Dr. Sekula Stanic, heroj! Gledajući u maju 1992. kako u Foči gore zapaljene kuće njegovih komšija Bošnjaka, doktor Sekula Stanić je od stida i očaja sam zapalio svoju kuću, sjeo na stolicu i gledao kako i ona zajedno sa ostalim kućama izgara do temelja. Bio je to veliki gest uglednog fočanskog Srbina. Doktor Sekula je bio pedijatar i direktor fočanske bolnice, a premlaćen je i ubijen u julu 1993. u Foči, zato što je spašavao život svojim kolegama, ljekarima bošnjačke nacionalnosti.
Tomo Buzov Hrvat, iz Rudina u Kaštel Novom. Samo, eto, da je šutio, kao ostalih hiljadu putnika u vlaku 671. Ali nije mogao. Ustao je sa svog sjedišta i glasno uzviknuo: „Stanite, ljudi, šta to radite!? Ima li u ovoj zemlji zakona?“ Iz vlaka/voza su odvedeni 18 muslimana i I Tomo, svi streljani. Sjecanje na zrtve iz voza 671 se obiljezavaju bacanjem ruza u Drinu…Osamnaest ruža za devetnaest žrtava: za jednu od njih nije bilo ni ruže ni molitve, nije bilo ruze za Tomu. Kada prodjete pored Drine bacite ruzu za Tomu.
Goran Čengić ubijen je u ratu. Ubio ga je osuđeni ratni zločinac Veselin Vlahović Batko. Goran je čuo kako pomenuti maltretira njegovog komšiju Husniju Ćerimagića i pritekao u pomoć žrtvi.
Vlahović ih je obojicu poveo sa sobom, bio je 14. juni 1992., i ubio. Tijela su im pronađena devet godina kasnije negdje na obroncima Trebevića.
Srđan Aleksić ubijen batinama jer je stitio sugradjanina muslimana. Dana 21. januara 1993. godine grupa pripadnika Vojske Republike Srpske je legitimisala osobe na trebinjskoj pijaci. Nakon što su ustanovili da je jedna od legitimisanih osoba Alen Glavović, Bošnjak, počeli su ga maltretirati i tući. Tada je Srđan priskočio u pomoć Glavoviću, a četvorica vojnika su, umjesto Glavovića, kundacima pušaka pretukli Srđana. Od zadobijenih batina Srđan je pao u komu, i preminuo je 27. januara 1993. godine.[1] Srđanov otac je u čitulji napisao “Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost”. Ostajući dosljedan osnovnih ljudskih vrlina, Srđanov otac, Rade je, na dan sahrane na prepunom groblju smogao snage i obratio se prisutnim: “Omladino, vama govorim, jer vas je ovdje najviše. Pogledajte, svud okolo su humke vaše braće. Kada sam prije nepunu godinu i po dana u ovu grobnicu spuštao moga Vuja, kao da je onda ovo zlo i krenulo. Evo, danas, kad u ovu istu grobnicu spuštam i moga Srđa, nadam se da će ovo zlo da i stane… Danas mi je neobično teško jer dolaze mi mnogi prijatelji, poznanici i sugrađani da mi izraze saučešće, a neki od njih i da se pozdrave sa mnom jer odlaze iz ovog grada i možda se nikad u njega neće vratit”.
Lazar Manojlović, pravednik svijeta. Bio je učitelj, početkom rata na poziciji direktora Osnovne škole Radojka Lakić u Bijeljini.Svoje đake i njihove roditelje, pretežno muslimane, spašavao je izvodeći ih iz Bijeljine u vrijeme kad je Arkan po njoj ubijao.
