Pričali smo o svemu. Ustvari nemam pojma o čemu smo sve pričali.
Slušao sam je a na trenutak nisam je ni čuo.
Gledao sam je. To je jedino što sam činio.
Gledao kako veze riječi.
Kako se sapliće kada izgovori nešto što u tom trenutku nije željela. Pa odmahne rukom i nasmije se.
Poseban je to osmijeh.
U njemu se skriva djevojčica. Sa onim uvojcima boje lješnika.
Poseban. Sa nevjerovatnom srećom u očima.
Srećom jer sam tu.
Srećom jer je tu.
Srećom jer smo tu.
Konačno u istom gradu.
U istom prostoru.
Dišemo isti zrak.
I smijemo se.
Vani je kiša.
I gledam je.
Ne mogu prestati da gledam je.
Lijepa je.
Ljepša od sreće.
Nestvarno lijepa.
Sa tim malenim nosom…ožiljkom na lijevoj obrvi iz djetinjstva. Sa svim brazdama na rukama svoje mačke.
Svi ljudi u prostoru nevidljivi su.
Prekriveni sjajem sreće.
Njene sreće jer postojimo.
Jer smo stvarni i slučajno se okrznemo dodirom.
Zagrlio sam je.
Primaknula se.
Nije pobjegla.
Samo se namjestila kao da je oduvijek to mjesto nju čekalo.
Koračali smo.
I dalje je padalo.
Nismo ni znali da pada i po nama.
Smijali smo se.
Bježali od pogleda.
Stigli smo do šarenih vrata od ulaza.
Čuo sam taj neritmični orkan ispod krhkog tijela.
Čula je sve krike koji se bore.
Spustila je ruke u moje.
Zadržali smo dah.
I dalje pada kiša.
I dalje je lijepa kao san.
I samo dahom bez i jedne riječi čulo se sve što sam želio reći.
Nasmijala se , onako kako to samo ona zna. Spustivši pogled i bez riječi uzvratila mi.
Sretan sam.
Ona je sreća moja.
Ona je moj osmijeh.