Već danima razrogačenih očiju, s nevjericom i tugom gledam fotografije i video klipove u kojima malinari uništavaju na tone malina. Izrevoltirani su, jer im nisu ispunjena očekivanja. Da je to uradio Hans iz istog razloga nasred bavarskog sela, shvatila bih. Hans je od rođenja navikao na to da dobije koliko se potrudi i da su svi i više nego siti oko njega, pa bi to bio sasvim prikladan način da izrazi revolt na koji bi Angela reagovala u što kraćem roku. Međutim, ove maline uništava Haso nasred sela u srednjoj Bosni, onoj istoj u kojoj većina stanovnika nije dobila ni približno koliko se trudi, već decenijama. To znaju i ptice iz Hasinog sela. Hans fakat ne zna kako je to, njemu bi to bio prvi put da se debelo potrudio a da mu se to nije isplatilo, pa bih ga razumjela, čak i podržala, jer su Štefice site oko njega, a i Angela se stvarno ne bi oglušila na to. Ali, Hasu nisam shvatala danima. E, čuj čudi se što se trudio nasred Bosne pa ga ovi nisu nagradili po zasluzi. Čudna mi čuda. Aj, mogu shvatiti da se iznervirao, nerviramo se svi svaki dan jer radimo kao živine, a dobijemo hrane manje nego Hansova živina. Ali da u tom bijesu uništi sve te maline, to opet nikako ne mogu shvatiti. Ali, sam šutjela. Kontam, zaboravio Haso u stanju revolta da ovo nije Njemačka i da ima svijeta koji od toliko tona ne može priuštiti sebi ni kilu te maline, već liježe češće gladan nego sit, željan svega. I stvarno sam mislila da je to Hasi promaklo jer se zabavio o svom jadu.
Međutim, danas naletim na post jedne gospođe Malinarke, koja kaže ovako – „Malinari prosipaju maline. Neki i kose i zaoravaju malinjake i svoju dugogodišnju muku. A znate li kako je pokositi svoju voćku? Ne znate, ne znate…kao ruku svoju poseći. Osuđuju malinare neki, kažu greh je bacati hranu – pitaju ti pravični što malinari to što prosipaju nisu podelili gladnima! Podelili bi da su ih gladni podržali nego ćute kao kurve i ne izlaze na proteste – ti gladni koji su masovno izašli na glasanje i izglasali ovog zbog kog nam je ovako kako je. Ne dirajte mi malinare, ni pšeničare, ni suncokretlije, sunce li vam žarko „pravično“ – kad ste tako pravični iz ladovine na fejsu, izađite malo na njive i u voćnjake gde zvezda bije u glavu da ubije za ono malo otkupnih para, okusite taj lebac pa onda serendajte!“
I tu se ponovo zgrozim, ali i izrevoltiram više nego Haso i ta gospođa Malinarka, jer sam se sjetila svojih roditelja, ali roditelja svih drugih kolega iz studentskih dana, a i ovih dana. I nas su roditelji, baš kao i gospođa Malinarka svoje maline, uzgajali uz puno odricanja, znoja, ljubavi, bojazni, naročito u vrijeme kad smo studirali. Kakva su tek tad bila njihova zaduženja! I velika i raznovrsna – kreditna, rodbinska, komšijska. A bilo je dana kad se nije moglo ni zadužiti. Tad bi nam umjesto malo novca za menzu po autobusu poslali krompir kojeg nisu uspjeli prodati. I danima bismo jeli taj krompir, na sve moguće načine. Toliko nam se znao smučiti, da bismo ga rado mijenjali za onaj ikar iz rata. Ali, ni ikara više nije bilo, pa smo se sa ostalim studentima trampili za šta smo mogli, najčešće za tjesteninu. I nije bio neki izbor, ali jeli smo šutke s nadom da će se taj njihov trud jednog dana isplatiti. Oni su trpjeli daleko više, jer su sve to radili sa ogromnim rizikom da možda nećemo uspjeti. Jer, kako god ste Vi, gospođo Malinarko, strahovali da će sav Vaš trud propasti usljed elementarnih nepogoda, kao što su grad ili snijeg, tako su i naši roditelji strahovali da će i sav njihov trud propasti usljed studentskih nepogoda, kao što su derneci. No, uspjeli smo, baš kao i Vaše maline. Ali, iako smo uspjeli, očekivanja naših roditelja nisu ispunjena, kao ni Vaša. Kao ni naša, da se razumijemo. Ni mi, kao ni naši roditelji nismo očekivali da ćemo nakon toliko