Ivo Andrić je bio proslavljeni srpski književnik i diplomata. Roman “Na Drini ćuprija” (za koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost 1961. godine), knjige stihova u prozi “Ex ponto” i ”Nemiri” su neka od njegovih najpoznatijih djela. Književna djelatnost Ive Andrića je žanrovski raznolika, ali pripovijetke zauzimaju značajno mjesto u njegovom stvaralačkom opusu.
U jednoj od njegovih najljepših pripovijedaka, “Most na Žepi”, pisac se bavi problematikom prolaznosti života, kao i besmrtnosti umjetničkih djela. Prikazuje različite sudbine ljudi i psihološki prilazeći likovima.
Posmatrajući ovu pripovijetku iz estetskog ugla primjećujemo da pisac veliča umjetnost kao najveću ljepotu, poslije prirode i ističe njen značaj za čovjeka, jer ona predstavlja jedinstven izraz svake individue, ali je i od velikog značaja za društvo, kao i ono jedino što ostane poslije stvaraočevog nestanka i što mu daje život poslije smrti. Umjetnost je ono što prkosi vremenu. Iz širokog pojma umjetnosti, Andrić se ovdje bavi arhitektonskim granama umjetnosti tj. mostovima. Kroz ovu pripovijetku posmatramo ljepotu i sklad mostova (“Izgledalo je kao da su obe obale izbacivale jedna prema drugoj po zapenjen mlaz vode,i ti se mlazevi sudarili, sastavili u luk i ostali tako za jedan trenutak lebdeći nad ponorom”), njihov praktični smisao povezivanja obala i olakšavanja zivota ljudima. Takođe, pored značaja u zbližavanju ljudskih sudbina, čitaocima se ukazuje na simboliku mostova koji predstavljaju stabilnost, vječnost i odolijevanje vremenu.
U životu svakog čovjeka, već sa prvim godina zrelosti se javlja određena doza samoispitivanja, gdje se čovjek pita koja je svrha njegovog postojanja, zašto mu je darovan život i koji je cilj tog života, kad svi ljudi završavaju na isti način bez obzira na oblik života koji su vodili tokom svog boravka na ovom svijetu. Vijekovima se ljudi bore sa prolaznošću, pokušavajući da pronađu neki “magični napitak” koji bi im podario vječnost. Upravo taj “magični napitak” nam Andrić daje u svojoj pripovijeci, pa se može reći da se saznajni aspekt ovog djela ogleda u savladavanju prolaznosti i pronalaženja smisla života. Andrić je sa nama podijelio svoj pogled na život, pa možemo zaključiti da ta besmrtnost ustvari zavisi od nas samih i od načina na koji trošimo naše vrijeme na ovom svijetu. Nismo postigli ništa ako to vrijeme uzalud trošimo i gledamo kako život prolazi pored nas, ali ako se potrudimo da to vrijeme iskoristimo i stvorimo neka djela koja će ostati iza nas i služiti čovječanstvu i nakon naše smrti, tada smo dostigli besmrtnost i vječnu slavu. Sa saznajnog aspekta se mogu posmatrati i razlike među ljudima koje proizilaze iz sudbina svakog pojedinca, odnosno prepreka na koje čovjek nailazi tokom života kao i iz ličnih izbora. Iz opisa velikog vezira Jusufa možemo sagledati kakav uticaj na čovjeka imaju razne situacije u kojima se on našao tokom svog života, kako loše, tako i dobre, kao i da sve kroz šta prolazimo ostavlja na nas i našu psihu trajne ožiljke koji će se ispoljiti u određenom periodu našeg života. Lik neimara, koji se opredijelio za umjetnost i koga ne interesuje apsolutno ništa što se oko njega dešava osim umjetnosti, predstavlja kontrast ljubopitljivim mještanima Žepe koji vole sve da znaju i u sve da se miješaju. Andrić kroz ova dva primjera dočarava psihičku stranu nekoga ko je pronašao smisao svog života i put ka besmrtnosti i ko uspješno ispunjava svoju sudbinu, naspram unutrašnjih motiva čitave grupe koja jedini smisao svog života pronalazi u beskonačnom omalovažavanju svega što nije u stanju da shvati. Iz ovoga primjera možemo sagledati različitost ljudi i shvatiti da je možda ono što je nama normalno nekom drugom čudno. Jer, kako narodna poslovica kaže, sto ljudi-sto ćudi.
Društveno-preobražavalački aspekt ovog djela se ogleda u tome što svojim sadržajem i poukom podstiče ljude da razmišljaju o svom životu i životu uopšte, odnosno da preispituju smisao svog postojanja i traže načine kako da se na neki svoj način izbore sa prolaznošću, koja je bila i uvijek će biti jedna od najvećih boljki svakog pojedinca, i da zasluže vječnost, jer ljudima je u prirodi da za sve što rade traže neki smisao i da sve svoje postupke podređuju nekom višem smislu. Takođe, podstiče na međuljudsku toleranciju i posmatranje svake osobe kao posebne jedinke i individue, što svako od nas i jeste, sa svim sebi svojstvenim osobina. Nakon čitanja ove pripovijetke piščeva očaranost i divljenje prema umjetnosti, njenoj ljepoti, kao i važnosti za društvo kao da nekom nevidljivom sponom prelazi na nas. Počinjemo uviđati njen stvarni značaj i svu dubinu njene ljepote i počinjemo se truditi da je shvatimo na pravi način.
Sociološki posmatrano, umjetnost pored svih svojih dobara posjeduje i vaspitnu i poučnu funkciju, jer osvještava, ukazuje na nešto i samim tim što je proizvod čovjeka i njegove djelatnosti kod osoba obrazuje određene stavove, shvatanja i ubjeđenja. Pripovijetka „Most na Žepi“ se bavi vječnim čovjekovim težnjama da savlada prirodu, a cijelim njenim tokom se provlači istina da umijetnost pobijeđuje smrt. Analizira univerzalna pitanja čovjeka, koja će sa svakom novom generacijom ponovo biti postavljana, a zahvaljujući umjetnosti svaki put će biti razjašnjavana.
Izvor slike: podrinje.in.rs
Stojana Pažin, III razred
Muzička škola „Vlado Milošević“ Banja Luka