Život baš zna biti nepredvidiv. Skoro ništa se ne može planirati. Taman kada sve poredaš i kreneš rješavati nešto se ispriječi i poremeti planove. A ko zna možda tako i treba da bude. Nema druge nego prihvatiti kako jeste i ići dalje. Sutra ću svratiti prvo do Esme a ostalo rješavati kako bude dolazilo na red – naslonjen na prozorsko okno voza dumao je Izet.
Navikao je Izet da putevi sudbine odu drugačije od želje. Da se često ukrste i odrede neki novi smjer. Ali kako god, znao je da Harun je njegova sudbina i da ništa ga ne smije omesti. Razgovarao je sa Esmom oko novonastale situacije i zamolio je da što prije pokuša završiti ugovore. Rifet mu je okrečio sobu za Haruna i napravio raspored stvari da liči na pravu dječiju sobu. Kupio je mali radni stol taman za prvačića i stavio ga do prozora. Iznad je okačio policu za knjige i nalijepio prazan raspored časova ostao iz Have. Nedostajala je još stolica i po neka sitnica.
– Uranila Rasema, je si li se naspavala? Evo mene opet kod tebe. Nema me danima a sad baš zaredao. Htio sam sa tobom vidjeti možeš li mi kako pomoći.
– Hajde ulazi dobri Izete. Neka tebe, uvijek si dobrodošao. Hoću li nam pristaviti po jednu pa da smirom razgovaramo?
– Popio sam maloprije al eto može, ali samo po jednu. Mislio sam te pitati a ne znam ni kako da započnem. Uskoro ću dovesti jednog malog iz Zenice kod sebe. Živjet ćemo zajedno i upisat ću ga gore u našu školu. Maksum je to od sedam godina i ne pozna mahalu, pa sam mislio vidjeti sa tobom bi li ti bila rada da dok sam ja na poslu bude kod tebe sa Zlatom. Divno je to dijete i ne bi imala nikakvog zahmeta.
– Ma šta mi kažeš moj Izete? A što me iznenadi. A čiji ti je taj mali?
– A znam, i samog sebe sam iznenadio. Ovaj život ti je čudo. Nikada ne znaš šta će ti prirediti. Moj Rasema, biće moj. Dovest ću ga sljedeći mjesec i moram sve organizovati do tada.
– Bože dragi, zato si ti pospremao Havine stvari. Jašta radi nego može biti kod nas. Znaš i sam da sam po cijeli dan u kući i samo do granapa izađem. A i Zlati će biti običnije. Nisu dvije godine nikakva razlika kod djece. Mogu zajedno i u školu. Moramo se pomagati, drugačije ne bi ni valjalo. Ne beri ti brigu. A jesi me iznenadio al vala lijepo.
– Eh eto ti, sad znaš. Ne bi ja ostao dužan al to ćemo lako se dogovoriti. Meni je sad najbitnije da ima gdje biti dok sam na poslu, da nije sam. A uzet ću ja godišnji, imam i od prošle godine, ko kad nigdje i ne idem da provedem sa njim dok se ne navikne. Moram ti sad ići dalje. Stotinu obaveza a ne znam šta ću prije.
– Hajde moj Izete i šta god bude trebalo samo dođi. I ne beri brigu. Moramo se svi pomagati, zato služe komšije i prijatelji.
Poslije svakog razgovora osjećao se oslobođeno. Znao je da čini dobru stvar i da niko mu neće imati šta prigovoriti. Poznavali su ga kao čestitog i odgovornog čovjeka. Uvijek je gledao da se svakom nađe pri ruci i koliko može ako treba da pomogne. Skoro svaka kuća je imala nešto iz njegove radione. Neko stalak za telefon, neko za cvijeće.
– Dobro jutro šefe, rekoše mi da ste stgli. Pa sam svratio prije smjene ako nije problem da vas nešto upitam.
– Hajde, hajde uđi Izete. Kakav problem bi bio, još pogotovu kad si ti u pitanju. Kaži kako ti mogu pomoći.
– Znam da se godišnji odmor trebao ranije pisati, ali iskrsnule su mi neke stvari. Pa eto da vidim sa vama, da li mogu iskoristiti prošlogodišnji naredne sedmice. Znam, nezgodno je. Al evo ukratko ću vam reći mada nisam imao namjeru uznemiravati vas. Usvojit ću jednog dječaka i želim ga odvesti na more koji dan. A i da se navikne na novu kuću.
