Smrt mog djeteta

Ana razmišlja o tome da se ubije. Jednostavno je. Dok umornih nogu, neuredne duge kose boje lješnjaka ulazi u kuhinju promatra i noževe. Nož u srce bi bio prikladniji za njenu bol. Tolike obroke je priredila svom sinu sa tim noževima i sad je gledaju kao da joj se smiju. Smije joj se njena sudbina koju je imala u rukama sa rođenjem svoga sina. Jedinca. Nasljednika. Bogata obitelj-Ana Blaž je bila bogata žena. Iznimno bogata. I sad sjedi u svojoj kuhinji od 45.000 maraka koju je njena pomoćnica redovno polirala a Ana u njoj kuhala. Gostima, poslovnim partnerima, njenom suprugu. Sad je Ana sama u toj kuhinji i promatra mramor, radne površine bez tragova života. Nekad je Ana ulazila u velike svađe sa pomoćnicom Ninom oko radnih površina i cijele njene kuće jer je Aleksandar imao zabavu dokasno ili se zezao na Play Stationu sa prijateljima pa su kokice bile svuda po tepihu a mrlje od kole na kauču… Sad je sve čisto. Nema više prljavštine u kući i nikad više neće biti. Samo prašina.  Na njen život padaju čestice prašine i nema više prijetnje da će netko to promijeniti.

Ana Blaž želi skuhati kafu. Jednu od nebrojenih kafa je već popila u ovoj kući ali ova je prva u ostatku njenog života bez sina. Prva kafa bez sina. Nešto je u zraku osim tuge u ovoj kuhinji a to je miris cvijeća. Težak miris cvijeća koji je u kući u velikim količinama otkad nema Aleksandra kao da je žele obmanuti sa cvijećem. Cijeli njen život je sad jedna obmana pa zašto je ne uljepšati sa cvijećem. Na kraju je i ona sama bacila jednu bijelu ružu na lijes svoga sina. Ona sama je bacila cvijet na smrt kao da je želi barem donekle uljepšati ali njena istina je drugačija. Ta bijela ruža je bila teška kao kamen koji nije htjela da baci na crni, uglačani lijes visokog sjaja i zlatnih rubova. Ta bijela ruža je bila kao žar koji se ne ispušta jer kad jednom padne na dno-Sve je gotovo. Oproštaj je konačan. Smrt je dobila jednu ružu u lice kao i uvijek i otišla do sljedećeg puta. Ana je ostala. Ljuta je na smrt jer je nije uzela kao i njenog sina a opet nema snage za mržnju. Njena tuga nije srdžba da gori i u njoj bijesni kao vatra. Njena tuga je crni mulj, kroz koji teško korača a sada već tone, nestaje, mulj crne boje curi kroz vrata njene svijesti i kao da navire preko bijelih pločica i crnog mramora njene kuhinje. Moram sebi napraviti kafu i onda se ubiti. Neki red mora postojati. Nešto mora ponovo da sagradim barem jednu kafu da zaista napravim. Sama. Prvi put potpuno sama za 11 dana ove tuge i prvi put kao da uči hodati i kretati se. Kao ponovo rođena ali sve je drugačije. Svijet nema smisla. Nikakvog. Ona je sada velika djevojčica i svjesna kako njen život više nema smisla. Nije više djevojčica koja pronalazi smisao u životu već žena koja je sav smisao koji je imala-Izgubila za trenutak.

Kako se to dogodilo? Ana nije sigurna koga da okrivi za nesreću. Prvi je bio njen suprug. Njega je okrivila prvo. On je dao Aleksandru auto. On je kriv. A onda je taj bijes prestao i prešao na nju što je dopustila da uzme auto. Kao da je auto dogovor rezervisan samo za muškarce. Sinove, očeve, stričeve i rođake. Mogla je ući i izbušiti gume. To bi uradila da vrijeme. Zapalila bi auto. A onda klone, zavarava se. Zna da se ništa ne bi promijenilo. Ništa. Na pamet joj je pala jedna izreka ”Što će biti bit će i da je ispod dvije planine. Što neće biti neće ni da je između dvije usne” ne zna gdje je čula ili pročitala to ali sjetila se da je taj dan imala probleme na poslu. Kako sam bila glupa i naivna. To su bile gluposti a ne problemi. Sjetila se Ana koliko je ozbiljno shvaćala samu sebe na poslu koji je obavljala kao direktorica jedne male agencije za putovanja. Sve je bilo smiješno u usporedbi sa ovim sad. Nikakve probleme nije imala u životu kad se sjeti svog života nekada a opet nikad nije bila zadovoljna. Možda je ovo kazna? Bog je kažnjava. Jednostavno je. Ana vjeruje u Boga. Vjerovala je. U kući je imala nekoliko prelijepih slika svetaca i Djevice Marije sa anđelima. Sad u njih ne vjeruje. Nema više toga. Bog ne postoji. Ana plače a dvije suze padaju u crnu kafu koju drži u ruci. Slana kafa. Gorka. Takva treba biti. Ne zaslužujem slatko. Život je gorak i treba da budem u skladu s tim. Ana se zamisli na riječ sklad. Koji sklad? Njeni uredno poredani dani su nestali u neskladu. Nema sklada. Mogla bi sad jesti one kolače u ostavi i frižideru i bili bi slatki ali gorčina u njenom životu neće nestati. Idem da pojedem nekoliko kolača. Hrana. Sjetila se sve one hrane za vrijeme posjete i sad hrana dolazi, neprestano, svi nešto donose. Kao da je hrana spas. Cvijeće i hrana. Cvijeće da uljepša stvarnost a hrana da te održi u toj stvarnosti. Moraš jesti. Pojedi malo molim te. Hajde ne kidaj mi srce jedi njena majka bi ponavljala, sestra je hrabrila i sve su poduzeli da ona jede. Na silu. Održavan život na silu. Ana je mislila da nema pravo na život nakon smrti sina. Ne smije da jede a tuga je bila nesavladiv protivnik i nije imala okusa hrana. Ništa. Sve je u njoj mrtvo. Žvakala je papir mislila je od mesa sa nekim masnim, odvratnim umakom. Ona je znala da je masna hrana najbitnija. Jednom je čula od svoje tetke kako se na sahrane i žalosti nosi jaka hrana da ljudi prežive šokove i traume. I sama je nosila teška jela u kuće gdje se uselila Smrt. I nosila je cvijeće. Sad više ništa nema smisla. Hrana je svuda u kuhinji. Nikad je nije bilo više i sad nema brigu oko toga hoće li nešto biti pojedeno ili neće. Nikad više. 

