Ni sam nije znao kako je stigao do željezničke stanice. Srce mu je čas titralo čas udaralo tako snažno da mu se činilo da svi primijete kako mu majica odskače. Sjeo je na fotelju do prozora i na trenutak zatvorio oči. Smjenjivale su se slike jedna za drugom. Zvukovi su se činili stvarni. Pitao se šta sve ovo danas ga snađe. Toliko emocija, stvarnosti, boli, tuge… Ali ništa nije moglo uporediti se sa bojom Harunovih očiju i zadnje rečenice koju ga je upitao.
E moj Izete, zaboravio si ti živjeti. Uselila se tuga i opustošila sve. Poput razbacanog pijeska si u pustinji. Ima te ali nikako da se skupiš. Eh a nekada si volio i sam sunce. Osmijehnu se i trgnu, te kad je vidio da je sam u kupeu bi mu lakše. Da je neko bio pomislio bi da je poludio kad sam sa sobom priča. Voz je stigao u Sarajevo a njemu se činilo da je tek krenuo. Tu noć tek pred zoru je uspio zaspati. Gotov da je prvi put prespavao. Sat je zvonio a nije ga ni čuo. Na brzinu se obrijao i spremio pa na posao. Cijeli dan je razmišljao o svemu. Prvi put nakon Havine i Ajšine smrti nije otišao sa posla pravo kući. Izašao je iz tramvaja na Skenderiji i obalom nastavio šetati.
– Merhaba Izete. Otkud tebe ovdje? Nisam te dugo vidio. Kako si? Je li sve u redu?
– Merhaba i tebi Adile. Lijep dan pa rekoh da malo prošetam. Nije jako sunce i ima malo vjetra pa prija. Jesu li kod tebe svi dobro.
– Jesu fala bogu. Munira starački al uvijek nešto oko šporeta. Onaj mali upisao drugu godinu fakulteta a Esma mi se zaposlila. Pozvali je u Centar za socijalni rad, trebao im pravnik. A ona najbolji student bila, još državni položila i eto izabraše je. Ima već skoro šest mjeseci da radi.
– A boga mi to je za slatku. Baš mi drago. Nego reci ti meni jel to onaj Centar na Čobaniji?
– Jeste, tu na drugom spratu joj je kancelarija. Ako sam dobro upamtio soba broj 16. A što me to pitaš? Treba li ti neki savjet?
– Ma da ti iskreno kažem i treba.
– Jel za nekoga tvoga ili baš tebi lično?
– Za mene baš. Mislio sam sutra otići pa eto kad je već Esma tamo, bi li je priupitao mogu li svratiti do nje. Treba mi koji savjet. A ona je pravnik pa će me najbolje uputiti.
– Jašta radi dragi Izete. Ako je ko zaslužio da mu se pomogne onda si to ti. A i sam si mi valjao. Mogu i ja nešto za tebe učiniti. Kad si ti mislio ići da joj znam kazati.
– Suta sam do jedan sat na poslu. Rekao sam poslovođi da ću ranije izaći jer znam da svi rade do četiri. Eto pa vidi ti sa Esmom negdje oko pola dva ako joj odgovara ja bih došao.
– Ne beri brigu, samo ti otiđi primit će ona tebe. I svrati ponekada. I Munira bi se obradovala. Hajde uzdravlje i baš mi je drago što sam te sreo.
– Pozdravi i ti sve svoje, gledat ću sljedeće sedmice da navratim.
To jutro obukao je bijelu košulju koju je samo jednom nosio. A zvao ju je košulja boje jorgovana. Kupila mu je Ajša za bajram. Kada su ušli u prodavnicu Ajša upita trgovca – Imate li košulju boje jorgovana? Imamo i prodavac izvadi dvije svijetlo ljubičaste. A ne mislim na tu boju. Pa gospođo ovo je boja jorgovana. E gospodnine slažem se, a da li ste vi ikada vidjeli bijeli jorgovan. Prodavac se nasmija – e svaka vam čast, taman sam mislio da me zezate oko boje.
Podsjećala ga je na sreću. A sreća mu je danas baš bila potrebna. Namirisao je lice finom kolonjskom vodom i krenuo. Sa posla je izašao tačno u jedan i stigao ispred Centra malo prije pola dva. Gotov ustrčao uz stepenice i zastao ispred sobe broj 16.
