Kao navijača i ljubitelja košarke, vijest da je izvijesni gospodin, biznismen, porijeklom iz BiH omogućio svojim novcem odlazak juniorske reprezentacije košarkaša na Evropsko prvenstvo, me nije samo obradovala već probudila još sijaset emocija.
Ali, poBogu, zar svaki put djeca koja donose medalje moraju prolaziti drame i do zadnje sekunde biti u neizvjesnosti da li će negdje igrati, nastupati, imati novca otputovati, da zaboravimo pripreme, opremu i sve ostalo? Kako je moguće da to tako lako prolazi kao defaultno ponašanje, općeprihvaćeno i općeočekivano bez ikakvih sankcija?
Dosadilo mi je da zbog par ljudi u ovom gradu i državi stvari koje su bitne i koje volim spominjem u aoristu. Stvari koje bi trebale biti žila kucavica, postanu smrt, samo zato je se nekom može.
Umjesto da svaki ministar koji ne odgovori zadatku svog posla bude smijenjen i kažnjen mi ukidamo selekcije u sportovima. Jer, valjda manja šteta. Ministre plaćamo uredno još bar godinu dana nakon što takvi neuspješni sjašu sa svojih funkcija.
Kad bi mene neko jednom prozvao zbog lošeg rada, popravila bih se. Ne zbog prozivke već zbog boljeg rada i sebe. Čini se da to nije aplikativno u politici jer se možeš otegnuti prozivajući političare na nerad. To je ba oguglalo na sve razumno.
Imamo Federalno ministarstvo sporta, kantonalna ministarstva koliko kantona. Nemamo državno samo kao veću mogućnost malverzacija, pukih opravdanja nepostojanja krovne administracije i bla bla šire političke retorike. Manje države a više propusta u segmentu sporta nema na kugli zemaljskoj.
Ako mislite da riječ „sport“ u nazivima ovih ministarstava znači nadležnost za sport, oni će vas u tome razuvjeriti. Pitajte ih bilo šta što se tiče finansiranja sporta i za pola neće biti nadležni a za drugo pola neće imati sredstava. Ne znam koje pola je smješnije.
Sportiste se stavi u poziciju da moljakaju i ne dobju ono na šta imaju pravo i ono što su im vlasti dužne obezbijeditit. To je u gradaciji apsurda, vjerovatno maksimum.
Ne znam, nije bitan moj stav, stav kunte i pante već je vrijeme za Dosta.
Košarka je svugdje intelektualni sport. Ali, za razliku od svugdje, njom u BiH upravljaju ljudi bez intelekta.
Kada su prije više od mjesec dana u nekom kafiću u Visokom skupljali novac za selekciju zlatnih U16 momaka za dalja takmičenja, bilo mi je muka par dana. Meni. Nit’ uzela nit’ opstruiram nit’ odlučujem, a njima ravno.
Ako mislite da politika ne može učiniti da neki klub umre, da evropski prvak, na primjer , postane siromah i beskućnik koji moli na ulici i bude na tabelama ispod klubova iz sela koja ni postojala nisu u vrijeme kada je on bio na vrhu Europe, varate se. Može. Itekako. Može čak i medije i građane uvjeriti da se to desilo, tek tako. Slučajno. I da niko nije kriv.
Klubovi, sportovi uopšte, preživljavaju organizovanjem udruženja za pomoć sportu, moraju otvarati humanitarne telefon da građani pomognu koliko mogu, a da bi djeca dobila šta zaslužuju.
Podrazumijeva se da raspodjela budžeta ide po političko-talovskoj-nacionalno obojenoj liniji dok se ujedno koriste floskule bitnosti sporta koji ujedinjuje.
Nema sala, terena, opreme, čak ni termina za vježbanje za neke sportove al’ ko mari za to. Nije to nadležnost ministarstava ni vlada. Nisu ni uprave klubova baš cvjećke.
Uvijek se mora naći neki Amir koji će svojim novcem zamijeniti državni novac jer državni završava zna se već kod koga.
Ne mogu se ni spustiti na nivo komentarisanja ugošćavanja uspješnih sportista dan nakon neke medalje i slikanja. A floskule o sportu kao najboljem ambasadoru BiH i retorika za sode bikarbone. Bljak. Debeli su to obrazi, debeli. Deblji od džona. To nije ni licemjerstvo već bezobrazluk.
Ma koliko me zaboli, radujem se svim bićem svakom odlasku nekog našeg uspješnog sportiste van BiH kako bi pokazali raskoš svog znanja a ne truhnuli ovdje i bacali biserje pred svinje.
Da je Mirza Teletović čekao reinkarnaciju KK Bosne za transfer u NBA … da su evropski U16 prvaci košarke čekali …
I to ne vrijedi samo za košarku. Za bilo koji sport. I ma koliko su političari krivi, mediji snose drugi dio krivice na više polja u zavisnosti od sporta. Nekom treba više promocije i popularizacije, nekom više javnog isticanja problematika, nekom veći pritisak za reagovanje, nekom podsjetnici na malverzacije i uništavanja klubova …
Kad sam prije par godina u jednu humanitarnu emisiju za gosta pozvala Damira Džumhura jer sam ga pratila, svi su me gledali kao gubavca jer on je tada bio nebitan za ostatak plejade poznatih koje sam imala u istoj emisiji. Da se razumijemo, tada je bio državni prvak. Gle čuda, danas se takmiče ko će se slikati s njim, zvati ga u emisije ..
Od neki dan mlade državne prvakinje u ženskom fudbalu mole za pažnju medija na utakmici sa Engleskom. Prva se stidim koliko malo sam znala o njihovim uspjesima uz sve probleme.
Kao što će Amira Zahirovića stići nagrada za ovaj gest prema mladim košarkašima, tako će nadati se, stići kazna uhljebljene političare svih struktura za uzimanje onoga što im ne pripada. Ni po kom osnovu. Ni svoje plate nisu vrijedni.
Ono što je dobro je dok se za ovakve bude skupljalo uvijek će biti onih koji će davati.
Još samo entuzijazam drži sport. Razočarenje entuzijasta je sigurno jedan od ciljeva političara, al’ ne daju se, žilavi su.
Zato sportisti, kad vas političari stave u okvir stvarnosti koju ne poznajete, shvatite da vam mogu uzeti mnogo, ali ne i snove.
Igrajte za sebe, svoje roditelje, navijače, sport koji volite i ovu državu. A političari budu i prođu. Širite zastavu ponosno i s visine se rukujte sa svima koji vas se sjete kad donesete medalje. Jer ti sa takvim sjećanjem su uvijek jako mali.
A mi, dok čekamo neko bolje vrijeme političke odgovornosti i prije svega sankcija, uvijek će biti neki Amir koji će spasiti stvar razumom, pa novcem. Jer, novac bez razuma nema smisla, to pokazuje BH politika.
Amire, hvala Vam u ime svih navijača i mladih košarkaša iako vaš potez znači da ste jedan u nizu koji rješava nesposobnost naše političke elite koja je imuna na svoju sramotu.
Dali ste nam više nego što ste novcem platili. Mnogo više.