Ana se sjeća prvih dana svog kraha . Svi su je grlili. Kao jastuci. Zračni jastuk njenog sina nije radio kako treba i sad svi nju grle sa svojim tijelima kao da je grljenje spašava od utapanja. Jastuci za spašavanje. Sjeća se da je njena posteljina bila presvučena diskretno kad je došla sa sahrane. Jastuci su mirisali na jasmin. Sjeća se pažnje svih tih ljudi. Svi oni su krivi mislila je. Mrzila je tih prvih dana cijeli svijet i proklinjala. Proklela je sve moguće i nemoguće. A onda se umorila. Iscrpilo je okrivljavanje muža, ceste, prijateljica, pića i Boga. Više nije okrivljavala nikoga osim sebe. Za sve je ona kriva ali šta je točno skrivila još ne zna. Gleda svoj život unatrag i traži greške. Traži gdje je sve bila grešna da sazna u svojoj duši za što je kažnjena. Ovo je kazna. Jedino to ima smisla. Ana je uvidjela već ranije kako nema smisla njen život pa samim tim i kazna je besmislena. Nema smisla oduzeti sve nekome sa spoznajom da je nepovratno izgubljeno jer samo nada može kaznu učiniti smislenom. Ovo nema smisla. Trebao me Bog kazniti sa nečim drugim. Trebala sam ja stradati. Trebalo je da moj muž pogine i shvaća šta radi-Ona zamišlja da je Bog. Raspoređuje i kroji stvarnost po svojim mjerama. Ona bi mijenjala raspored života. Ona bi to uradila drugačije. Sigurna je da bi našla riješenje. Ana Blaž zamišlja da je njen Aleksandar na mjestu preživjele djevojke koja je ostala bez noge. Barem bi bio živ ali čula je od prijateljica kako je djevojci život uništen jer je invalid a onda se zapitala koliko se cijeni uopće sam život? Premalo. Nikako. Jedva. Ta riječ je najbolja misli se Ana-Jedva da cijenimo ono što imamo. Djevojka bez noge ima uništen život a njen mrtvi sin nema život uopšte a ljudi to dvoje stavljaju na isto. Jedna noga naspram cijelog ljudskog života. Ana bi dala svoje ruke, noge, oči i kožu sve samo da se on vrati ali svjesna je da su joj ruke već odsječene. Kao da ih nema. Kao da je nema. Ništa. Hrana će je podsjetiti na život i uzima čokoladni kolač. Sjela je za visoki mramorni stol, stavila šoljicu kafe i kolač pred sebe a onda gledala u raskošan buket ljiljana i orhideja na stolu i u dnevnom boravku. Kuća je tiha i mirna. Ana je sama po prvi put i razmišlja o pištolju. Umorna je istovremeno od te ideje ali život je stao. Imam snage za taj zadnji čin. Imam snage. Imam snage. Imam snage. Popij kafu, pojedi kolač i siđi u podrum, samo to obavi, obavi to mrtva kurvo, ubij se, ubij, ubij. Nisi ništa bolje ni zaslužila prokletnice, Bog te ne voli, jadna si, jadna, neka si izgubila dijete, svi ti se smiju, glupačo mislila si da je život u tvojoj vili, sa tvojim skupim autom, poslom i garderobom, gdje je sad sve to jadnice da preprodaš, izdaš, prepišeš i pokloniš u zamjenu za sina? Jadna si. Ubij se.  Ove misli Ana ima u svojoj glavi. Želi samu sebe da ponizi do kraja i olakša si taj zadnji tren. Ana se pati i to radi svjesno. Na svu svoju bol ona dodaje i ovakve misli jer njen pobješnjeli um ne može da shvati novu stvarnost bez sina i sad joj radi ovakve stvari. Njen um se igra sa njom. Ana se izluđuje. Mrtva sam izvana trebala bi i prekinuti ovaj pakao iznutra. Raznijeti glavu prepunu tuge i nesreće. To sam zaslužila. Ništa drugo nije ostalo. 

