju djecu kakav je on čovjek, kukavica, jadnik, gubitnik. Ja sam bila žrtva. Nikola me oženio. Imala sam savršenu svadbu, lijep život, narednih 15 godina moj sin je bio okupacija mišljenja drugih ljudi. Njega sam odgajala isto kao i mene moja majka. Na tome šta ljudi pričaju o nama. Moj muž je divan otac, promijenio se prema meni, ponekad čak mislim i da ga volim. Ponekad pomislim kakav bi bio moj život da sam imala hrabrosti da ga živim drugačije? Takve misli su rijetke i brzo ih otpuhnem kao maslačak u ruci i gledam kako se udaljavaju od mene…Bila sam sigurna u svoju stvarnost. A onda sam saznala sa me muž vara. To saznanje bilo je kao stajanje na ježa u moru. Sve sam slutila ali nisam pravila scene jer šta će ljudi reći a potom su ljudi rekli kako sam prevarena žena. Sve što sam uradila na kraju nije bilo dovoljno ljubavi moja za tebe. Ubila sam sve svoje želje da ostvarim tvoje i nikad nisam pomislila čak ni kad si me direktno odbio da ne želiš svoj život sa mnom jer kakav drugi bi želio? Svakako si se morao oženiti, imati suprugu, napraviti djecu i ući u kredit a ja sam bila savršena udavača. Tako su me zvali. Bila sam savršena udavača. I zato je naš brak tako dobro funkcionirao svo ovo vrijeme ali sad me zovu prevarena žena. Ugasila sam sve svoje vatre i gladi za drugim ženama da bi ti sebi dao za pravo da uzmeš ženu koju poželiš- Za tebe ljudi pričaju kako si faca. Kažu da imaš prekrasnu ženu kod kuće a još i sa strane jebeš koju hoćeš. Lav. Nazvali su te lavom. Sve sam saznala. Pravim se da sam iznad toga ali nisam. Ljudi čekaju moju reakciju ali ja neću ništa reći. Ni tebi ni njoj. Ja ću samo nastaviti. Ako siđem sa ovog puta ne znam više u kojem pravcu bi krenula. Nosim tvoje drugo dijete. Depresivna sam i debela. Stala sam kraj prozora i ovaj put je noć. Tebe nema, nema moje majke da mi kaže šta ljudi pričaju, nema tate, prijatelja, rodbine, kumova, šefova, kolega i kolegica da mi kažu šta da radim. Znam šta će ljudi reći. Reći će da je on kriv. Ja više nisam kriva uopšte za vlastite postupke. Ovo nisam ja svakako. Ova trudna, debela i sama žena na prozoru koja pije kakao u ružnoj pidžami. Trebala sam svirati gitaru a ne klavir. Biti rokerica a ne pop djevojka. Slušati šta ja želim a ne šta drugi puste. Vjerovati u ono što osjećam i biti lezbejka, sa ženama, ljubavnicama, prijateljicama i obići svijet sa svojom gitarom. Ja sam postala ovo iz razloga šta bi ljudi mogli pričati o meni kao takvoj-Ludoj lezbejki, kratko ošišane kose, bez šminke, sa gitarom u ruci i vječno na nekim putovanjima, festivalima ili jednostavno slobodna. Ona je takva rekli bi kao što sad za mene kažu da sam ovakva. U oba slučaja tek sad vidim da nije važno. Istinski nije važno ali u meni je ostalo dovoljno života da skočim u Neretvu zbog njegove prevare. Ne radi se o meni i o njemu jer mi je potpuno svejedno s kim spava. Cijelo vrijeme se radilo o ljudima. Šta će reći. Sad znam šta će reći kad me vide mrtvu i napuhanu kako plutam zelenom rijekom. Reći će kako sam bila dobra a ti me odveo u propast, tvoja ljubavnica će biti poput kuge širom grada a ti udovac sa tinejdžerom na grbači i ružnom prošlošću koju će ti sada stvoriti svi ovi ljudi. Ja ću biti mrtva i ne mogu biti loša u priči jer me više nema. Ti si živ jer si jači od mene i uradio si mi zle stvari i zato sam se ubila. Ljudi će svašta pričati a onda će naći novu temu. Mi nećemo postojati jer nikad i nismo. Nisam bila tvoja žena nego imitacija stvorena za potrebe ljudskih pričanja i zbog toga i te spoznaje se na kraju bacam u ovu ledenu rijeku sa toplom bebom u trbuhu stvorenoj isto tako jer su ljudi pričali da ne možemo imati više djece… Sad je kraj svemu tome. Za potrebe pričanja drugih ljudi sam nastala i jedino moguće je da za potrebe tih pričanja i nestanem. Ono što me jedino raduje na kraju svih tih priča je činjenica da sam uspjela odrediti njihov sadržaj, suštinu i njihovu istinu. Uspjela sam čitav život ubacivati ljudima riječi u usta da opišu kako me vide i doživljavaju jer sam se plašila same sebe i vlastitog doživljaja sebe. Sad je kasno. Parkirala sam pored obale i kamenim stepenicama sišla do jednog malog mosta. Stajem na rub ograde i promatram jutro. Sunce je izašlo ponovo, ptičice cvrkuću, moja beba se rita i udara me. Život je divan. Osjećam se dobro. Zakoračila sam u bezdan i ledena voda me prekrila velikom brzinom i težinom i znala sam da su to zadnji trenuci mog života i jedino što sam posmislila bilo je-Žalim samo što neću biti živa sutra da čujem šta će ljudi reći.