– Dobar dan, ja bih trebao gospođicu Esmu.
– O čika Izete ja sam, nije valjda da me ne prepoznajete.
– Esma lutko draga, toliko si se proljepšala, izrasla da ne bih te na ulici ni prepoznao. A nismo se dugo ni vdjeli.
– Svi se mijenjamo ali vi ste uvijek isti. Hajde izvolite sjedite. Jeste li za kafu i sok.
– Može kafa, još ako ima kocka bilo bi divno. A sok ne bih, samo čašu obične vode.
– Evo izvolite. Ja sam danas sama u kancelariji. Kolegica je morala ranije izaći tako da na miru možemo o svemu razgovarati. Kažite čika Izete kako vam mogu pomoći.
Izet se na trenutak zbuni. Kao da mu je bilo nezgodno. Valjda jer Esmu je poznavao od rođenja. Grlo mu se osušilo, nakašlja se i uze gutljaj vode. Izvadi maramicu i obrisa čelo.
– Esma draga ni sam ti nisam svjestan šta me je zadesilo. Ali obećao sam da ću se raspitati i zato sam i došao. Pokušat ću biti kratak. Radi se o dječaku kojem je umro otac a majka ga se odrekla. I svu brigu oko njega preuzela je od njegovog oca sestra. Obzirom da je teško oboljela mislili su, to jeste pitali su mene da li bi ja mogao usvojiti nekako dječaka. Mislim, da li bi on moga živjeti kod mene i da se ja staram na neki način o njemu. Oni žive u Zenici. Ne znam da li to nešto znači. Jer uprotivnom ako njegova tetka ode u bolnicu mali bi završio u domu a to nikako ne dolazi u obzir. Eto u globalu to je to.
– Čika Izete, vi ste najdivnije biće koje sam ja upoznala. Tako puno duše rijetko kad u čovjeku se nađe. Sa takvim slučajevima i sličnim često se mi susrećemo u praksi. Nije to ništa novo. I ne trebate se brinuti. A jeste li vi zaista odlučili da malog uzmete sebi? Jeste li dovoljno razmislili da li ste spremni na takvu odluku?
– Nemam ja tu šta puno razmišljati drago dijete. Nije to namještanje stana pa da se dvoumim na koju ću stranu staviti regal, a na koju kauč. Ovdje se radi o maksumu koji treba ove godine krenuti u školu. Njegovo ime je Harun. A Harun znači glasnik, onaj koji donosi poruku. Samo se pitam kako to najsigurnije i najbezbolnije izvesti.
– Da li ste vi upoznali dječaka? Ili tu njegovu tetku koja se brine o njemu? Da li bi ona pristala na takvu zamisao? I ko zna da li bi dijete od sedam godina nakon toga što je preživio željelo živjeti sa vama?
– Jesam Esma, naravno da jesam. Jučer sam cijeli dan proveo sa njim i njegovom tetkom. Divan je to dječak. Divnog imena. I mislim da baš on je određen da mi prenese poruku. Izvini malo sam se zanio. Ali šta ću, razmišljam o svojoj Havi. Možda baš ona želi mi na ovaj način nešto poručiti.
– Koliko dugo se znate sa njima? I znate li baš sve detalje o spomenutoj situaciji? Da nisu nešto prikrili? Nemojte se ljutiti što vas ovo pitam. Ljudi su skloni na svašta. Čim osjete da je neko dobar i da finansijski može brinuti se o nekome naumpadne im svakakvih ideja. Znamo mi to ovdje iz iskustva.
– Znamo se jedan cijeli dan. Ustvari nije ni cijeli. Nekih osam ili devet sati. Ma ne kolutaj tim očima. Mene nikada osjećaji nisu varali. I nemama ja šta do detalja ni znati. Ono što sam vidio i čuo dovoljno mi je da znam šta moram učiniti. I vjerujem, duboko vjerujem da nikakve zle namjere ovdje nema. Znaš sine, nije lako dijete koje je ovo sve doživjelo tako dati nekome. Kad te muka na to dotjera onda srce puca. Jer u njemu je ljubav i želja da nekome pomogneš, i da mu omogućiš siguran život, pa kako god da tebi bude. Ovo ti govorim ako si mislila na tetku. Nego ti meni reci šta ja trebam raditi dok još škola nije počela. I na koji način.