Ana promotri sliku svoga sina iznad kamina. Upaljena svijeća gori pored jedne ruže. Ima mnogo svijeća po kući koje sad gore, tiho, lijepo i nenametljivo. Gore malene svijeće u staklenim čašama raznih boja. I donose svjetlost u mrak. Zapalila je ona svijeću za svog sina međutim nije sigurna ima li svjetla u njoj. Sa ogromnim mrakom je uzela šibicu i zapalila je. Čudila se kako je vidjela plamen po prvi put, čudila se kako je moguće da u tolikom mraku ponovo ima svjetlosti i to one koju je ona sama upalila. I svjetlost je zablistala kao čarolija oko fotografije njenog sina. To je Ani slomilo srce. Ta fotografija. Sad su joj ostale samo slike. Samo to. Zapisi iz života koji je nekad imala naspram ovog života koji je sada čeka. Neće takav život. Njena kafa je ispala sasvim normalna. Kao uvijek. Ništa dramatično gorka, teška ni otrovna. Samo jedna kafa u novom samotnom i praznom životu i Ana se naljutila na tu spoznaju da ni kafa nije otrovna. Htjela je jaku kafu poput žuči. Žuč koja joj gori u grlu treba samo još više žuči. Sama sebi govori kako nije zaslužila ni normalnu kafu zašto je napravila sebi kafu? Da se razbudi? Kome? Čemu? Kafa služi za razgovor, početak dana, planiranje i razbuđivanje a ništa od toga više Ana nema i ne želi da ima bez sina. Nije pošteno. Poštenje je ključno. Ana mora da pati misli sama u sebi. Samo patnja je ostala u ovoj dolini suza. Suze, bol, smrt i patnja. 

Ana Blaž misli na svijeće koje je ugasio Aleksandar na tortama koje je pekla. Čak 21 svijeća. Zašto nije mogla biti barem 30-a? Zašto sam ja dočekala njegovu smrt a ne on moju? Zašto? To pitanje je ostalo neodgovoreno. Zna da nema odgovora. Nema ničega osim smrti sad za nju. Ana Blaž nema utjehe. Sjetila se i vremena prije rođenja svog sina. Bila je sretna. Bila je djevojka puna života. Snage i želje. Ta želja je bila prepoznatljiva kod Ane. Želja za životom. Karijera joj je blistala a njen muž je sa svojim poslom pratio u stopu. Ona je bila gladna svega. Sjetila se svojih ambicija, nacrta za kuću, dogovora sa arhitektom, dizajnerom i majstorima. Ona je sve imala nacrtano. Sređeno i spremno. Ana Blaž je imala nešto a sad je postala nitko i ništa. Nula. Sama sebi govori da je nitko i ništa. Sama sebe tjera u podrum i u svoj vlastitu smrt. Sjeća se trenutka kad je nosila Aleksandra i kad je dobila krvarenje u trećem mjesecu trudnoće i brzo sklanja taj trenutak iz svoje svijesti jer je neugodan, previše emotivan, previše bolan a s druge strane sva bol ovog svijeta se već dogodila. Ana je izgubila sina. 

Trebala bi krenuti. Trebam sići dolje, ključ je u vazi ispod jednog kamenčića roze boje, ormarić sa lijeve strane, desni kut, zamotan u crvenu krpu i napunjen. Uradi to! Ana shvaća da je zora na pomolu i ledeno plavo nebo uz cvrkutanje ptica je trza iz opsesije sa smrću. Popila je cijelu šoljicu kafe. Pojela je čak i kolač. Ne sjeća se kako. Odsutna je bila u svom unutarnjem monologu gdje vrijeđa sam sebe i Boga. U svojim mislima ona kroji milion različitih scenarija gdje bi njen sin ostao živ a netko drugi mrtav umjesto njega. Ona razmišlja o njemu kao o invalidu. Ona bi bila sretna, samo da je živ. Samo da je tu. Ona bi bila presretna a onda uviđa da se ne radi o njoj. Ne. Ona nije ta. Ona nije bitna. Njeno mišljenje se ne računa. Može li se zamisliti u poziciji svog sina kao invalida ako ona zatraži i molitva joj se ispuni? Može li se zamisliti u ulozi pregovaračice oko života svoga djeteta? Može. Ona pregovara već 11 dana kako je sve moglo biti ali nije. Ona zna da od tih pregovora nema ništa. Ali u sebi ona pregovara. Ima mišljenje, stavove i u svakom od njih njen sin nije smio umrijeti. Nikad. A zašto? Zašto ne bi on bio mrtav kad toliko ljudi svaki dan umre? Ta pitanja je zbunjuju jer traže dubinu a njoj je lakše mrziti. Ona mrzi život. Ne može cijeniti ni prihvatiti ovo sad što je ostalo od njenog života. Nikada neće i u svojoj boli je već počela da uživa na bolestan način. Ona ne oprašta. Ne može da oprosti što je njen sin izgubio život. Ne može da shvati i ostaje joj gorčina sa samo jednom odlukom a to je njena smrt. Jedna jedina stvar gdje ona još uvijek ima moć. Smrt. Kao da će poravnati račune. Tako se osjeća. Idem da poravnam račune i sa svime već jednom završim. Idem k svome sinu. Ana Blaž ustaje i kreće prema podrumu, ostavlja svjetlost zore na velikim i blistavim prozorima a njena crna spavaćica ide za njom vukući se po podu. Ana ide laganim korakom niz masivne stepenice na prvi sprat a onda prolazi hodnikom gdje vise fotografije. Samo one su ostale. Samo zapisi, smrt, tuga i sjećanja koja blijede.Kako je moguće da se sve srušilo sa njegovom smrću? Zar je smrt veća od njegovog života i mog na kraju? Izgleda da jeste. Klonula je na pola puta svladana spoznajom da u smrti traži utjehu zbog druge smrti. Zar je to sve? 

