Dragi Vi,
Prvog srušenog svijeta se ne sjećam.
Bilo je dovoljno davno da pamte samo moji roditelji, ali dovoljno jako da me bojazan i bol rušenja progoni do zauvijek.
Zbog toga, valjda, imam neobjašnjiv, skoro životinjski strah od zemljotresa. Jer znači rušenje. A rušenja teško podnosim. Poslije njih nikad nisam ista.
Drugi srušeni svijet pamtim. Njega su mi srušili drugi, a ja sam ćutala i gledala. Iz njega su me odveli, a da me nisu ni pitali.
I njega nikad nisam umjela da prebolim.
Presječe me usred noći, sječe me kada ugledam jutro, kada je sunčan dan. Probode me u gradovima koje posjetim. U svakom gradu nađem zrno tog svijeta. U korak me prati. Oteli su mi ga. Oteli su me iz njega i nikad mu se nisam vratila.
Tinja u meni kao kancer koji se sporo razvija ali na kraju ubija.
Poslije sam gradila sama. I priznajem da nisam vješt graditelj. Mnogo je rupa i zakrpa, mnogo nedovršenosti, nijedan zid nisam umjela da izgradim do kraja. Klimavo je to što sam sagradila, odrpano. Zviždi kroz pukotine. Podložno je potresima. Ali nekim čudom traje. U stvari, nije to čudo. To je moj strah od rušenja. Zato podupirem cijelim svojim bićem, da traje…
Stoji. Liči na mene. Šareno. Iscrtano muralima, bezoblicima, daljinom i sucokretima, posrće pa stane, skreće pogled na sebe pa ga od sebe s gnušanjem odvraća. Traje ipak.
Izgubljena u sopstvenom mraku pokušala sam pratiti trag svjetla i tvoriti još jedan svijet unutar svijeta. Bolji od ovoga. Moj Treći svijet. Da bude klica iz koje će da proklija i izraste stablo čije će grane nezaustavljivo, kao krvotok, izbrazdati ovo što svi zovu stvarnost. Dala sam mu i ime.
Vjerovala sam da svaki čovjek nosi bar zrno ljepote i da svaki može dati doprinos, biti list na grani. A onda ćemo svi skupa brati plodove i biti bolji. Za ljudskost bolji.
I gradila sam ga. Tvorac mi je svjedok da jesam.
Srcem. Drugačije ne umijem. Cijelim bićem. Takav mi je usud. Uložiti sebe, cijelu.
“Izvolite, ljudi, uzmite, ima za sve!”
Imala sam iluziju da u tom svijetu raste ljubav. Da ne postoje razlike. Da smo kroz dušu, srce, emocije uvezali prste sa svih krajeva svijeta. Da smo ih uvezali u zagrljaj. I da zrno bubri, klija, raste, bokori se…
Promaklo mi je da zapravo uzgajam iluziju. Da umjesto utopijskog svijeta gradim poligon, distopiju, za povrijeđene sujete, da na jednostavan način tvorim ogoljenu metu u koju je lako uprijeti prst krijući se iza tuđih imena i obrisa.
U ljudskom biću je neizbrisiva navika da sopstveni odraz gleda ružičastim očima i da za sopstvenu nesreću krivi drugog, krivi okolnosti a nikada sebe.
U ljudskom biću je navika da nikad ne sasluša i drugu stranu priče nego da sudi. Odmah.
I upire prstom bez da pita. I upre prstom bez da misli o žrtvama koje nedužne stradaju.
Navikli smo mi tako, da zbrišemo nedužne zarad “višeg cilja”. I uvijek imamo poslušne vojnike koji se revnosno bore, u naše ime i zarad našeg “interesa”, za cilj, ne gledajući ko će da strada. A kada bude kasno za sve onda peru ruke.
Ne tako davno su mi rekli da moj svijet neće srušiti nepoznati ljudi, da nepoznati čovjek skoro nikad nije neprijatelj. Rekli su mi da će se moj svijet srušiti od strane onih koji tvrde da bolje od njih nikad neću imati.
Nisam vjerovala. I pogriješila sam što nisam vjerovala. Jer je ne tako davno drug drugu, kum kumu, komšija komšiji bio najveći dželat.
Pa što ne bi i meni i mom svijetu danas?
U trenu su se složile slike, u trenu sam uhvatila niti, u trenu shvatila koliko je sve jedna obična iluzija, povukla sam nit koja je štrčala i svijet koji sam dušom gradila se isporio do ničega… Tek tako.
I mislila sam da neće da boli baš toliko.
Već sam doživjela da izgubim svoje korjene, da me otmu iz mog svijeta.
Ali je ovo bio prvi put da na svoj svijet sama bacim “eksploziv”, da ga uništim.
A taj svijet sam bila ja…
I ako nekada sretnete Strašilo na nekom polju, iscjepano i raščerupano, pitajte ga da vam ispriča svoju stranu priče, pa onda sudite. Možda se iznenadite onim što budete čuli.
A mene ćete možda nekad i sresti.
Na ulicama gradova koje imaju vodu.
Prepoznaćete me po ljubičastom šalu. Po čudnim torbama. Po osmijehu. Po šarenilu u koje se ogrnem da bih ubila mrak koji nas odsvuda vreba. Prepoznaćete me po nostalgiji koja me sapliće.
Prepoznaćete me svaki put kada ugledate Suncokret. Kada vidite da raste i iz kamena…
I sigurno ću vam pri prvom upoznavanju reći da me ne ukivate u zvijezde, jer ćete me sa tih istih zvijezda baciti u blato, da imam svoje greške, da nisam dobar čovjek, da sam samo Obični čovjek sa manama i vrlinama, kao i svi…
I sigurno ćete odbiti da vjerujete.
A onda upirati prstom.
I moj Treći svijet više neće biti moj.
Rušenje svijetova je neoprostivo…
A ja ću se poslije svega vratiti, u obličju leptira, tamo odakle su me odveli, a da me nisu ni pitali.
I udahnuti svoj vazduh.
I svoju vodu.
I mahnuti krilima, još jednom, najjače, kao pozdrav.
I odletjeti u zaborav.
S neurušivom ljubavlju
prema Leptiru,
Suncokretu,
Moru i Ljubičastoj
Ja ?