– Ako ste vi tako sigurni u sve što kažete onda neće biti nekih koliko ja vidim problema. Imate stalan posao sa sigurnim i dovoljnim primanjima, obezbeđen smještaj u stanu koji je vaše vlasništvo, nemate iza sebe nikakvog djela mislim niste kažnjavani niti krivično gonjeni, i samim tim ispunjavate uslove za staratelja. Haruna vi nećete usvojiti. Mislim ne može vam on biti sin u pravnom smislu riječi. Dobili bi starateljstvo nad dječakom, i do njegove osamnaeste godine bi se vi brinuli o njemu. A kada postane punoljetan može birati. Ostati i dalje sa vama ili započeti svoj život. Da li razumijete ovo što vam govorim?
– A valjda razumijem. Znači da još jednom vas pitam, Harun može doći živjeti kod mene, upisati ovdje u Sarajevu školu i do njegove osamnaeste godine ću se ja brinuti za njega. I sve je to po zakonu bez smetnji.
– Tako je čika Izete. Pravno tu ima nekih papira i vremenskih ograničenja, ali važno je da nema smetnji od strane tetke i njene saglasnosti za skrb.
– De mi još samo reci, pošto je tetka dobro bolesna kažu metastaza, pa ništa dobro se ne može očekivati, šta će se desiti sa Harunom kada ona umre?
– Neće se ništa promijeniti. Mi ćemo to posebnim ugovorima sve detaljno obraditi, tako da nemate za šta brinuti.
– Eh moja Esma. Jučer me je Harun podsjetio na odavno zaboravljeno. Na osmijeh i neku čudnu sreću kada ti sve u tebi zatreperi. Baš kao i sada ti. Ne smijem se previše ni radovati. Jer znaš kako kažu može izaći na naopako. A eto u svoj ovoj frtutmi i belaju čudno sam ti sretan. Vidjet ćeš ga, sa tim plavim očima i zvrkom sa lijeve strane kose. Čudo je to od djeteta. Moj glasnik.
– Nadam se da sam vam bar malo pomogla i rasteretila misli o kojima ste razmišljali. Vi kada odlučite javite se i možemo krenuti u proceduru. Odavno mi niste bili tako lijepi kao danas. I vaše oči se sijaju na neki poseban način. Znam mješaju se i suze i sreća. i sve je tako čudno. Ako je iko zaslužio biti sretan onda ste to vi. A vrijeme je da neke stvari i krenu nabolje kako stari ljudi kažu kolajli. Ne može uvijek ići nizbrdo.
– Dušo moja, tako mlada a puna mudrosti. Blago tvojim roditeljima što te imaju. Sve si ti primijetila i sve je tako. Ali i Harun je zaslužio da i na njega neko pogleda. Hvala ti što si izdvojila vrijeme za mene, i svakako dok se još vidim sa njima da ću se javiti. Doviđenja i svako dobro neka te prati. Pozdravi svoje i reci materi da ću maksuz doći. A i poželio sam sjesti sa ljudima.
– Prijatno neka i vas sreća prati.
Izađe Izet preko vrata i kao nekada poskoči niz stepenice, onako sve dvije po dvije. U trenutku kao da je i povikao ura. Protrča pored portira i raširenih ruku se okrenu ispred zgrade. Zabaci glavu sa pogledom u nebo i izgovori – dobrodošao glasniče moj. Nije ga bilo briga što su poneke oči prolaznika u njega zurile. Ko zna šta su se i pitali dok su ga gledali. On je u tom trenu osjeti zaboravljeno. Osjetio da kroz njega struji sreća. Poskoči još jednom poput Fred Astera i krenu prema kući. Nasmijao se gotovo svakom prolazniku ne pokušavajući skriti osjećaj koji je doživljavao.
Umjesto da prilegne kada je stigao, zavali se u svoju fotelju prekrivenu plavom prostirkom i zagleda po sobi pa sam sa sobom progovori.- Mogao bi sutra sa posla svratiti do Koreje da kupim kreč i okrečim ovu sobu. Ovu drugu nema ni potrebe ko kad niko u nju i ne ulazi. Izbaciti ovu natkaslu i taman na njeno mjesto bi stao radni stol. Zavjese su nekako pretamne pa ako bude kod Amire kakvih lijepih kupio bih. Mora soba ličiti na život a ne na tamnicu. Kauč nije loš skoro nov je. Ne pamtim kada sam i sjedio na njemu. I dok je razmišljao i planirao kako prilagoditi Harunu sobu zaspao je.