Sjetila se svoga sina kao malog, malenog dječaka koji je jednom pitao ”Mama gdje idu ljudi kad umru?” Ona se sjetila odgovora koji je vidjela u filmu ”Sati” kad isto pitanje sestrična pita Virginiju Woolf gdje idu ljudi kad umru. I tada je Ana rekla svom malom sinu-Ne idu nigdje samo se vrate odakle su došli. On je bio zadovoljan s odgovorom ali nije pitao odakle smo došli. To joj je bilo čudno, djelovao je kao da već zna, tad je osjetila dah vjere u svom životu. Dah života. Sada osjeti samo smrt. A opet dok se približava hodniku sa još jednim stepenicama do dna kuće razmišlja o svom životu prije sina. O sebi kao mladoj, punoj snage, želje i volje za karijerom, napredovanjem i za iskustvima. Sjetila se i ljubavi između sebe i svog supruga koji je uvijek bio njena potpora ali sad više nema smisla ni njihov odnos. Nema ništa smisla i ona ne vidi smisao. Njena logika je uništena. Srce joj je puklo i zašto da živi? Toliko je pitanja postavila u zadnjih nekoliko dana a prije samo 11 dana mislila je da ima sve odgovore. Lako se nosila sa tuđim brigama, problemima a na tragedije se uvijek samo na tren zaledila jer njena se nije ni slutila. Nikad ne slutiš samo se nadaš da nećeš biti ti taj koji će pokopati nekog svog kojeg voliš više od sebe. Samo nada. Posljednja stanica a čemu da se Ana nada? Kome? Nema više nade, nema više ljubavi, nema više njenog sina. 

Ana je otvorila vrata podruma. Stoji na vrhu stepenica i sjeća se. Bio je proljetni dan kad je imala krvarenje u trećem mjesecu trudnoće, jela je sladoled, osjećala je tupu bol i pritisak u stomaku a onda se pojavila krv. Nikad se nije toliko prepala u životu-Njeno dijete je gubilo krv. Plakala je putem do hitne, molila se. Molila se svim srcem samo da zadrži bebu. Samo da je vidi. Samo da provede nekoliko sati s njom i da je donese na ovaj svijet. Nije mnogo tada tražila samo malo života za svoju bebu, nekoliko sati, zagrljaj i poljubac i da osjeti njen miris. Nije znala jeli dječak ili djevojčica ali znala je da gubi svoje dijete i da jedini oslonac ima u Bogu. Bila je tada religiozna, vjerovala je u postojanje neke više sile a danas ne vjeruje nikome i ničemu. Taj dan je bila najsretnija žena na svijetu kad su doktori rekli da nije ništa ozbiljno, da je beba živa i zdrava i da je sin. Da nosi sina. Da će sve biti uredu. Bila je prvi put istinski zahvalna jer joj se molitva ispunila. Dobila je vrijeme sa sinom i to ne samo par sati kao mnogi nesretni roditelji već godine i godine. Doživjela je njegove korake, glas, riječi, slova i crteže. Doživjela je njegove prve padove, modrice i ispite. Doživjela je svađe, probleme i zabrane i zapravo doživjela je sve ono što mnogi nikad neće-a žele. Njihove molitve nikad nisu uslišane. Pomislila je na svog sina i na vrijeme provedeno s njim na svijetu, pomislila je na njegovu smrt koja je sve to prekinula i na sebe koja neutješno želi da umre. Zar je ovo sve? To pitanje joj dosad nije palo na pamet. Zar je ovo sve od života? 

Ana Blaž je bila pred odlukom. Odluka je bila jednostavna. Živjeti ili umrijeti. Utjehe više nema. Nade nema. Odgovora nema. Njena psiha je izmučila i dovela do ruba provalije i sad čeka zadnji korak. Šta čekaš? Ubij se! Okončaj ovu muku. 

