Dan za koji znaju svi koji su iz Sarajeva, svi koji žive u Sarajevu i svi koji znaju nekoga iz Sarajeva. Dan kada je Sarajevo pobijedilo zlo fašizma, dan kada je Sarajevo počelo bitku s novim zlom. Ne pada mi na pamet da to nazovem imenom kojim je to zlo podijelilo Sarajlije i ljude oko ovog grada. Ne pada mi na pamet da se poslužim jezikom nacionalizma i razgraničim cijele narode na dobre i loše. Tada je jedna užasno moćna i užasno zla ideologija, natjerala ljude da se podjele na različite tabore koji misle da im Sarajevo pripada. I Sarajevo je patilo, mjesecima, godinama… 1425 dana.
Ništa posebno, patili su tada i brojni drugi gradovi, sela, kuće, ljudi. Tada ničija patnja nije bila posebna. Sarajevska opsada je trajala najduže u istoriji modernog ratovanja. Do sirijskog rata. Opet ništa posebno. Jedan rat, koji globalno nikom ništa ne znači, koji očito nije naučio nikoga ničemu i, kako se čini, bit će takvih još…
Ali ima nešto interesantno u cijeloj priči o Sarajevu. I danas. Kažem interesantno, ali samo uslovno. Interesantno za nas iz bivše Jugoslavije, interesantno za one rijetke koji bi da razmišljaju o tome. Kao da se krajem opsade nije prekinula ta bitka za Sarajevo. Nije lako to uočiti. Možda moraš provesti dovoljno vremena u Banjaluci, Mostaru, Zagrebu, Beogradu, Skoplju da bi stekao taj utisak. Ni jedan od tih gradova nisu postali politički subjekt na način na koji je Sarajevo.
‘Nije Sarajevo što je nekad bilo’ valjda je najizgovorenija rečenica dijaspore Balkana, ne računajući turbofolk stihove. Istina, Sarajevo se promijenilo demografski, poslije rata, dramatično. S obzirom na istoriju, to nije začuđujuće. Ali, demografija svakog grada, uključujuči Sarajevo, mijenjala se brže ili sporije, na ovaj ili onaj način. Tako su i u Sarajevo, kao i u svaki od navedenih gradova, usljed okolnosti, došli novi ljudi, ponijeli sa sobom nešto svoje, usvojili ono nešto što su zatekli. I, opet, nema tu ništa posebno.
Ali ono zlo s kojim je Sarajevo započelo bitku prije 23 godine se ne predaje. Svi navedeni gradovi, kažem ovo iz najličnijeg akademskog iskustva, bore se sa vlastitim zlom, sa nacionalizmom koji ne jenjava. Ni jedan od tih gradova nije doživio ono što je Sarajevo, a ipak se na najočitiji način suočava se sa svojim izmišljenim neprijateljem. Ali nikada ni jednom od tih gradova nije pripisivan veći neprijatelj od onog sarajevskog. Bilo da govorim s ljudima iz zapadne Hercegovine ili Republike Srpske, ja sam nepostojeći subjekt. Jer je opštepoznato na njihovom području da niko ko nije Bošnjak, a to mene i cijelu moju porodicu isključuje, ne može opstati u bošnjačkom Sarajevu. Jer svi oni imaju potrebu, znanje i hrabrost da me prosvijetle o tome kakvo je Sarajevo i koliko nacionalizma tamo ima.
Da budem potpuno jasna, ne govorim da nacionalizma u Sarajevu nema. Ali odgovorno tvrdim, nakon značajnog boravka u mnogim BIH gradovima u oba entiteta i obje BIH regije, te u u prestonicama susjednih država, da sam se kao nacionalna manjina u Sarajevu uvijek osjećala daleko prihvaćenije nego kao većina drugdje. Ali ni za jedan drugi grad nije se pojavilo toliko ljudi koji su s manje iskustva a više uvjerenja bili spremni da govore o nacionalizmu u tom gradu. U raznim medijima koji svoj hljeb zarađuju na etno-nacionalnim politikama i predstavama, učiniti Sarajevo leglom radikalnog islamizma postalo je imperativ. Svakome ko je bio u Sarajevu i proveo tu neko vrijeme, jasno je da je to netačno, ali samo nekome ko stvarno može da ga uporedi s gradovima s kojima se ono inače poredi, očito je koliko je agresivna i jedinstvena ta politika protiv Sarajeva. Jedan čovjek tvrdi da je ‘Sarajevo grad kojeg nema’. Čovjek koji 23 godine kasnije cijedi ostatke slave iz svoje izblijedile veze sa Sarajevom, koji pokušava biti čovjek kojeg više nema.
A ja sebi mogu, bar na 6.ti april, priuštiti malo patetike. Da s ponosom slušam svoje prijatelje strance kad govore kako ih je Sarajevo zarobilo i da sa sigurnošću mogu očekivati da će ostati duže od planiranog, da čujem svoju prijateljicu iz školske klupe kad kaže da nikad u Zagrebu ni u Berlinu ne može doživjeti da pola kafića poleti da joj zaustavi taksi, kao u Sarajevu. Da svi moji prijatelji i ja jadikujemo o tome kako nemamo dovoljno prilika u Sarajevu i da plačemo kad ga ostavljamo, da lijemo radosnice kad mu se vraćamo. I to nema nikakve veze s nacionalnošću. Srećom. Za nas nema.