Osjetila je mahala da se nešto novo kod Izeta događa. Mahala, ko mahala uvijek je sve znala. Ko je kad pošao i kad je kući došao, je li svratio na pijacu ili se praznih cekera vraća, ko se ljubio ispod stare bandere mada je neki mahalski fakin razbio sijalicu. Znala je to sve mahala uz kafu na minderima mahalati. Virilo bi se na špijunku i pravilo da se ništa ne zna, a sve se znalo. Glavne informacije mogle su se dobiti kod Bedre. Zvali su je ters retrovizor. Pored prozora stajao je stari retrovizor sa Mehinog slupanog stojadina. Tako su se kone informisale uz jutarnju kafu o stanju u mahali.
– Moja Timo, viđel ti Izeta jučer. Spremio se ko da je na vjenčanje pošao. Još samo da je kravatu stavio. Nešto se čudno događa. Reče Fikro da je pjevušio dok je silazio mahalom do kombija.
– De bona Bedro. Šta tu ima čudno. Normalno je da se insan nekada fino obuče. Eto tek toliko da i njemu bude lijepo.
– Ma jok, nema Izet taj običaj. Od kada se sve ono desilo vazda je skoro u istom. Ona karirana košulja vala je i bogu i narodu dojadila. Ja mu skoro htjela kupiti jednu dolje u Nami da presvuče. Al reko uvrijedit ću ga pa eto nisam. I samo mijenja čas sive pepito hlače, čas one radničke što ide u preduzeće u njima.
– Aman Bedro, ti stvarno se zadala oko njega. Treba da ti bude drago što se malo dozvao.
– Drago mi je, jašta nego jeste. Lijep je on čovjek. I šta će nije kriv što ga takva sudbina zadesila. Ne može on sebi da oprosti niti njih dvije da preboli. A danas je teško živjeti sam. I još muško. Valja si i skuhati i oprati, kuću sam držati na sebi. Pošteno bi bilo da se opet oženi pa da ima sa kim dijeliti život. Eno vidi, izlazi iz kapije.
– Auu baš je vala i zgodan i lijep muškarac. Da se hoće makar nekad i onaj moj đuturum dovesti u red. Gori mi je od ijednog pijačara. A i tukne na ono suho meso, ko kad ga samo to i interesuje.
– Kažem ja tebi. Nešto se čudno dešava zadnjih dana kod njega. A čulo se i neko dijete kako priča sa njim. Slučajno ja prolazila, smeće da bacim al se nisam razumila o čemu oni. Rekao Smajo Mehi da je sjedio kod njega sa nekim malim. Ručali i otišli zajedno kroz čaršiju.
– Nego šta misliš da onako popodne svratimo do njega, ko eto da vidimo kako je i kako živi. Ne bi li nam on sam rekao šta se dešava. Hajd vidjet ću ja da napravim kakve pite i bar hurmašice da ponesemo. Odoh ti sad valja mi svašta još uraditi dok je ranije. Poslije se umorim pa ni zašta nisam.
– Prijatno ti, i kad završiš sa pitom zovi. Otići ćemo da iz prve ruke saznamo o našem Izetu.
Izet je nekako posebno bio srećan. Bunili su se u njemu ti osjećaji između straha i neke miline. Sve što je u životu radio, radio je iz srca. Sam je često znao reči – „ Glava je za posao a srce za život. Ne znam ja drugačije. Pa kad i lupim od zid ne kajem se. Bar sam uradio onako kako sam osjećao da je najbolje.“ I sam nije imao nikakvo djetinjstvo, ko kad je taj prokleti rat sve zaustavio. Kada se Hava rodila želio joj je pružiti sve o čemu je i sam sanjao. Al sudbina se poigra sa čovjekom. Ko zna zbog čega? I sada ponovo je dobio priliku. Osjećaj biti potreban nekome i Harunu i njemu je značio novi život. Prežive ti osjećaji u čovjeku i čekaju trenutak da ih neko podsjeti. Harun je podsjetio njega. Iako nije bio religiozan samo značenje Harunovog imena ga je natjeralo da razmišlja.