– Kod tebe kao u romanima. Uh, sad si me malo našao u nezgodnoj situaciji. Mislim da bi Mirza to mogao riješiti nekako. Nego gdje bi išao? U koje mjesto?
– Vjerujte nisam ni razmišljao. Svejedno je gdje ćemo. A ne bi ni puno ostali. Nego sevap je da ga ne odvedem a lijepi dani. Znate da ja nisam nikad ništa ni tražio, ali ovaj put volio bi ako mi možete izaći u susret.
– Znam moj Izete. Ako je iko poštovao ovu firmu onda si to ti. A i zaslužio si da se malo odmoriš. Zvaćemo Mirzu on najbolje oko toga zna. A slušaj, što ne bi išao u naše odmaralište. Lijepe su ti sobe, puni je pansion a i za plaćanje lako ćemo se dogovoriti.
– Kažem vam da mi nije važno u koje ćemo mjesto. A ako može preko sindikata to bi bilo najbolje.
– Može i ima da može. Završit ću ja to sa Mirzom još danas. Hajde ti dalje svojim poslom sve će ti se javiti. A kad nađeš malo vremena svrati da mi ispričaš o dječaku da te sad ne zadržavam.
Znao je Izet često reći da mu je život bio više maćeha nego majka. Da život piše romane, a da ga je njemu baš napisao. Da niko ne može pobjeći od sudbine i onoga što je gore zapisano. Da čovjek snije a bog određuje. I baš kad je je prestao da sanja, kada je mislio da je sve samo puko preživljavanje život ga je nanovo iznenadio. Nije vjerovao da i on ima pravo na sreću. A bio je neopisivo sretan. Sve se dešavalo brzo, sa puno pozitivnih emocija da nije bilo vremena drugačije ni razmišljati.
Sreća se samo nizala nepoznatim osjećajem za njega. Za vikend je otišao po Haruna. Dogovorio se sa Minkom još jednom oko svega. Poželio joj sreću i obećao čim se vrate sa mora da će doći u posjetu. Rezervisao je kartu za noćnu vožnju do Makarske i krenuli putem mora.
– Jesi li ti Izete ikada vidio more? Ja jesam na slikama. Pokazivao nam Kemo kad je išao prošle godine. Kaže da je pravo duboko. I da se ne može nogama dohvatiti dno. Pričao nam kako je vidio ribu ajkulu. Ja nisam vala nikad. Vidio sam samo soma što ga Mato izvukao iz Bosne. Bio je malo manji od mene. A ovolika mu usta – pokaza ručicama.
– Spavaj Harune. Ujutru kad stignemo vidjet ćeš i ti more. Pričat ćemo sutra sad spavaj da budeš odmoran.
– Dobro, a samo mi još reci jel stvarno voda slana ko da si je posolio.
– Jeste baš tako. A sad se nasloni inače prespavat ćeš sutra dan i ništa od kupanja.
– A jesi li mi kupio šlauf? Ne znam ti ja plivati.
– Jesam, ne brini. Hajde više spavaj.
– Dobro, ali me probudi kad se more pojavi. Kaže Kemo ko prvi vidi more zamisli želju i ona mu se ostvari. Eto jel dogovoreno.
– Dogovoreno i sad na spavanac.
– Imaš li ti želju? Ja ima više. Je l’ samo jedna se zamisli ili mogu nabrajati.
– Aman Harune spavaj. Svaki čovjek ima neku želju. I možeš zamisliti koliko hoćeš.
– I sve će se ostvariti, je l’ tako.
– Tako je. Sad ja spavam.
– Ne spavaš samo me varaš. Dobro evo naslonio sam se i šutim. Izete samo još nešto da ti kažem.
– Hajde reci i to neka bude kraj.
– Volim te. Eto sad ja spavam.
Nasmješi se i naslonu glavu na Izetovo rame.
Uz prigušena svjetla u autobusu i muziku koja je jedva dopirala do putnika ništa se drugo i nije moglo nego spavati. Negdje pred zoru autobus je stao da napravi pauzu.
– Harune, hajde ustani. Nismo još stigli ali dođi da vidiš odavde more.
– Jao koliko je. Nema mu kraja. Hajde brzo sad da zamišljamo želje. Ja ću prvi. Harun je zatvorio oči i počeo mrdati usnama kao da šapuće. Svaki put kada je zamislio želju podigao je jedan prst lijeve ruke.
– Zamislio sam tri, ali imam još dvije. Jel se pika ako zaželim pet?
– Pika, sve se pikaju.
– A koliko si ti zamislio Izete. Brojiš li ?
– Brojim. Zamislio sam tri. I to mi je taman.