Ana Blaž stoji pred ormarićem. Na par centimetara je smrt. Kraj. Ona će nestati i sva bol će nestati s njom. Zauvijek. Ana otvara ormarić i gleda u crveni pliš u kojem je zamotan njen kraj. I prvi put Ana Blaž razmišlja o tome šta će reći njen sin kad se ponovo sretnu-Neće biti sretan pomislila je. Neće biti sretan nimalo. Vjerovatno ni sad nije sretan ako je vidi ovakvu. Ana je sinovu smrt pretvorila u nešto veće od svog sina. U kult. U način života. U filozofiju. Ana Blaž je mislila samo na svoj gubitak i ništa više. Ni na majku koju je namjeravala uskoro da ostavi samu na svijetu kao što je njen sin ostavio nju. A nije je ostavio. Vratio se samo odakle je došao. Odakle smo svi došli. Sjetila se šta mu je rekla jednog dana kad je pitao gdje idu ljudi kad umru. Ljudi ne idu nigdje, ljudi se vrate odakle su i došli. Smrt mog djeteta nije i kraj onoga što je moje dijete za mene. Nikad nijedna smrt neće oduzeti sve one trenutke koje sam imala i sačuvala duboko u sebi. Smrt mog djeteta nikad neće biti veća od života mog djeteta. Nikada. Ona je tad okrenula leđa ormaru sa smrti i krenula prema kuhinji, prema jutru i prema zori. Nije čekala ni jedan jedini trenutak već potrčala prema zelenoj travi, jutarnjem svjetlu i trčala je po prvi put u životu nakon 11 dana, naučila je hodati davno kao malena djevojčica i sad korača ponovo kao žena. Čovjek uči dok je živ. Dosta joj je je nesreće, smrti i tuge. Ana Blaž je mislila na druge po prvi put u svom životu i sjetila se svih onih koji su izgubili nekad nekoga i shvatila je da nije sama, njena tuga nije jedina, nije kažnjena, osuđena ni prokleta samo je čovjek a ljudi umiru. Ljudi se vraćaju odale su došli. U zemlju, svjetlost, prah i pepeo. Nije sama. Nije jedina. Nije ništa posebno u njenoj tugi i to je oslobađa od tereta i krivnje. Ana Blaž odlučuje da živi. Ako postoji drugi svijet njen sin i tamo treba da bude ponosan na svoju majku kao što je ona ponosna na njega a ako ne postoji ništa više od ovog jednog života onda je i to dosta jer mnogi nikad ne dobiju ni toliko. Ana Blaž odlučuje živjeti. Nije sretna, nije ispunjena, nije mirna i možda više nikad neće biti ali je upravo zbog svega toga i živa a to je najmanje što možemo uraditi za mrtve-Živjeti. 

Ana razmišlja o tome da se ubije. Jednostavno je. Dok umornih nogu, neuredne duge kose boje lješnjaka ulazi u kuhinju promatra i noževe. Nož u srce bi bio prikladniji za njenu bol. Tolike obroke je priredila svom sinu sa tim noževima i sad je gledaju kao da joj se smiju. Smije joj se njena sudbina koju je imala u rukama sa rođenjem svoga sina. Jedinca. Nasljednika. Bogata obitelj-Ana Blaž je bila bogata žena. Iznimno bogata. I sad sjedi u svojoj kuhinji od 45.000 maraka koju je njena pomoćnica redovno polirala a Ana u njoj kuhala. Gostima, poslovnim partnerima, njenom suprugu. Sad je Ana sama u toj kuhinji i promatra mramor, radne površine bez tragova života. Nekad je Ana ulazila u velike svađe sa pomoćnicom Ninom oko radnih površina i cijele njene kuće jer je Aleksandar imao zabavu dokasno ili se zezao na Play Stationu sa prijateljima pa su kokice bile svuda po tepihu a mrlje od kole na kauču… Sad je sve čisto. Nema više prljavštine u kući i nikad više neće biti. Samo prašina.  Na njen život padaju čestice prašine i nema više prijetnje da će netko to promijeniti.