– Merhaba dobri moj Izete. Mašala što si mi se sredio. A kršnog li čovjeka mila majko. Odavno te nisam vidio. Kako si mi? Jesi li malo došao do sebe?
– Merhaba hadžija Ibrahime. Dobro sam. Lijep dan pa krenuo prošetati. Ako vam se da možemo zajedno pa usput koju da progovorimo.
– Nisam planirao nigdje daleko od kuće. Ali sa tobom baš bi bilo lijepo. Ako nisi ništa planirao hajmo Darivom. Imaju fine klupe za odmoriti a na kraju je Mehmedova kafana može se i kahva popiti.
– Ništa ja više ne planiram. Samo krenem i nikada ne znam gdje ću stići. I bude kako mora biti.
– Jeste vala tako je i nikako drugačije. Ima li šta novoga kod tebe Izete? Kako ti je na poslu? Neki dan sam bio na dženazi gore na Alfakovcu. Pa svratih i do tvoje Have i Ajše. E moj sine, sudbina je tako htjela.
– Eh moj hadžija, odem ja skoro svaki dan njima. Al evo zadnje vrijeme nešto sam se zaokupirao drugim stvarima pa nikako da stignem. Rijetko sam pričao sa ljudima, povukao se u svoju bol. Ne želim da nikoga opterećujem. Svako se sa svojim problemima zadeverao pa još i ja da na muku drugom pristajem, ne ide to nikako.
– Sve znam, da ništa i ne kažeš. Umori se insan od svega. Umori se pa je i sam sebi ponekad težak. Ne može naša glava sve shvatiti a još manje riješiti. Ne razmišljaj previše. Pusti, sve će jednom doći na svoje mjesto. Obično kada se najmanje i nadamo.
– Dobro si to rekao „kad se najmanje nadamo“. Neki dan mi je u avliju došao dječak iz Zenice. Došao maksuz do mene. I samo o njemu razmišljam.
– Ja i…šta je htio? Jel kakav prosijak?
– Nije moj hadžija. Maksum od sedam godina. Ostao bez oca i majke i pitao me bi li ja njega usvojio.
-Ah dragi Izete, i šta bi de govori. Od kuda baš u tvoju avliju da dođe? A svakakvih priča u božijoj bašći.
– Nemam ti previše reći sem ovo što znam. A znam da eto kad sam se najmanje nadao nečemu lijepom u životu pojavio se Harun. Sam znaš da njegovo ime znači glasnik, onaj što donosi poruku. I pitam se gdje baš mene od tolikih ljudi nađe i koju poruku za mene ima.
Ispriča Izet Ibrahimu sve u detalje. Nije ga gledao u oči ali cijelo vrijeme sa lica nije skidao osmijeh. Spomenu mu i Esmu kako je bio kod nje i sve šta mu je rekla.
– Eh Izete moj svaka ti čast. Znao sam ja da si ti dobar čovjek. A takvi zaslužuju najbolje. Nemoj sad gledati unatrag. Ono što je bilo ima svoj razlog. Život ide dalje i svima nam valja živjeti. Uradi kako si naumio i ne obaziri se ni na šta. Svjet će uvijek imati nešto reći. I tako je od pamtivijeka al ti zato ne haji. Nema većeg sevapa nego učiniti dobro djelo. Pružiti nekome ljubav i sretan život. E baš si mi uljepšao dan.
– U subotu idem kod njih u Zenicu. Valjda neće padati kiša. Izveo bi i Minku ako mogne malo do čaršije. Moram joj reći sve što mi je Esma rekla. Pa ako bude još kakvih sitnica da znamo kako dalje. Iskreno u prvi momenat sam malo ustuknuo. Zabrine se čovjek, da li je nakon svega što mu se dogodilo spreman na takav korak. A onda ugledam Haruna ispred sebe, srce mi zatreperi i sve ti se samo kaže. Važno mi je samo da je sve po zakonu. Nije se sa takvim stvarima šaliti. A ovo ostalo će sve doći na svoje mjesto.
– Drago mi je sad što sam te sreo i baš si mi popravio dan. I ne brini znaš i sam kako se kaže ” Uvijek bude kako mora biti. A bude i bolje nego što smo i mislil.”
