Smrt je svako malo promaknuta
Od rata u kojem si se borila
Do nekih novih stradanja bez nadanja da će se zaustaviti
Zlo sjeme koje su posijali
Oni kukavci što bi progoneći i paleći
Stvarali zemlje svako svoga Boga hvaleći
Sofi dvadeset prvi je vijek
Pod imenom Bijele Ruže samo crni kosovi tuže
Nad stradanjima u kojim su opet spaljivali
Kopali po grobnicama masovno zatrpavajući ljude
Ljute se kada im sude
Kao da je Sofi lako ugasiti djetinje oči zanavijek
Reskim čelikom pobucati vene
Prekinut gene do istrebljenja
Sofi, skoro da nema adrese za tvoga letka
Bez metka u čelo il' hudog bježanja daleko
Sofi, bar ti znaš šta je fašizam
Kao da pjeva ,,dijelite dalje,,
Bog počeo virtuelne poruke da šalje
Sa svitom svetaca neka vas prati mir i sreća
Niko da zaplače za spavačima ispod kamena
Siromaštvo i tuga sve veća
Samilost pale na lomačama
Izdajnik je svako ko ne dijeli mrtve i žrtve
Postoje sijači straha hrabra djevojčice
Sjemenje dostavljaju na prave adrese
Nit manje zemlje, nit većih zastava
Gorim na lomači tuge Sofi
I nemam koga da pitam zašto tako
Pa se sjetim tebe i brata
I ne umijem da šutim
Na čiju savjest da zakucam hrabra djevojčice
Kome Bijelu Ružu da stavim pred vrata
Dok ginem svakog dana zbog promisli svojih
I kunem Boga rata
I nema dana da se ne sjetim
Koliko je svaki čovječiji život vrijedan
I cipela i šešir i dom i vitrina s knjgama
I srce mi muči svjedok jedan koji mi je rekao
,,žao mi bilo da umrem žedan,,
Kome Sofi da odnesem letak dok kosovi pjesme tuže
Možda i mene čeka metak al ću tuđe savjesti postati ubica
Jer ne dam dobrih ptica koje nosim u grudima
Jer branim život u svim ljudima Sofi moja,
moj dobri stradalni druže
I Pišem Riječi O Savjesti Vrškom Bijelih Latica Od Ruže
*********
Sofija je mlada devojka, koja je imala samo 21 godinu kada je ubijena zbog širanja propagande protiv nacista. Ona i njen brat Hans su optuženi i osuđeni za izdaju, kada su uhvaćeni kako razbacuju antiratne letke na Univerzitetu u Minhenu. Vladajući režim ih je, zajedno sa nekoliko saradnika, osudio na smrt. Po zanimanju je bila vaspitačica u obdaništu. Na Univerzitetu u Minhenu studirala je biologiju i filozofiju. Tokom lјeta 1942. godine je morala da radi u metalurškoj fabrici u Ulmu kao dio vojne službe, a njen otac je u to vrijeme bio zatvoru jer je kritikovao Hitlera.
Njen brat je okupio oko sebe grupu prijatelja koja se isprva interesovala za umjetnost, filozofiju i teologiju, kao i za zajedničke izlete. Vremenom, počeli su da razmatraju kako bi trebalo da se ponaša pojedinac u okolnostima diktature. Nezadovoljstvo režimom je prvo bilo obično mladalačko, zbog sve više zabrana, propisa i prisila na sveučilištu. Kada su do njih počele dopirati informacije o brutalnosti režima, javila se potreba da nešto učine protiv toga. Presudno je bilo saznanje o masovnim deportacijama i pogubljenjima Židova u Auschwitzu, marta 1942. Istovremeno je Wehrmacht gubio na ratnim linijama, saveznici su se udruživali, bombardovali Njemačke gradove u kojima je stradalo puno civilnog stanovništva.
To nije bila domovina koju su htjeli ti mladi ljudi. Svoje letke su uz velike teškoće ratnih vremena, kada je sve bilo sumnjivo – kupiti papir, poštanske marke, i omotnice – slali na adrese odabranih ljudi u šest njemačkih gradova. To sve to bili intelektualci, viđeni građani, koje su izabrali moleći na kraju svakog letka da ih umnože i šire dalje. Međutim, od prvih 100 letaka, 35 je završavalo u – Gestapou. Stavljali su letke u studentske ladice kada bi učionice bile prazne ili na neka druga skrovita mjesta.
Ova grupa, pod imenom „Bijela ruža“, je ljeta 1942. izradila 6 političkih letaka koji su savjetovali nemačkom narodu da se pasivno suprotstavlja nacistima. Sofija nije učestvovala u pisanju ovih letaka, ali je bila ključna osoba zadužena za njihovo rasturanje. Hans i Sofi su uhapšeni prilikom jedne ovakve akcije 18. februara 1943. Suđeno im je 21. februara, a presuda je izrečena narednog dana kada su i pogubljeni. Prilikom ispitivanja, oficiri Gestapoa su mladoj Sofi ponudili nagodbu: da za dijeljenje letaka i sve antirežimske aktivnosti okrivi brata i ostale članove pokreta, a da joj zauzvrat život bude pošteđen. Nije pristala.
Na suđenju je izjavila: "Neko je, najzad, morao da počne. Ono što smo napisali i govorili, u to su vjerovali i mnogi drugi. Oni samo nisu smjeli da se izraze kao mi."
Njene poslednje riječi pred pogubljenje bile su: "Kako možemo očekivati da pravednost prevagne, kada jedva da ima nekoga ko bi ponudio sebe individualno za pravednu stvar? Kako lijep, sunčan dan, a ja moram da odem."