Ana Blaž želi skuhati kafu. Jednu od nebrojenih kafa je već popila u ovoj kući ali ova je prva u ostatku njenog života bez sina. Prva kafa bez sina. Nešto je u zraku osim tuge u ovoj kuhinji a to je miris cvijeća. Težak miris cvijeća koji je u kući u velikim količinama otkad nema Aleksandra kao da je žele obmanuti sa cvijećem. Cijeli njen život je sad jedna obmana pa zašto je ne uljepšati sa cvijećem. Na kraju je i ona sama bacila jednu bijelu ružu na lijes svoga sina. Ona sama je bacila cvijet na smrt kao da je želi barem donekle uljepšati ali njena istina je drugačija. Ta bijela ruža je bila teška kao kamen koji nije htjela da baci na crni, uglačani lijes visokog sjaja i zlatnih rubova. Ta bijela ruža je bila kao žar koji se ne ispušta jer kad jednom padne na dno-Sve je gotovo. Oproštaj je konačan. Smrt je dobila jednu ružu u lice kao i uvijek i otišla do sljedećeg puta. Ana je ostala. Ljuta je na smrt jer je nije uzela kao i njenog sina a opet nema snage za mržnju. Njena tuga nije srdžba da gori i u njoj bijesni kao vatra. Njena tuga je crni mulj, kroz koji teško korača a sada već tone, nestaje, mulj crne boje curi kroz vrata njene svijesti i kao da navire preko bijelih pločica i crnog mramora njene kuhinje. Moram sebi napraviti kafu i onda se ubiti. Neki red mora postojati. Nešto mora ponovo da sagradim barem jednu kafu da zaista napravim. Sama. Prvi put potpuno sama za 11 dana ove tuge i prvi put kao da uči hodati i kretati se. Kao ponovo rođena ali sve je drugačije. Svijet nema smisla. Nikakvog. Ona je sada velika djevojčica i svjesna kako njen život više nema smisla. Nije više djevojčica koja pronalazi smisao u životu već žena koja je sav smisao koji je imala-Izgubila za trenutak.

Kako se to dogodilo? Ana nije sigurna koga da okrivi za nesreću. Prvi je bio njen suprug. Njega je okrivila prvo. On je dao Aleksandru auto. On je kriv. A onda je taj bijes prestao i prešao na nju što je dopustila da uzme auto. Kao da je auto dogovor rezervisan samo za muškarce. Sinove, očeve, stričeve i rođake. Mogla je ući i izbušiti gume. To bi uradila da vrijeme. Zapalila bi auto. A onda klone, zavarava se. Zna da se ništa ne bi promijenilo. Ništa. Na pamet joj je pala jedna izreka ”Što će biti bit će i da je ispod dvije planine. Što neće biti neće ni da je između dvije usne” ne zna gdje je čula ili pročitala to ali sjetila se da je taj dan imala probleme na poslu. Kako sam bila glupa i naivna. To su bile gluposti a ne problemi. Sjetila se Ana koliko je ozbiljno shvaćala samu sebe na poslu koji je obavljala kao direktorica jedne male agencije za putovanja. Sve je bilo smiješno u usporedbi sa ovim sad. Nikakve probleme nije imala u životu kad se sjeti svog života nekada a opet nikad nije bila zadovoljna. Možda je ovo kazna? Bog je kažnjava. Jednostavno je. Ana vjeruje u Boga. Vjerovala je. U kući je imala nekoliko prelijepih slika svetaca i Djevice Marije sa anđelima. Sad u njih ne vjeruje. Nema više toga. Bog ne postoji. Ana plače a dvije suze padaju u crnu kafu koju drži u ruci. Slana kafa. Gorka. Takva treba biti. Ne zaslužujem slatko. Život je gorak i treba da budem u skladu s tim. Ana se zamisli na riječ sklad. Koji sklad? Njeni uredno poredani dani su nestali u neskladu. Nema sklada. Mogla bi sad jesti one kolače u ostavi i frižideru i bili bi slatki ali gorčina u njenom životu neće nestati. Idem da pojedem nekoliko kolača. Hrana. Sjetila se sve one hrane za vrijeme posjete i sad hrana dolazi, neprestano, svi nešto donose. Kao da je hrana spas. Cvijeće i hrana. Cvijeće da uljepša stvarnost a hrana da te održi u toj stvarnosti. Moraš jesti. Pojedi malo molim te. Hajde ne kidaj mi srce jedi njena majka bi ponavljala, sestra je hrabrila i sve su poduzeli da ona jede. Na silu. Održavan život na silu. Ana je mislila da nema pravo na život nakon smrti sina. Ne smije da jede a tuga je bila nesavladiv protivnik i nije imala okusa hrana. Ništa. Sve je u njoj mrtvo. Žvakala je papir mislila je od mesa sa nekim masnim, odvratnim umakom. Ona je znala da je masna hrana najbitnija. Jednom je čula od svoje tetke kako se na sahrane i žalosti nosi jaka hrana da ljudi prežive šokove i traume. I sama je nosila teška jela u kuće gdje se uselila Smrt. I nosila je cvijeće. Sad više ništa nema smisla. Hrana je svuda u kuhinji. Nikad je nije bilo više i sad nema brigu oko toga hoće li nešto biti pojedeno ili neće. Nikad više. 