– Hvala Ibrahimaga i ja se nadam da će sve biti konačno kako treba. Vrijeme je. A čemu je vrijeme tome je i vakat.
Nasmija se i uđe u avliju. Pogleda one stvari što ih pokri još neki dan, pa mu opet Harunov lik dođe pred oči. Sastavio je spisak šta sve mora uraditi da mu šta ne promakne. Jedino nije znao šta bi sa Havinim stvarima. Sve je ostalo na mjestu i nikada ništa nije dirao. Otvori ormar pa dodirnu haljinicu koju joj je kupio za deseti rođendan, i nasloni rukav na svoje lice. Još uvijek je mirisala kao da je jučer sa štrika skinuta. „E moj Izete. Neće ti ove stvari vratiti Havu. A uspomene se čuvaju u srcu i duši. To je jedino što ti niko nikada ne može oduzeti.“ tiho izusti i poče slagati odjeću na jednu hrpu. Uze veliku vreću iz kredenca i stavi ih. Otvori i Ajšin ormar pa i njene stvari stavi u drugu vreću i spusti u hodnik kad pođe da ponese.
– Dobar dan Rasema. Pitao bih vas nešto al da se ne uvrijedite. Raspremao sam ormar i izvadio sve Havine i Ajšine stvari. Skoro sve su skoro nove i još mirišu. Pa sam mislio ako nemate šta protiv da ih donesem vama. Zlata je godina kao što je moja Hava bila. A i vi ste fizički dosta slične Ajši. Grehota je baciti ih a mogu se još nositi. Više bi volio da ih vama dam, a ako ne želite odnijet ću ih u Merhamet. Neka oni podijele narodu. Sve sam stavio u vreće i mogu odmah donijeti.
– Dobri moj Izete,slobodno donesi. Zlata će se obradovati, a i nema neke gardarobe. Bar će se dijete iznosati. Bolje nego da stoje u ormaru. A još malo će i škola i baš ćete me rasteretiti bar te brige. Znam ja ima svakakvog svijeta, neko to ne bi. Al bože moj nismo svi isti. Meni to ne smeta. Sve su to stvari kupljene za njihovog života i grehota je da stoje. Hoćeš li moći sam donijeti ili da zovnem nekoga da ti pomogne.
– Mogu, u dvije ruke. Nema to bog zna šta puno al koliko ima od srca je. Ima na tavanu još neke obuće pa dok dođem i do nje donijet ću. Sad ću ja to začas. I hvala vam što razumijete.
Sa posebnom lakoćom donese dvije vreće stvari do Raseme. Kao da mu je sa pleća skinuta vreća cementa.
Svanula je subota i jutarnjim vozom u pola šest krenuo je za Zenicu. Na kiosku kupi novine i šareno lizalo u obliku srca. Od kuće je ponio deset deka kafe da ne ide baš prazne ruke. Od svih misli koje su ga zaokupirale jednostavno je smetnuo nešto kupiti. Vožnja mu je proletjela baš kao i stabla u koja je gledao kroz prozor. Brzim korakom krenu ka barakama.
– Ima li koga budnog u ovoj kući?
– Izete, nisi me prevario. Izvirivao sam ja, al Minka napravila poparu pa ušao da jedem. A jesam te bolan Izete poželio. Znaš da sam te i sanjao? Ko odveo ti mene u lunapark i kupio onu šećernu vunu. Ja se sav ubrljao a ti mi oprao lice. I sve smo se držali za ruke. Svašta sam još sanjao al zaboravio. Kaže Minka da je to zato što sam skočio iz kreveta i odmah pogledao kroz prozor. Al nema veze, san ko san. Meni je važno da si ti sad sa mnom.
– Sve što se obeća mora se ispuniti, je li tako. A ja nikada ne lažem. I zapamti nije lijepo lagati. Hajde pojedi to pa ćemo svi u čaršiju.
– Aman Izete, glavu mi je probio ove dane. Samo pitanje za pitanjem o tebi. E neka si ti nama hairli stigao. Hoću li nam pristaviti po jednu ili da se spremam ako ćemo u čaršiju?
– Nemoj praviti kafu, popit ćemo negdje kad sjednemo. Hajde dok on pojede pa se spremite i da idemo.