Đoka Stevanović, vozio je Smaila Ribića s namjerom da ga preveze preko granice. Zaustavili su ih pripadnici Vojske RS-a i rekli mu da se vrati kući, a da će oni preuzeti Smaila. Nije se želio razdvajati. Obojicu su ih odveli u logor Luka. Đoko je kući ostavio suprugu s dvoje malodobne djece. Obojica su odvedena u policijsku stanicu. Đoko i Smail su posađeni na dvije stolice, okrenuti leđima jedan od drugog i zavezani istim lisicama. Od Đoke je traženo, gotovo biblijski, da se “odrekne” Smaila i zauzvrat će biti oslobođen. Ne, Stevanović je doveo čovjeka. Sa čovjekom će izaći ili na slobodu ili ući u vječni život. Smail i Đoko su onako ruku pod ruku do besvijesti prebijani, na kap vode održavani u životu da bi tortura mogla da se nastavi. A nastavljala se i trajala dva dana u lokalnoj policijskoj stanici. I mogli su ih tući do Sudnjeg dana; ljudskost se nije dala istjerati.
Tako svezane, izubijane i ponižene sproveli su u zloglasni logor Luka. A to je značilo smrt. I smrt je stigla.
Neđo Galić, u Ljubuškom nema pomena na Neđu Galića koji je Bošnjacima davao lažne isprave kako bi se spasili od logora i moguće egzekucije.
Refik Višći, bio je vojnik Armije RBiH koji nije dozvolio drugom vojniku da maltretira srpske zarobljenike zbog čega je ovaj pucao u njega i usmrtio ga.
Crnogorski admiral Vladimir Barović na Visu je počinio samoubojstvo, zbog agresije JNA i crnogorskih rezervista na Hrvatsku. To je po njemu predstavljalo djelo koje je u potpunoj suprotnosti s crnogorskom časti.
Barović je odbio služiti takvom zlu, pa je svoju čast vlastitom voljom platio životom. U oproštajnom je pismu kao razlog samoubojstva naveo agresiju JNA protiv Hrvatske, a kao Crnogorac nije se htio boriti i uništavati hrvatski narod, koji kako je tvrdio, njemu ništa nije skrivio.
Pjesnik Vladimir Srebrov (org. Milan Nikolić) Tokom rata je ostao u Sarajevu aktivno politički angažovan podržavajuću građansku opciju u BiH. Već prvih ratnih dana Srebrov je Karadžića nazvao ratnim zločincem, mnogo prije nekih bošnjačkih političara. Uhapšen je 1992. godine, na prevaru od strane četnika na Ilidži, kada je krenuo na pregovore o primirju, o snadbjevanju opkoljenog Sarajeva strujom, vodom i plinom. Osuđen je za izdaju, uz smrtnu kaznu – strijeljanjem. Biva zatvoren u zloglasni zatvor Kula, gdje je 39 mjeseci bio izložen najužasnijim torturama. Kaznu mu preinačuju u petogodišnju robiju. Preživjeli logoraši Bošnjaci svjedoče o tome kako dok ga četvorica četničkih grmalja „razvaljuju od batina“, Srebrov se dere „Bosna, Bosna, Bosna“.
21.oktobra 1995. godine, Srebrov je polumrtav razmijenjen. Od posljedica zatvorskih batina, Vladimir Srebrov je umro u Sarajevu 1999.godine u 45-toj godini života.
MIRKO AMIDŽIĆ zaboravljeni heroj uličice u Kozarcu, opcina Prijedor. Sam sebi je ispucao metak u glavu jer nije htio da se odvoji od ljudi s kojima je živio, i koje je volio. Ubio se jer nije htio u uniformu VRS. Nije htio da zlostavlja i ubija ljude medju kojima je odrastao. Nije podlegao ni prijetnjama a ni samom činu maltretiranja, zlostavljanja i poniženja.
