Svako jutro, kada se pogledam u ogledalo, sramim se zbog svih nas koji smo se uvukli u vakuum sopstvenog beznađa…očaja…sebičnosti i licemjerja. Busamo se u prsa kako smo savršeni roditelji, imamo savršenu djecu…a nismo svjesni koliko smo u krivu. Daleko je, svako od nas, od savršenog čovjeka, a kamo li roditelja. Nemamo strpljenja čekati da nam neko drugi kaže da smo dobri, pa se, u tom nedostatku, hranimo izmišljenm epitetima. Samo mi, ljudska rasa, smo skloni tome i zbog toga nam i jeste tako kako jeste…loše! Volimo da sudimo o svemu i svakome a koliko smo spremni priznati da nismo u pravu i da nešto radimo pogrešno…?
Samoubistvo dječaka iz Sarajeva, Mahira Rakovca, postalo je “senzacija” na mnogim portalima i svi smo samo komentarisali i negodovali. Isto je bilo i sa ubistvom dječaka Haruna Mujkića iz Zenice. I mnoge druge djece koje više nema…ZBOG TRULE DRŽAVE KOJU ČINI SVAKO OD NAS!!! Desilo se, uzdisali smo, neki oplakali i….za par dana zaboravili. Mi to i možemo. Ali roditelji te djece…nikada. “Vršnjačko nasilje” je tema o kojoj se govori godinama…ali…ubio nas Bog, već jednom…učinimo nešto da nam djeca žive! Aloooo….nosimo ih 9 mjeseci zaštićene u svojoj utrobi, trpimo najveće bolove dok ih rodimo, ne spavamo noćima zbog briga…i onda ih pošaljemo u škole. Tu ih prepustimo na odgovornost nekom drugom, a taj NEKO vaše dijete posmatra kao, samo jedno od stotinu… Dragi prosvjetari, nisu naša djeca stigla sa fabričke trake, štancana da bi namirivali onu, koja zbog vaših propusta (čast izuzecima) sada trunu u zemlji. Roditelji, kako se moglo desiti da je vaše dijete silovalo, pretuklo, omalovažavalo drugo dijete?! Razgovarate li sa svojom djecom…ili su oni, sa 14 godina već “prestari” za to…? Zašto nam se djeca više ne povjeravaju kada se pojavi problem?! Krivi smo svi!!!
Čitam neke komentare po društvenim mrežama kako su se djeca u školama uvijek tukla, zadirkivala…”to je dječije”!! Da, ali se ne sjećam međusobnog silovanja, prijetnji smrću, preciznih (smrtonosnih) udaraca… Međutim… Gdje je danas odgovornost? Kazne? Neee…oni su maloljetnici, i po zakonu ne mogu odgovarati za zla koja urade! Gdje ovo vodi?!
Prije dvije godine, zajedno sa starijim sinom (srednjoškolcem), prošla sam pakao, jer su ga u školi, proglasili lopovom. Nakon dana i mjeseci “lične istrage”, jer policija nikada nije pronašla dokaze za optužbu, dokazali smo da su svi, profesori, direktor i kolege u razredu i cijeloj školi…pogriješili. Zašto je baš moje dijete bilo optuženo? Zbog toga što sluša rock/metal muziku…živi sa majkom i bratom…nema dovoljno para…svira u bendu…! Eto, zbog svih tih stereotipa, dijete mi je doživjelo traumu, psihičko zlostavljanje od strane kolega i pojedinih profesora, a nakon saznanja da je nepravedno optužen…NIKADA ni izvinjenje nismo dobili. Ni ja, kao majka a ni moj sin. Prešutila sam to…a sada, kada vidim šta se dešava u školama, kajem se što nisam reagovala…zbog druge djece. Moj slučaj nije ni blizu “ozbiljan” kao kod Mahira i Haruna, ali…tako sve počinje…
Više ne želim uvlačiti glavu kao kornjača i voljela bih kada bi bar 10% majki ove države reagovalo…na bilo koji način. Ko to ima pravo glumiti Boga u ovoj državi i suditi ili žmiriti na zločin..? Ne dopustiti da se Mahirovi i Harunovi roditelji sami bore za pravdu, koja opet neće vratiti tu djecu, ali MORA skrenuti pažnju da se takvo nešto ne ponovi. Da se pod hitno izmijeni Zakon o maloljetničkoj delikvenciji u BiH…za početak.
Potpišite peticiju http://www.onlinepeticija.com/signatures/za_hitno_usvajanje_izmjena_zakona_o_maloljetnikoj_delikvenciji/start/1500
Preporučujem obavezno pročitati http://pcskolarac-novosti.blogspot.ba/2016/01/nasilje-meu-djecom.html?m=1