Prije pet mjeseci kada sam na internetu slučajno vidjela poziv za Spark.me konferenciju poželjela sam da napišem nešto i probam da apliciram. Uvijek je tu negdje u „čoškovima“ moga mozga stajala ta želja i vjerovatno samo čekala pravo vrijeme da ispliva na površinu.
Nisam imala svoj blogg a htjela sam da se prijavim kao oficijelni blogger. Tada je krenulo učenje kako napraviti blogg, kako koristiti alate u WordPress-u, šta je v-log, a šta podcasts i startup???? Guglala sam danima pokušavajući da pronađem odgovore na sva pitanja. Uspjela sam na kraju da napravim blogg i pošaljem aplikaciju,ne očekujući ništa, ali ipak se nadajući.
Pozvali su me…nisam bila pozvana kao oficijelni blogger već kao slušalac ali i to je bilo dovoljno da me usreći. Sa pozivnicom i ulaznicama za konferenciju je stigao i novi problem bila je na engleskom jeziku. Shvatila sam da bez osnovnog znanja jezika ne mogu da odem jer ništa neću razumjeti. Ponovo učenje i samo učenje jer ono malo ruskog i latinskog što mi je u amanet škola ostavila nije bilo potrebno ni za prelazak preko ulice. Do kraja maja sa engleskim sam stigla do B1 levela mogla sam da razumijem 60-70%. Došla sam do željenog cilja i zapitala se…A šta sad???
Riješila sam da otputujem dan ranije da bih mogla pronaći smještaj i da dolazak iskoristim za obilazak okoline. Naravno kao i svaka „normalna žena“ makar iz znatiželje potrudila sam se da obiđem što je više moguće prodavnica i šoping centara, „Hand made“ prodavnice sa ručno rađenim suvenirima me uvijek nasmiju, sjećam se jednom smo u brzini naziv pročitali kao „Handrmolje“. Bilo je simpatično sjediti na klupi pored mora i posmatrati „sezonske ljubavnike“ kako vježbaju oko dok čekiraju metu. Obilazeći teritoriju kao da sam u patroli od starog grada Budve do Rafailovića noge su mi blago natekle tako da sam te večeri u krevet legla u osam sati.
Konačno konferencija o kojoj neću puno pisati jer o svim tim oficijelnim stvarima i zvučnim imenima možete pročitati na njihovoj zvaničnoj i fejsbuk stranici kao i na tviter nalogu.Bilo je predivno imati priliku slušati iskustva poznatih lidera od Kanade do Kine koji rade ili su radili za kompanije poput: fejsbuka,mesinđera, WordPressa, Saund Cloud-a, digitalne analitičare, kao i svjetske bloggere koji su imali direktan uticaj u kreiranju brendova. Gledati nestrpljenje i nervozu startup timova koji učestvuju u takmičenju nadajući se da će pobijediti i osvojiti put u San Francisko u septembru gdje će imati priliku da izlažu svoje ideje. Najviše pažnje mi je privukla priča o kreiranju i širenju brendova i ideja kao, i promjene u društvu koje nastaju zbog toga. Nikako ne zaboravljajući odgovornost. Bez riječi me ostavio utisak da smo evolucijom stigli u 1984 i da nas Veliki Brat posmatra. Mogućnost da svjetski poznate špijune ostavimo bez zaposlenja zato što bez imalo razmišljanja sami sebe špijuniramo čekirajući se u svakom kafeu ili restoranu u kom se zateknemo navodeći sa kim smo tamo i fotografišući sve što pojedemo i popijemo. Ipak oduševio me Frank Gruber čovjek koji je „Always On“ i kako smo utvrdili odgovara na poruke odmah.
Umalo da zaboravim koktel. Imala sam priliku već da budem na nekoliko konferencija, seminara, okruglih stolova, radionica, protesta, mitinga i na jednom prijemu, ali na koktelu nikad. Savršena atmosfera, odlična muzika i predivan eksterijer ili možda enterijer ne znam nisam imala želju da istražujem već da uživam.
Neki bi rekli da je vrijeme koje sam potrošila u ovih poslednjih pet mjeseci učeći protraćeno. Ja ne bih sada znam da za ostvarenje snova ne treba da čekam sutra već da krenem odmah jer vrijeme uvijek ide.
Posle Spark.Me konferencije progovaram engleski (za pisanje sam još uvijek „grammatically incorrect“ ) i sad znam samo nebo je granica.
Na kraju kao da mi je neko poželio praznu bateriju, i radove na putu ,,,ma ne naravno da nije svi su imali probleme sa zastojima.