Slavko Ećimović anonimni inžinjer iz prijedorskog predgrađa Tukovi s početka krvave ratne drame u maju 1992., nakon proglasa, odvodjenja stanovnistva, krvavih pohoda cetnika… s grupom najhrabrijih učinio je nevjerovatnu stvar – pokusao je osloboditi Prijedor u kome je bio stacioniran 300 puta bolje i jače naoružani okupator. U zoru 30. maja iz pravca Sredica i Bišćana Ećimovićevi hrabri momci prešli su rijeku Sanu. Herojska akcija unaprijed je bila osuđena na neuspjeh. Ećimovićeva grupa, tzv. Kurevska četa, brojala je tek stotinjak momaka. Imali su srca veća od Kozare. Radio Prijedor objavio je dramatičnu poruku “Kriznog štaba srpske opštine Prijedor” da je “počinjen oružani napad na grad i na srpski narod te da se vode borbe s “ustaško-muslimanskim” snagama”. Potom su krenula hapšenja – u 70 autobusa smješteno je blizu 6.000 bošnjačko-hrvatskih civila koji su postali prvi „stanovnici“ zloglasne Omarske. Slavko Ećimović zarobljen je i podvrgnut užasnim mučenjima. Podlegao je u logoru Omarska od batinanja. Njegovo mrtvo, potpuno izobličeno tijelo bilo je izloženo u naselju Ljubija. Ljudi su pozivani razglasom da vide ostatke heroja koji je umro u stravičnim mukama. Heroju Slavku Ećimoviću noć poslije pokušaja oslobađanja Prijedora pobili su i familiju u porodičnoj kući u Tukovima – njegovu suprugu Ceciliju, oca Tomislava, majku Mariju, brata Nikolu i snahu Katarinu.
Miodrag Šušnica ubijen je 10. aprila 1992. godine uveče oko 20 sati, u kafiću “Kajak” u Banjaluci. Umirovljeni inspektor Miodrag Šušnica je bio otpočetka ciljana meta ubica i njihovih nalogodavaca, prvenstveno zbog svog antifasizma i informacija prikupljenih a vezanih za nadolazeci krvavi pir, a samo ubojstvo je poslužilo kako bi se Bošnjaci (Muslimani) i Hrvati u Banjaluci optužili da stoje iza njegove likvidacije, te opravdali odmazd koja je uslijedila. Zato je kao datum ubistva izabran baš 10. april, dan osnivanja NDH-a, kako bi se optužbe protiv banjalučkih Muslimana i Hrvata što jače naglasile. Obdukcijom je utvrđeno da je Šušnica imao 17 prostrijelnih rana u području glave, grudnog koša, trbuha i ekstremiteta. Iz stana obitelji Susnica su odneseni svi materijali i moguci dokazi o planiranom ‘ciscenju’. Za ubojstvo jos nitko nije odgovarao.
Radulović Dušan, selo Zecovi, Prijedor..u vrijeme najvećih operacija etničkog čišćenja i svih monstruoznih zlodjela VRS i policije rs po selima Mataruškog brda i okolnim selima Ljubije od 20.7 1992.g do 25.7…..u danu kad je ubijen njegov sin spašava preko 20 ljudi hrvatske nacionalnosti krijući ih na tavanu svoje kuće dok po komšiluku monstrumi ubijaju,siluju,pale,odvode u logore koga god uhvate!
Premda su se fojnički franjevci ponijeli kao iskreni bosanskohercegovački domoljubi, inače poznati kroz istoriju kao ‘nosioci’ Bosne, ubijeni su 13. studenoga 1993. na svirep, surov način u prostorijama samostana. Ubijena su dvojica velikih bh. patriota. Ubijeni fra Leon Migić koji je prvi u Fojnici istaknuo zastavu BiH (zastava s ljiljanima) i to na zidine fojničkog samostana, da se mogla vidjeti gotovo iz svake ulice i mjesta grada Fojnice. Povod je bio rat izmedju muslimana i hrvata, a Franjevci su pokušali ublažiti tenzije i pozvati narod na jedinstvo. Drugi ubijeni fra Nikica Miličević dva je mjeseca prije smrti govorio: „Moja domovina, domovina moga naroda s kojim sam nikao, s kojim živim, je jedino Bosna.“ i isticao ‘za’ jedinstvenu BiH. Ubojice su bili pripadnici jedinice koju je cinilo 100-150 vojnika, 90 posto predratnih kriminalaca, tzv. Frkina jedinica.
Ima puno Gorana, Aleksa, Toma, Nedja, Refika…..ali ne zele da se zna! Nemojte ih zaboraviti!
Arijana Galić