Piše: Zoran Janković
Jedino što znam to je da onda vrijeme ništa nije valjalo. Danas je još gore. Ljudi ne kradu samo vibre. Kradu sve odreda. Pokradena je: država, narod, fabrike, prirodna bogatstva… sve je pokradeno. Što se pokrasti moglo. A svi su pošteni. I niko nije u zatvoru. Osim najobičnijih kokošara.
Dio grada u koji smo krenuli u akciju bio je ničija zona. Naša linija značajno je iza ove ulice, a neprijateljska nije još ni formirana. Zato me začudi poziv saboraca da tamo pođemo i „neutrališemo jedan opasan cilj“. Posebno kad krenusmo samo nas četvorica. Nije mi ovo bilo prvi put da nepotrebno i bez odobrenja i znanja komande vršljamo ispred linije, a ni da su mi saborci tajanstveni, da muljaju. Ali jeste prvi put da izvodimo borbenu aktivnosti, idemo na cijev, a da su im lica nasmijana, ozarena, a oči sjajne kao da idemo na svadbu. Na veselje. Ne, čak ni takve. Više nekako… zavjereničke. Nešto tu nije u redu. Samo ne znam šta. A ne mogu drugačije saznati nego da krenem sa njima.
Naoružasmo se do zuba. Što po peesu što preko peesa. Krenusmo. Polako. Vojnički, kao da izvodimo pokaznu vježbu. Prebacivali smo se jedan po jedan; od kuće do kuće, od kapije do kapije, od drveta do drveta. Od ćoška do ćoška. Jedan pretrčava trojica ga pokrivaju. Prvi osmatra iza, drugi lijevo, treći desno, a onaj što pretrčava gleda naprijed. Upekao zvjezdan, asfalt gori. Ilindansko sunce primiče se zenitu. Košulje ispod pancira već su se napile znoja i propuštaju ga vani. Teške, pancirne ploče pritišću grudni koš i ne daju se nadisati rijetkog i pregrijanog vazduha. Na svakome od nas ima po tridesetak kilograma viška. Kao da uzmeš vreću brašna i sa njom trčiš. Niko ne puca. Ni mi ni oni. Mrtva tišina. Kao u grobu. Samo luđački otkucaji srca podsjećaju da nije još sve poginulo u ovom gradu. Srce tuče tako jako da se puls osjeća čak i na bubnim opnama. Bije od fizičkog napora, od borbene treme, od straha… Nije istina da se samo budala ne boji. Nisam sreo niti jednu budalu koja ne osjeća strah.
Dragan glavom pokaza na vrata jedne kuće-prizemnice i brzo utrča u nju. Što je brže mogao. Jer dvorište je bilo čistina bez zaklona. Ubrzo se sva četvorica nađosmo unutra. Neko pronađe nenačetu flašu viskija. Otvori i nateže. Krenu alkohol ukrug. Još smo zadihani i brekćemo kao „dajčevi“ uz Trebević. Lažu da žestina dobro gasi žeđ. Samo je pojačava. Još više alkohol traži vodu. Ubrzo poskidasmo pancire i raspojasasmo se. Kao u svatovima da smo. Ni stražara ne postavismo. Prava savremena, srpska vojska. Čudi me da smo i ovoliko kratko, u nastupanju, bili disciplinovani.
Kućica u kojoj smo nije spolja odavala nikakav luksuz. Čak je skromno djelovala. Sirotinjski. Unutrašnjost otkri da joj je vlasnik bio baš bogat čovjek. U dnevnom boravku kožna garnitura za sjedenje i ručno rezbareni regal od meni nepoznate vrste drveta. Noge do članaka upadaju u tepih. U regalu poveći bife, sa ogledalom u poleđini, prepun stranih pića.
– Nije valjda ovo naš „opasni cilj za neutralisanje“?- upitah pokazujući glavom na bife.
– Nije to, ali jeste ovo! Dođi da vidiš! reče Brko iz hodnika i nestade iza jednih vrata. Krenuh za njim.
Nađoh se u povelikoj spavaćoj sobi svoj u… stvarno ne znam kako se ova boja zove. Nije barbika-roze. Tamnija je za neku nijansu. Nije ni ljubičasta. Mnogo je svjetlija. Ali je baš sve u prostoriji u ovoj boji: od tepiha, regala, zavjesa, zidova, kreveta… Da, ogromni bračni krevet, centralni predmet u sobi, tako i smješten, očigledno je na struju. Kraj uzglavlja, pored radio-prijemnika, još barem desetak dugmića. Ispipah ih. Bez efekta. Struje nema već mjesecima. Kako je rat otpočeo. Bajo se baci na krevet. Svom težinom. Odskoči nekoliko puta prije nego što se krevet poče umirivati pod njim.
– Gledaj ogledala na plafonu, mile ti majke! Kako ga ovolikog unese, čovječe, pa ovo ni na prozor nije moglo ući!? – zadeveti se Bajo.
– Znaš li ti čija je ovo kuća? – upita me.
– Ne znam pojma, čija je?
– Pa Švabičina, bolan, kako ne znaš!? Nije bilo takve koke od Sarajeva do mora. Svi su joj radili u Njemačkoj, a jedno vrijeme i ona. Za njom je došla priča da se tamo čak i prostituisala pa da su je zato protjerali. Uglavnom, vratila se, kupila kuću i sredila je. Njeni su joj nemilice slali para a ona ih je i voljela i umjela trošiti. Kao što vidiš i sam. I ja sam joj se nabaciv’o ali nisam im’o nikakve šanse. To su ti, jarane, karali samo odlikaši. Pričali su mi da joj je krevet na struju, tvoje je da se nakurikaš i uključiš ga; a on sve sam radi. A ona… ona vrišti k’o da brata ženi. Vrišti i ’oće da te zbaci. Morao si se držati dobro, da ne spadneš. Pričali su mi a… nisam im vjerov’o. Sve do danas. Zato smo i došli ovdje. Da provjerimo urbanu legendu o Švabici. Nije legenda, sve je istina.
