,,Ne postoje jednostavni odlasci, kad se spetljaš s ‘ riječima i Šopenom u trenutku.
Obezvrijedila je sve brendirane i sve markirane ovog strašnog savremenog doba i zasijala mi kao zvjezdica na večernjem nebu…i gle čuda, samo sam je o nebu i učila,,
Da li sam joj bajkama koje je slušala dok je bila sasvim mala zatrovala djetinju dušu na vječno pripadanje Ovim Čudnim, Neprilagođenim I Pogrešnim Sentimentima Obojenim pitala sam se dok smo se vozile kroz suton. Koliko će joj to donijeti borbe i bezrazložnog neshvatanja znala sam. Čitav svijet je pretvoren u sjenku nedostojnu povjerenja. Jedno sam znala…Lavče je odraslo. Stisnulo zube i petlju i ostavilo za sobom daleko i svoje prethodnike i svoje savremenike.
Sve jezike kojim govori opet ne mogu sakriti one male odaje koje sve govore o tananim bićima i džinovima. Ovog mi je zalaska sunca pokazala da se svako od nas nastavlja kroz nekog drugog, i da geni nemaju nikakve veze sa tim. Nisu sve djevojčice imale očeve i ne moraju zbog toga biti iste, ali koju god su dograbile Lavice vazda će vući na ponosno divlje skrivajući vrlo vješto one repove zvijezda za koje su se zakačile i koje će uvijek biti nedokučive onom ogrezlo prosječnom nastanjenom u većini.
Postavljala sam pitanja, na trenutak se moleći u sebi da da pogrešan odgovor. Ali šašavica ni jedno nije promašila, niti jedan odgovor.. bar zarad sopstvenog spasa.
A broj stopala…dječiji. Kako su se samo usudila preći sve te grebave putanje. Usput su navratila po doktorsku disertaciju i nagledalo se Sarajevo svakavih patuljaka al’ ovakvih nije često. Oči Sijavice Od Svitaca zagledane kroz izlog ,,Franz & Sophie,, mnogo dalje od Petrakijine…i još više. Čak do onih egzotičnih predjela iz kojih su potekle čudesne travke.
Čuvaj Mi Se Djevojčice.
Plaši me onaj ,,Spring Waltz,, koji je krenuo nonšalantno sa stika odmah kada je i ,,auto,, krenulo, i gle, nije me začudilo od kud baš ta melodija ni to što si rekla:
,,Kako bih sad da se negdje odvezemo do kraja svijeta i budemo lude,,
Poput zvjerke budi, kad već zvjerke liječiš. Neobično Obična moja djevojčice, svijet je tek Mala Bogda, Veliki Zagrljaj i ništa više.
Kad si ono dovela svoju drugaricu u naše male mjesto a svi blenuli poput ludaka u njeno tamno lice i bijele zube, zadala si mučevan zadatak svim rasistima koji su nikli iz primitivnog sjemena misleći kako je voda samo ova koja teče.
Izgradila si ti svoju Nojevu Barku tim malim rukama i velikim srcem i svega je u nju stalo. Sve ono što si sama skupljala po suncu i vjetrometinama. I ne znaš koliko si postala skupa naspram svih jeftinih.
Čuvaj Mi Se Djevojčice…kad budeš trčala diši duboko. Pohvataj sve te svoje avione, nebo je i onako tvoje.
Džinovski ćeš mi nedostajati.
Pahuljasto se nametni tom suncu, ne hodaj po vrelom pijesku, zavoli pjege.
Budi to što jesi…ne može takva kao ti baš svakom da se desi.
Ja ću čekati razglednicu na portugalskom i bdjeću nad tragom malih stopala što velike otiske ostavljaju..gdje god dođu…
I ne boj se Lava, kad već lavlje srce imaš…