Ana se sjeća prvih dana svog kraha . Svi su je grlili. Kao jastuci. Zračni jastuk njenog sina nije radio kako treba i sad svi nju grle sa svojim tijelima kao da je grljenje spašava od utapanja. Jastuci za spašavanje. Sjeća se da je njena posteljina bila presvučena diskretno kad je došla sa sahrane. Jastuci su mirisali na jasmin. Sjeća se pažnje svih tih ljudi. Svi oni su krivi mislila je. Mrzila je tih prvih dana cijeli svijet i proklinjala. Proklela je sve moguće i nemoguće. A onda se umorila. Iscrpilo je okrivljavanje muža, ceste, prijateljica, pića i Boga. Više nije okrivljavala nikoga osim sebe. Za sve je ona kriva ali šta je točno skrivila još ne zna. Gleda svoj život unatrag i traži greške. Traži gdje je sve bila grešna da sazna u svojoj duši za što je kažnjena. Ovo je kazna. Jedino to ima smisla. Ana je uvidjela već ranije kako nema smisla njen život pa samim tim i kazna je besmislena. Nema smisla oduzeti sve nekome sa spoznajom da je nepovratno izgubljeno jer samo nada može kaznu učiniti smislenom. Ovo nema smisla. Trebao me Bog kazniti sa nečim drugim. Trebala sam ja stradati. Trebalo je da moj muž pogine i shvaća šta radi-Ona zamišlja da je Bog. Raspoređuje i kroji stvarnost po svojim mjerama. Ona bi mijenjala raspored života. Ona bi to uradila drugačije. Sigurna je da bi našla riješenje. Ana Blaž zamišlja da je njen Aleksandar na mjestu preživjele djevojke koja je ostala bez noge. Barem bi bio živ ali čula je od prijateljica kako je djevojci život uništen jer je invalid a onda se zapitala koliko se cijeni uopće sam život? Premalo. Nikako. Jedva. Ta riječ je najbolja misli se Ana-Jedva da cijenimo ono što imamo. Djevojka bez noge ima uništen život a njen mrtvi sin nema život uopšte a ljudi to dvoje stavljaju na isto. Jedna noga naspram cijelog ljudskog života. Ana bi dala svoje ruke, noge, oči i kožu sve samo da se on vrati ali svjesna je da su joj ruke već odsječene. Kao da ih nema. Kao da je nema. Ništa. Hrana će je podsjetiti na život i uzima čokoladni kolač. Sjela je za visoki mramorni stol, stavila šoljicu kafe i kolač pred sebe a onda gledala u raskošan buket ljiljana i orhideja na stolu i u dnevnom boravku. Kuća je tiha i mirna. Ana je sama po prvi put i razmišlja o pištolju. Umorna je istovremeno od te ideje ali život je stao. Imam snage za taj zadnji čin. Imam snage. Imam snage. Imam snage. Popij kafu, pojedi kolač i siđi u podrum, samo to obavi, obavi to mrtva kurvo, ubij se, ubij, ubij. Nisi ništa bolje ni zaslužila prokletnice, Bog te ne voli, jadna si, jadna, neka si izgubila dijete, svi ti se smiju, glupačo mislila si da je život u tvojoj vili, sa tvojim skupim autom, poslom i garderobom, gdje je sad sve to jadnice da preprodaš, izdaš, prepišeš i pokloniš u zamjenu za sina? Jadna si. Ubij se.  Ove misli Ana ima u svojoj glavi. Želi samu sebe da ponizi do kraja i olakša si taj zadnji tren. Ana se pati i to radi svjesno. Na svu svoju bol ona dodaje i ovakve misli jer njen pobješnjeli um ne može da shvati novu stvarnost bez sina i sad joj radi ovakve stvari. Njen um se igra sa njom. Ana se izluđuje. Mrtva sam izvana trebala bi i prekinuti ovaj pakao iznutra. Raznijeti glavu prepunu tuge i nesreće. To sam zaslužila. Ništa drugo nije ostalo. 

Ana promotri sliku svoga sina iznad kamina. Upaljena svijeća gori pored jedne ruže. Ima mnogo svijeća po kući koje sad gore, tiho, lijepo i nenametljivo. Gore malene svijeće u staklenim čašama raznih boja. I donose svjetlost u mrak. Zapalila je ona svijeću za svog sina međutim nije sigurna ima li svjetla u njoj. Sa ogromnim mrakom je uzela šibicu i zapalila je. Čudila se kako je vidjela plamen po prvi put, čudila se kako je moguće da u tolikom mraku ponovo ima svjetlosti i to one koju je ona sama upalila. I svjetlost je zablistala kao čarolija oko fotografije njenog sina. To je Ani slomilo srce. Ta fotografija. Sad su joj ostale samo slike. Samo to. Zapisi iz života koji je nekad imala naspram ovog života koji je sada čeka. Neće takav život. Njena kafa je ispala sasvim normalna. Kao uvijek. Ništa dramatično gorka, teška ni otrovna. Samo jedna kafa u novom samotnom i praznom životu i Ana se naljutila na tu spoznaju da ni kafa nije otrovna. Htjela je jaku kafu poput žuči. Žuč koja joj gori u grlu treba samo još više žuči. Sama sebi govori kako nije zaslužila ni normalnu kafu zašto je napravila sebi kafu? Da se razbudi? Kome? Čemu? Kafa služi za razgovor, početak dana, planiranje i razbuđivanje a ništa od toga više Ana nema i ne želi da ima bez sina. Nije pošteno. Poštenje je ključno. Ana mora da pati misli sama u sebi. Samo patnja je ostala u ovoj dolini suza. Suze, bol, smrt i patnja. 