– Oooo, ljudi moji, pogledajte, pa i gaće su joj ljubopičljive boje, k’o i sve ostalo! – prekide Brko Bajovo izlaganje i stade u čudu da širi minimalistički veš u boji sobe. Tačnije u boji svega u sobi. Naime, dok smo mi razgovarali saborci su „orlićali“ po kući. Orlićanje je ono što su ovdje radili „Bijeli orlovi“. Od njih smo to i vidjeli. Vidjeli pa prihvatili. I nikad nismo napustili. Utom Dragan iz Ormara poče da vadi svežnjeve „erotike“. Kao velika dragocjenost erotske novine bile su složene po brojevima. Sve od 1986. godine!?
– Ljudi, ljudi, da vidite, vibrator!!! – stade galamiti Bajo kao da je našao minu iznenađenja pod jastukom, a ne ovaj sramni aparatić.
– Mora da je nabrzinu pobjegla kad je zaboravila da ponese ljubavnika. – konstatova Bajo više za sebe nego za nas. Klikao je dugmić „off-on“ ali uzalud. Razočarano zaključi da je baterija „crkla“.
Natovareni „erotikama“ i alkoholom vraćali smo se na položaj. Vojnička literatura i vojnička razonoda bili su naš ratni plijen. Ovog puta sve mjere opreza izostale su. Brektali smo pretovareni i kupali smo se u znoju. Bukvalno kupali. Na položaj smo vezom javili da dovodimo zarobljenika. Živi jezik. Čisto da nam se obraduju. A i da nas bolje pokriju vatrom ako se zagerga.
Front smo držali u jednom stanu, na najvećoj zgradi u tom dijelu grada. Ulaz u objekat bio je sa leđa, iz dvorišta, okrenut ka našim linijama. Bezbjedan. Pošto noću niko nije htio da drži stražu kompletno stepenište prekriveno je srčom od razbijenih flaša i čitavim bocama. Čak i danju ovuda nije prijatno proći. Staklo neprijatno škripi i krcka pod nogama.
Saborci se obradovaše našem ratnom plijenu. Mnogo obradovaše. Više nego da smo zarobili komandanta neprijateljske brigade.
Alkohol potraja svega nekoliko dana. „Erotike“ nekoliko mjeseci. Najbrže je trošen januarsko-februarski broj iz 1989. godine. Onaj sa prelijepom, tamnoputom starletom u kapici Deda Mraza i sa crvenim podvezicama. Narednih dana neko nabavi i baterije. Time „vibru“, kako je Brko zvao vibrator, stavismo u pogon. Baterije su nove pa vibra veselo zazuja. Osim toga nije izvodila nikakve druge akrobacije. Samo zujala. Isprobavali smo je, uključivali-isključivali, pipkali, prinosili ušima, ganjali jedni druge njome… Zaključih da nisam jedini koji prvi put u životu uživo vidi ovu električnu spravicu.
Vojnici se ne razlikuju mnogo od djece. Samo što njihove igre nisu bezazlene. Nimalo! Dani prolaze dugi kao godine. Besmisleni kao robija. Samo što je u ratu vrijeme zgusnuto kao pramaterija. Ponekad u samo dvadeset i četiri časa proživite i po tri života. Ako preživite. Događaji su se, dakle, potirali; prestizali su jedni druge, i sve rjeđe nam je vibra padala na pamet. Sakupljala je prašinu negdje u regalu.
Jedne večeri Brko dovede nekog svog drugara da mu je pokaže. Tražio je po regalu, po visećoj, po policama, laticama, iza regala, u susjednim stanovima… nema je. Nema pa nema. A nezgodno mu da jaran ne pomisli kako je lagao. I mi smo tražili. Pomagali mu. Nema!
– Eeee, vidiš ti, moj brate, da Srbin i kurac ukrade! Pa šta će mu, koga vraga!? Neće ga, valjda, ženi gurati kad ode kući da se okupa! Neće ni sebi, što bi to radio!? Pa šta će mu, onda, vibra? Nema je kome ni prodati. A i sve da je proda nema gdje pare potrošiti. Pa što je unda ukrade? Samo da ukrade!? Viđećete vi jada. Onaj ko rat preživi. Navadi se narod krasti. Neće moći ostati vanjska sijalica pred kućom. Meso u sušari će hapati. Kola pred kućom neće se moći serbez parkirati. A svi će biti fini i pošteni. Zapamtite šta vam ludi Brko kaže.
Te noći Brko nije dugo mogao zaspati. Vrtio se, vrtio, vrtio… u tišini. Onda progovori.
– Zoka, spavaš li? Nešta bih te pit’o?
– Pitaj, Brko, ne spavam.
– Šta ti misliš ko i zašto je ukr’o, vibru? I šta će mu?
– Spavam, Brko, a spavaj i ti! Kad te je dopalo. Ko zna gdje će nas sutra taliznuti. – odgovorih mu. Kao u školi: odgovorih ono što znam. Jer odgovor na njegovo pitanje – nisam znao.
Ne znam ga ni danas! Jedino što znam to je da onda vrijeme ništa nije valjalo. Danas je još gore. Ljudi ne kradu samo vibre. Kradu sve odreda. Pokradena je: država, narod, fabrike, prirodna bogatstva… sve je pokradeno. Što se pokrasti moglo. A svi su pošteni. I niko nije u zatvoru. Osim najobičnijih kokošara.