Svakodnevno se susrećemo sa raznim osudama, kritikama ili naposlijetku misaonim raspravama, šta bi to trebalo promijeniti u okruženju u kojem živimo, šta bi trebalo promijeniti u državi, a šta u svijetu.
Mislim da nam prije svega treba biti jasna jedna stvar, a to je da pojedinac ili možda čak i veća grupa ljudi, ne može nešto značajno ili može vrlo malo uticati na bilo kakve promjene, a pogotovo svjetske promjene.
Mora nam biti jasno da kolektivna svijest, svijest naroda, nacije može doprinijeti da živimo drugačije, a najprije, prije globalne savjesti treba početi od sebe. Svaki čovjek treba početi najprije od sebe i promjena koje on sam mora napraviti, a kolektivno će doći samo od sebe. Manje je bitno šta bi mi napravili da smo predsjednici, menadžeri, šefovi ili nešto treće. To je zadnja stvar o kojoj trebamo razmišljati. Njoj naravno daleko ispred prethodi jedna daleko, daleko bitna suštinska vrijednost – PORODICA.
Počevši od sebe, od svoje porodice treba razvijati KULTURU. Međuljudsku, međugrađansku, međunacionalnu kulturu i poštovanje bližnjeg svoga kao samog sebe. Mi ( “Balkanci” ), kako bi nam se značajno unaprijedio i pospiješio život i životni standard moramo najprije VOLJETI. Voljeti sebe, druge i prestati s preziranjem i podmetanjem, da bi nešto značajno postigli.
Ljudi, ja ne znam koliko od vas je toga svjesno, ali “generalno” kad nas gledamo, mi nismo dobri, mi nevaljamo, mi ne želimo raditi u korist zajednice već u svoju korist. Naši prostori su specifični ( za razliku od nekih zajednica i naroda npr. na zapadu ), da smo društveniji, privrženiji porodici, bližnjima i tako cijeli život. Ali kad se sagledaju stvari, iz drugog ugla se vidi da mi uopšte nismo privrženi porodici ( osim izuzetaka ). Od porodice počinje i zavist i podmetanja i loše namjere… Dalje se to manifestuje na druge ljude u okruženju, onda na zajednicu, državu…
Često puta čujemo, e kako nam je nekad bilo, kako se dobro živjelo…Pa, što se sad ne živi dobro? Šta nije dobro? Zato što nećemo. Hoćemo hljeba bez motike. Nije nama niko drugi kriv, ni zapad, ni evropska unija, ni vlast, ni tamo ne znam ko. Mi smo sebi krivi što ovako živimo.
Mi bi kao kule i gradove napravili da budemo na čelu države. Ništa mi ne bi napravili, sve do onda dok u glavama svih nas ne bude bitno napredovanje, a ne nazadovanje. Jer ljudi moji, još uvijek u svijetu je bitan i obraz i znanje, karakter, međusobni odnosi, kultura, vrijednosti. To što se svakodnevno plasira kroz medije ( razvrat, blud … ), ne znači da to i vlada. Samo mi ovdje mislimo da se svijet promijenio i da nema više gospode. Kao ko to više gleda. Eeee, gleda se i te kako. I te kako se pravi selekcija, i te kako se bira.
Zato okrenimo se budućnosti. Nema ništa od toga da svakodnevno raspravljamo o propasti svijeta, o lošim uslovima života i tako dalje. Sve nam se svodi na nekakve rasprave i komentare, kao da tim možemo nešto promijeniti. Manje treba komentarisati, a više raditi i graditi. Od dobrih međusobnih odnosa do unapređenja života i suživota. Jer što se prije okrenemo ka tome, to će prije i rezultat doći.
I dok drugi oko nas napreduju, mi stojimo u mjestu ili možda bolje rečeno nazadujemo.
POČNIMO odmah, PROMIJENIMO sebe, jer to MORAMO uraditi želimo li normalan život.
PROMIJENIMO stavove, svijest i navike.
Kad to uspijemo, onda možemo reći: “E, sad ću da budem šef, direktor, državnik, pa ću uraditi to i to”.
U suprotnom ići ćemo jednom malom brzinom, dok nas svi koji stižu samo zaobilaze i daleko iza sebe ostavljaju.
Razmislimo malo – O SEBI.