Ovo je vrlo složeno pitanje. Naravno, princip je – ne ubiti nikoga. I ja lično mislim da je ispravan stav ne ubiti nekoga ko tebe napada, već samo onoga ko napada nekog drugog, za koga ste vi odgovorni, i koji ne može da se sam brani. Mislim da vam je dozvoljeno da odbranite tu osobu, da ste obavezni da je odbranite. I stoga, ako je to neophodno, ubićete. To nije prihvatljivo, to nije lepo, ali ćete počiniti ubistvo, neizbežno. U suprotnom, dopustićete da vaša majka, ili vaše dete, ili neko drugi bude ubijen, a vi ćete ih ubiti time što ih niste branili. Ne ubijate samo oružjem i pucanjem, već i ako dopustite da neko bude ubijen zbog vaše neaktivnosti. To je jedna od tragedija našeg postojanja, da ne možemo učiniti ono što je ispravno, jer postoje takve složene situacije u našem životu. Ali kriterijum je uvek – ljubav. Zaista. Ljubav stvara odgovornost, a odgovornost može čak voditi, da tako dramatično kažemo – i ka vašoj ličnoj večnoj osudi – radi drugoga. To je ono što je Sv. Pavle napisao Jerejima : “Radije bih bio sam osuđen, samo ako bi to spasilo moje Jevreje”. Znači, ako ubijate, vi definitivno činite greh. A onda je to stvar Božije milosti da prosudi da li će reći: “pošto si to učinio iz ljubavi prema nekom drugom, opraštam ti”, ili ne. To je problem sa etikom, moralizmom: vi kreirate princip i onda obavezujete Boga da ga se pridržava. Tako, vaš princip je da ne ubijete, ili da ubijete u izvesnim okolnostima, i onda Bog mora da vam oprosti ako ubijete pod tim okolnostima. Ali istina je da vi morate preuzeti rizik da budete večno osuđeni. Za vreme rata za nezavisnost Grčke mnogi sveštenici su se uključili u borbe, i ubijali. Ali kada se rat završio oni su jednostavno okačili svoj epitrahilj na zid rekavši ”Sada ne mogu da služim Liturgiju, jer sam ubica”. Tako su priznali da su pod Božijom sudom. Etika pretenduje da ima odgovore na sva takva pitanja, ali to nije tačno. Samo Bog zna po kakvim kriterijumima će nam oprostiti ili nas osuditi.
Preuzeto sa
NEZNABOŽNI car Maksimijan, zvani Herkul, prijatelj Dioklecijanov, došavši u grad Solun i vrgnuvši u tamnicu svetog Dimitrija, carskog namesnika, zbog ispovedanja Hrista, predade se uživanju u igrama i. pozorišnim predstavama. Pri tome on se hvaljaše jednim svojim megdandžijom po imenu Lijem, čovekom Vandalskog porekla, govoreći da njega niko pobediti ne može. Taj Lije beše kao neki drugi Golijat: rastom krupniji od ostalih ljudi, po izgledu strašan, a glas mu kao rikanje lava. Od samog pogleda njegovog i glasa drhtali su svi koji su ga gledali; snaga njegova beše nečuvena a sila nepobediva: jer dusi nečisti obitavahu u njemu, i niko mu se ne mogaše odupreti. On već beše ubio bezbroj hrabrih i snažnih ljudi, i car ga zbog take snage veoma ljubljaše. Pošto sam car bejaše nenasit krvolok, on i ljubljaše takvoga čoveka koji svu svoju telesnu snagu u pravi na prolivanje krvi ljudske.
Za ovog poganog Lija car podiže usred grada naročito pozorište, sa binom na stubovima, gde bi Lije mogao voditi megdane na dogledu svih. Dole ispod te bine behu pobodena mnogobrojna koplja sa oštricama uvis, da bi Lije pobeđene zbacivao odozgo sa te bine na čitavu šumu uspravljenih kopalja. I stvarno Lije, deleći megdan sa ljudima, on ih zbacivaše na koplja i predavaše smrti. A car sa svim mnoštvom svojih vojnika posmatraše to uživajući, i gorđaše se svojim megdandžijom. Posmatraše to i Solunski narod, među kojima beše i mnogo hrišćana. Gledajući tog bezdušnog zvera kako proliva ljudsku krv, oni teško uzdisahu: jer Lije već ubi mnoge hrišćane, koje neznabošci silom dovlačahu i primoravahu da se bore sa Lijem.