odricanja, uloženog truda i novca dogurati jedino do biroa za (ne)zapošljavanje. Očekujete da ću sad reći kako smo se godinama zadržali na tom birou? Varate se, mila gospo! Skinuli su nas sa tog istog biroa za manje od dvije godine, uz objašnjene kako su iz Porezne uprave dobili obavijest da smo po Ugovoru o djelu na godišnjem nivou ostvarili dobit od čak 3.600,00 KM, umjesto zakonski tolerantnih 2.616,00KM, čime smo izgubili pravo na zdravstveno osiguranje. Država je bila stava da sa 300KM koje smo mjesečno zarađivali možemo sami sebi snositi troškove zdravstvenog osiguranja. Biće da ta naša država i nije toliko bez pameti, kao što se doima, jer je prozrela da smo, osim navedenih, imali i dodatna primanja. I, jesmo, da Vas ne lažem, gospođo Malinarko. Navečer bismo radili u kafani. Jedan od mojih prijatelja je radio 4 godine i po 18 sati dnevno na dva posla 6 dana u sedmici da bi mogao osigurati sebi egzistenciju. Ostatak sati je spavao. Vjerovatno bi tako još uvijek, iako ga je povremeno Hitna onesviještenog znala voziti na infuziju, da mu nije otišla zglobna hrskavica ramena. S tom hrskavicom je otišla i njegova zadnja nada u bolje sutra. Fakultetsku diplomu, koju nikad nije ni upotrijebio, ostavio je uplakanim roditeljima, spakovao se i otišao za Njemačku. Za njim je otišlo i mnogo mojih drugih poznanika, prijatelja, rodbine. A, namjeravam se ubrzo pakovati i ja. Mislite li, gospođo Malinarko, da nam se dugogodišnji trud isplatio? Nije. Nimalo nije. Izgubili smo vrijeme, novac, nadu u ovo ovdje, ali ne i humanost. Čak i za vrijeme studentskih dana, dijelili smo i od one mizerije koju smo dobijali, onima koji nisu imali ni toliko. A, svugdje ih je bilo. Danas ih ima još više. Udijelimo i danas, jer znamo kako je hodati praznog želuca. I upravo je to ono što me najviše izrevoltiralo u Vašoj poruci – ta svjesnost da ste mogli podijeliti svoje maline ljudima koji su gladni i to tvrdoglavo odbijanje uz izgovor kako mi „ne znamo kako je pokositi svoju voćku“ i kako nam je lako glumatati „ pravične iz ladovine na fejsu“. Znamo mi to odlično i odavno, za razliku od Vas koji se izgleda prvi put susrećete s tim, pa Vam to ne ide toliko u glavu. Ne osuđujemo Vas „iz ladovine na fejsu“, iako smo mukotrpno studirali kako bismo sebi upravo to mogli obezbijediti. Osuđujemo vas razvučeni između 2 bijedna krajnje iscrpljujuća posla, gole egzistencije između početaka dvaju mjeseci, između Bosne i Njemačke, između surove bh. realnosti i vječitih roditeljskih nadanja. Mi smo svoje nade odavno pokosili kao Vi svoju voćku, gospođo Malinarko. Ali nikad na štetu onih koji nisu imali niti jedan bijedan posao, niti jednu bijednu platu, niti mogućnost da razmisle o tome da odu u obećanu zemlju, niti jednog roditelja, niti jednu jedinu malinu. Upravo zbog toga Vas žestoko osuđujemo, gospođo!
I, ne samo zbog toga. Osuđujemo Vas i što niste svojim prisustvom podržali one proteste za babe, za studente, za penzionere, za borce, odnosno, za gladne. Znamo da niste. Jer da jeste, oni danas ne bi bili gladni. Podržali bi i oni Vas kupovinom Vaših malina. I bez obzira što Vi njih niste podržali, oni žele da Vas podrže. Ali, nemaju od čega, gospođo.
I, jeste grijeh to što svjesno uništavate maline pred gladnim očima. I grijeh, i sramota. Niste morali tako. Imali ste izbora. I ovaj nije bio jedini. Mogli ste, poput drugih malinara, nuditi svoje maline „u ladovini na Fejsu“. Narod bi Vas opet podržao, onoliko koliko bi mogao. Neko bi kupio svega kilogram, neko i deset. Ali, ste Vi, gospođo draga, gladniji i od najgladnijih u ovoj državi, jer Vam je to očito bilo premalo. Mogli ste napraviti i neko slatko, pa prodavati. Možda biste čak zaradili i više na taj način.
Ali, osim što nemate ni srca, ni obraza, Vi, gospođo Malinarko, očito nemate ni pameti!