– A hoćeš li me voditi u lunapark? Nisam ja njega samo sanjao, stigao je u grad.
– Jašta nego ću te voditi. Hajde jedi to brže pa da idemo.
Minku je zadnji put neko izveo prije gotovo osam godina. Ponekad je znala otići do ogrijeva po drva i koji put ako nije daleko na tehvid. Nije mogla nikuda ni poći radi Haruna. Izvadila je iz ormara divnu svijetlo žutu košulju i sparila sa dugom suknjom na male cvjetove. Kosu je samo pokupila u rep i na brzinu bila spremna. Osjetio se na njoj miris ruže. Krenuli su prečicom do livade na kojoj je bio postavljen lunapark.
– Vidi ga Izete koliki je. Au kako se brzo vrti. Šta ti misliš smijem li ja sam sjesti na ringišpil. Nije mene strah al nekako se bojim visine. Al kada mogu sva djeca mogu vala i ja. Vidi konjiće i na njih bi sjeo. A vidi ima i nagradna igra. E sad znam da ne mogu na sve, al probat ću sjesti na ringišil. Jel može?
– Može, naravno. Hajde izaberi mjesto a ja ću kupiti žeton. I dobro se samo drži. Ako ti bude muka ili ti se zamanta ne brini, gledat ću ja cijelo vrijeme na tebe. Evo žetona. Hajde sjedaj.
– Minka gledaj me.Ja ću da letim. Ja sam ptica.
Pokrenu se ringišpil i krenu da se vrti. U prvom trenutku Harun se čvrsto držao rukama a onda oslobodio. Podigao je jednu pa drugu i mahao njima dolje. Smijao se toliko glasno da se čuo bez obzira na svu buku.
– Izeteeee ja te volim. Volim te ovoliko. – raširi ruke baš kao da leti.
– Volim i ja tebe Harune. Drži se za taj lanac i ne vrti se previše.
– Nije ovo tako strašno kao što sam mislio. Jesi vidjela Minka kako sam letio. Nisam ja džaba sanjao da ću ovdje doći. Mogu li ja malo proći da vidim šta sve ima dok vi pijete kafu.
– Možeš, al pazi da te ko slučajno ne udari. I nemoj dugo. Ići ćemo na ćevape i kolače poslije.
– Eh vidje li ti moj Izete sreće njegove. Ja sve malo malo pogledam u njega pa kao da ću se rasplakati, te brže bolje skrenem pogled. Nego slušaj, dolazio neki dan poštar i donijeo poziv. Javljaju mi iz bolnice da bi trebala doći da legnem za dvadeset dana. Nisam im ništa odgovorila ko kad ne znam jesi li ti šta vidio u Sarajevu za Haruna? Sve čekala da dođeš, da znam na čemu sam. Ako nema ništa od toga neću vala ni ići. Neka me pa do kad bog dadne.
– Jesam, vidio sam Minka. Ne bi bilo nekih problema. Treba samo prikupiti papire što traže i da naprave ko neki ugovor. Nemoj se brinuti sve će to biti dobro. Nego nisam se nadao da ćeš tako brzo morati u bolnicu.
– Nisam ni ja. A i bolje je da što prije odem. Već noćima ne spavam i da izvineš sve mi krvava stolica. A nešto me ko zanesvjesti a možda je i od vremena. Važno je meni da ti hoćeš brinuti o mom Harunu. A kada to znam lakše mi je na onaj svijet otići.
– De bolan Minka ne govori tako. Ja kad se vratim svratit ću ponovo kod Esme i sve joj objasniti. Učinit će ona za mene sve najbrže i najbolje. A ti se ne sekiraj, nego da odeš i da nam se što prije vratiš zdrava i nasmijana. Onda ćemo zajedno u Sarajevo da vidiš Harunovu sobu i školu u koju će ići. Hajde da vidimo gdje je Harun pa da idemo nešto pojesti vakat je.
Bio je to još jedan dan ispunjen Harunovim osmijehom. Sreća je gotovo letjela zrakom baš poput ringišpila. Na licu mu se primijetila briga za Minku. Nije lako bolesnom čovjeku, još u ovakvoj situaciji. Činilo se da je skupljao misli,čas o Harunu čas o njoj. I cijelim putem odzvanjalo mu je Harunovo volim te.
…..nastaviće se