U gradu Solunu življaše jedan mladić po imenu Nestor: snažan telom, divan licem, sa bradom koja je tek počela rasti.
On beše blizak svetome Dimitriju, od koga se i nauči svetoj veri. Videći nevino ubijane hrišćane, on se zapali revnošću i reši da izađe na megdan Liju. I otišavši hitno k svetom Dimitriju u tamnicu, ispriča mu kako Lije toga dana ubi mnogo hrišćana. I moljaše svetog Dimitrija govoreći mu: Pomoli se za mene, ugodniče Božji, da mi radi svetih molitava tvojih pomogne Bog. Evo, idem na megdan tome zlotvoru, i pobediću ga, i skinuću sramotu sa hrišćana. – Sveti Dimitrije mu oseni krsnim znakom čelo i prsa, blagoslovi ga, i proreče mu: Lija ćeš pobediti, ali ćeš za Hrista postradati.
Dobivši blagoslov, sveti Nestor vrlo hitno ode do pozorišta, skide sa sebe plašt pred svima, i gromko uzviknu: Ja hoću da se borim sa Lijem! – Videći taku smelost mladićevu, car se začudi, i žaleći njegovu lepotu i mladost reče mu: Zar nisi video koliko je hrabrijih i snažnijih od tebe Lije pobedio? A ti, mali rastom i mlad po godinama, usuđuješ se izaći na megdan onome, kome nema ravna pod suncem. – Nestor mu odgovori: Iako sam ja mali i nemoćan, ali je velika i nepobediva sila Hrista moga, na koga se nadam i u čije ime hoću da se uhvatim u koštac sa tim džinom. – Čuvši ime Hristovo i shvativši da je Nestor hrišćanin, car se razgnjevi i naredi mu da odmah uziđe na binu, držeći da će se sa Nestorom dogoditi što i sa ostalima. Sveti Nestor se žurno pope na binu; a Lije, igrajući i skačući, krenu na svetog mladića. Videći Lija gde mu se približuje, sveti Nestor se prekrsti i gromkim glasom kliknu: Bože Dimitrijev, pomozi mi! – I uhvativši se u koštac sa Lijem, stade se boriti. A Bog, koji nekada ukrepi Davida u borbi protiv Golijata, ukrepi i slugu svoga Nestora protiv poganoga Lija, na posramljenje neznabožnom caru a na radost vernima. I stvarno, mali rastom Nestor pokaza se hrabrošću svojom veći od ogromnoga Lija: dohvativši Lija kao šticu, on ga sa visoke bine baci dole na oštra koplja. Pavši na koplja kao teški hrast, Lije sramno izvrže svoju bednu dušu, te tako pogibe s hukom spomen njegov, nestade ohola sila njegova i prestade sujetno hvalisanje Maksimijanovo svojim megdandžijom. Sav pak narod Solunski, naročito hrišćani, videvši ovu neočekivanu i slavnu pobedu, gromko vikahu: Veliki je Bog Dimitrijev!
Car, ustavši sa stidom, krenu u svoje palate, silno tugujući i žaleći za svojim ljubimcem Lijem. Pritom, strahovito gnjevan na svetog Nestora on naredi da ga uhvate. Doznavši pak da je i Dimitrije kriv za Lijevu smrt, pošto on okrepi Nestora na podvig, predskazavši mu pobedu, car naredi, te svetog Dimitrija kopljem izbodoše, a svetog Nestora mačem posekoše. I sada oni obojica primaju od Podvigostrojitelja Hrista vence pobede u Carstvu nebeskom, kojega neka se i mi udostojimo molitvama svetih stradalnika.