– Vjeruješ li da će se ostvariti?
– Ako čovjek vjeruje sve se ostvari. Hajde sada, moramo ući autobus polazi.
Za sedam dana boravka na moru Harun je postavio skoro milion pitanja. I ne samo Izetu već i mještanima. Nije se ustručava ni ljudi koji su bili na plaži. Na mnoga pitanja koja je postavljao nije dobio odgovor. Ne zato što mu nisu željeli reći nego su izgledali zbunjeno njegovim interesovanjem i maštom. Plijenio je tom vedrinom da niko nije moga ostati ravnodušan. Poslijepodnevni odmor nakon ručka je smatrao gubljenjem vremena. Jedino noću si mogao čuti nekog drugog da razgovara kada Harun spava. Učio je plivati sa mišicama. Najprije sa dvije a kasnije samo sa jednom. Naučio je skakati sa mola bez da začepi nos. Dodirnuo je morskog ježa i ulovio klizavu ribu koju su zvali baba. Osmijeh nije silazio sa njihovih lica. Konačno bili su sretni i zajedno. Na povratku u Sarajevo skoro da je i zaplakao kao da nikada više neće vidjeti more.
– Znaš Izete, tvoja Hava je bila najsretnija djevojčica na svijetu. Svako dijete bi trebalo imati oca kao što si ti. – reče kao da mu se zahvaljuje i čvrsto ga zagrli oko struka.
Dok su se približavali kući Izet primijeti poštu u zelenom metalnom sandučiću. Otvori sanduče, izvadi dva pisma i krenu da čita
– Poštovani gospodine Izete, u znak zahvalnost kao istaknutom radniku našeg preduzeća, obavještavamo vas da je sindikat donio odluku da će u vaše ime snositi troškove ljetovanja u odmaralištu Makarska. Nadamo se da ste se lijepo proveli i da će vam ljetovanje ostati u sjećanju.
Oči su mu zasuzile. Otvori i drugo pismo kojem je pisalo
-Kao jedinog člana porodice a na zahtjev gospođe Minke, obavještavamo vas da je pomenuta pacijentica preminula u srijedu na onkološkom odjeljenju bolnice Zenica. Smrt je nastupila u osamnaest časova. Tijelo umrle je prebačeno u mrtvačnicu. Sve detalje možete dobiti kod nadležnog ljekara. Primite naše iskreno saučešće.
U malom neseseru između donjeg djela pidžame i plavih papuča u kesi sa nekim stranim natpisom koju je dobio na otpusnom odjeljenju mrtvačnice nalazilo se pismo. Napisano na istrgnutoj dvolisnici karo papira i presavijeno gotov na osam dijelova.
– Dragi moj Izete, kad budeš čitao ovo pismo mene više neće biti na ovom svijetu. Nemoj biti tužan jer nekako pored svega što mi se dešava nisam ni ja. Sve u životu bude i prođe baš kao i sam život. Živjela sam u strahu za Haruna. Sada kada znam da je sa tobom ma koliko da se moje stanje pogoršava sretna sam jer ima sa kim ostati. Sve ti je to sudbina. Od nje se pobjeći ne može. Ostavljam ti ovo para što sam uspjela skupiti za dženazu. Kamo sreće da smo ih u zdravlju potrošili. Kad otvoriš ormar u sobi, gore između peškira u plavoj koverti su ti Harunovi papiri. Sačuvala sam i njegov pupak što su dali u bolnici i pramen kose sa prvog rođendana. Hvala ti za sve što činiš za mene i njega. Voli vas Minka.
Dženazu su klanjali komšija Hamo i Izet. Ukopana je pored svog Ahme.
U septembru Harun je krenuo u školu. Gotov najmanji u razredu sjedio je u prvoj klupi do učiteljice. Izet ga je obično vodio kada je prva smjena u školu a vraćao se sa Zlatom. Jedva je čekao da dođe kući i ispriča šta je sve naučio tog dana. Još na testiranju su se iznenadili da je znao bez problema čitati i pisati kao i sabirati manje brojeve.
– Danas sam ti ja pokazao učiteljici kako se množi sa devet. Pitala nas da saberemo broj tri i devet a ja sam rekao da znam i množiti sa devet.
– Kako bolan ne bio Harune? I šta bi?
– Fino, izašao sam pred tablu i objasnio. Hoćeš i tebi da pokažem. Naučio me Fikro što ima granap.
– Hajde da vidim i taj način.
– E hajde. Ispruži dlanove obje ruke i fino raširi prste. I sad idemo, savija se prst po prst. Savij palac lijeve ruke. Znači jedan puta devet i koliko prstiju vidiš ispruženih? Vidiš devet. E sad savij kažiprst. Znači drugi prst, dva puta devet i koliko ispruženih imaš prstiju? Vidiš ovamo jedan prst a sa druge strane osam, izgovaraš osamnaest. Sad sljedeći treći prst i vidiš dva lijevo i sedam na drugoj strani, izgovaraš dvadeset i sedam. I sve tako dok ne saviješ mali prst desne ruke i dobiješ devedeset.
– E vala Harune svašta sam znao ali da se ovako može množiti nisam. Svaka ti čast. Ma ti si moje pametno.
– A šta sam ja tvoje Izete? Pitao me Nedim čiji si ti? A ja se smeo i zamucao al rekao sam Izetov. Svi u razredu kažu otac ili tata. Ne mogu ja jedini govoriti Izet.
– Ti si moj. Moj sin Harun. Moja pametna glavica.
– Jel stvarno? Mogu te zvati tata?
– Možeš Harune. Ja sam zauvijek tvoj a ti moj. Otac i sin. Izet i Harun.
– Sada i moje drvo ima granu.
– Kakvo sad drvo i kakva grana?
– Znaš ono porodično stablo. Pa svako ima granu koja predstavlja nekoga člana porodice. Neko ima oca, majku, brata ili sestru, dedu i nanu. A ja nisam imao granu, već samo drvo.
– Sine moj, neko drvo ima široku krošnju i pravi hlad. A tvoje drvo je kao jablan. Raste visoko dok ne dođe pod oblake. I naše grane se jedna u drugu pletu. Hajde sad vidi šta imaš za zadaću a ja odoh sići do radione trebam zavariti neke ručke.
Osjećao je Izet da se život ponovo budi. Da sve u kući kao da diše. Osjećala se pitomost doma i stvarnost života o kojem je sanjao. Smijao se sve više. Ponekad se mogao čuti kako pjevuši. Dani su mu bili ispunjeni. Obaveze na koje je svakodnevno nailazio su dolazile poput zadovoljstva. Često je na pitanje šta ima novog znao odgovoriti „ Sve je novo. I nema šta nema, sa Harunom i njegovim čarolijama.“ I sve bilo je čarobno, od jutarnjeg buđenja, Harunove škole, popodnevne šetnje.
– Sjećaš se tata kada smo zamišljali želje dok smo gledali u more. Znaš one dvije zadnje što sam zamislio, e sad bi da ti kažem koje su.
– Ali želje se ne govore na glas. Ali nas dvojica znamo da se naše želje ispunjavaju. Hajde, kaži mi sine.
– Poželio sam da mi napraviš sanjke. Da i ja imam konačno svoje. Sva djeca su ih imale, samo sam ja uvijek molio da mi posude za jedan spust. A znao sam najbolje upravljati. I nikada se nisam zabijao kao oni u nečije tarabe. Samo jednom su me napitali snijegom kao kaznu. Tada se Kemo sa sličurama uhvatio za moja leđa i odgurnuo me. I bub završio sam direkt u tarabe.
– Željo moja draga. Napraviće tebi tata sanjke. Najbolje što postoje. Od laganih cijevi, sa polukružnim naprijed dijelom. Fino ih tapacirati i staviti čak i naslon da se ne možeš prevrnuti.
– Napravi ih kao dvosjed, da možemo sjesti zajedno. I vidjet ćeš da niko od nas neće biti brži u spustu niz mahalu. Privuka se do Izeta, zagnjurio glavu i zagrlio ga.
– Eh dobro to smo riješili i od sutra se želja ispunjava. A koja bi druga ili po tvome peta želja?
– Snijeg.
– Snijeg? Pa snijeg će svakako pasti i da ga ne poželiš. Svaka zima donosi snijeg. Jer kakva bi bila zima bez snijega?
– Ali nije svaki snijeg isti. Ove godine želim poseban. Hajde zatvori oči da bi ga vidio. Želim da prekrije sve što je do sada bilo. Sve tuge i suze koje su nas snašle. Želim da prekrije puteve kojima smo do sada išli. Želim da zatrpa svu samoću i tvoju i moju. Želim da u njemu vidim naše stope. Jedne pored drugih i da napravimo stazu kojom ćemo sretni zauvijek koračati. I neka sve oko nas bude bijelo. Znaš tata bijelo je život. I taj prvi snijeg je čist baš kao i naša želja.
Život uvijek ostavi trag ali i nađe put.