Ana Blaž misli na svijeće koje je ugasio Aleksandar na tortama koje je pekla. Čak 21 svijeća. Zašto nije mogla biti barem 30-a? Zašto sam ja dočekala njegovu smrt a ne on moju? Zašto? To pitanje je ostalo neodgovoreno. Zna da nema odgovora. Nema ničega osim smrti sad za nju. Ana Blaž nema utjehe. Sjetila se i vremena prije rođenja svog sina. Bila je sretna. Bila je djevojka puna života. Snage i želje. Ta želja je bila prepoznatljiva kod Ane. Želja za životom. Karijera joj je blistala a njen muž je sa svojim poslom pratio u stopu. Ona je bila gladna svega. Sjetila se svojih ambicija, nacrta za kuću, dogovora sa arhitektom, dizajnerom i majstorima. Ona je sve imala nacrtano. Sređeno i spremno. Ana Blaž je imala nešto a sad je postala nitko i ništa. Nula. Sama sebi govori da je nitko i ništa. Sama sebe tjera u podrum i u svoj vlastitu smrt. Sjeća se trenutka kad je nosila Aleksandra i kad je dobila krvarenje u trećem mjesecu trudnoće i brzo sklanja taj trenutak iz svoje svijesti jer je neugodan, previše emotivan, previše bolan a s druge strane sva bol ovog svijeta se već dogodila. Ana je izgubila sina. 

Trebala bi krenuti. Trebam sići dolje, ključ je u vazi ispod jednog kamenčića roze boje, ormarić sa lijeve strane, desni kut, zamotan u crvenu krpu i napunjen. Uradi to! Ana shvaća da je zora na pomolu i ledeno plavo nebo uz cvrkutanje ptica je trza iz opsesije sa smrću. Popila je cijelu šoljicu kafe. Pojela je čak i kolač. Ne sjeća se kako. Odsutna je bila u svom unutarnjem monologu gdje vrijeđa sam sebe i Boga. U svojim mislima ona kroji milion različitih scenarija gdje bi njen sin ostao živ a netko drugi mrtav umjesto njega. Ona razmišlja o njemu kao o invalidu. Ona bi bila sretna, samo da je živ. Samo da je tu. Ona bi bila presretna a onda uviđa da se ne radi o njoj. Ne. Ona nije ta. Ona nije bitna. Njeno mišljenje se ne računa. Može li se zamisliti u poziciji svog sina kao invalida ako ona zatraži i molitva joj se ispuni? Može li se zamisliti u ulozi pregovaračice oko života svoga djeteta? Može. Ona pregovara već 11 dana kako je sve moglo biti ali nije. Ona zna da od tih pregovora nema ništa. Ali u sebi ona pregovara. Ima mišljenje, stavove i u svakom od njih njen sin nije smio umrijeti. Nikad. A zašto? Zašto ne bi on bio mrtav kad toliko ljudi svaki dan umre? Ta pitanja je zbunjuju jer traže dubinu a njoj je lakše mrziti. Ona mrzi život. Ne može cijeniti ni prihvatiti ovo sad što je ostalo od njenog života. Nikada neće i u svojoj boli je već počela da uživa na bolestan način. Ona ne oprašta. Ne može da oprosti što je njen sin izgubio život. Ne može da shvati i ostaje joj gorčina sa samo jednom odlukom a to je njena smrt. Jedna jedina stvar gdje ona još uvijek ima moć. Smrt. Kao da će poravnati račune. Tako se osjeća. Idem da poravnam račune i sa svime već jednom završim. Idem k svome sinu. Ana Blaž ustaje i kreće prema podrumu, ostavlja svjetlost zore na velikim i blistavim prozorima a njena crna spavaćica ide za njom vukući se po podu. Ana ide laganim korakom niz masivne stepenice na prvi sprat a onda prolazi hodnikom gdje vise fotografije. Samo one su ostale. Samo zapisi, smrt, tuga i sjećanja koja blijede.Kako je moguće da se sve srušilo sa njegovom smrću? Zar je smrt veća od njegovog života i mog na kraju? Izgleda da jeste. Klonula je na pola puta svladana spoznajom da u smrti traži utjehu zbog druge smrti. Zar je to sve? 

Sjetila se svoga sina kao malog, malenog dječaka koji je jednom pitao ”Mama gdje idu ljudi kad umru?” Ona se sjetila odgovora koji je vidjela u filmu ”Sati” kad isto pitanje sestrična pita Virginiju Woolf gdje idu ljudi kad umru. I tada je Ana rekla svom malom sinu-Ne idu nigdje samo se vrate odakle su došli. On je bio zadovoljan s odgovorom ali nije pitao odakle smo došli. To joj je bilo čudno, djelovao je kao da već zna, tad je osjetila dah vjere u svom životu. Dah života. Sada osjeti samo smrt. A opet dok se približava hodniku sa još jednim stepenicama do dna kuće razmišlja o svom životu prije sina. O sebi kao mladoj, punoj snage, želje i volje za karijerom, napredovanjem i za iskustvima. Sjetila se i ljubavi između sebe i svog supruga koji je uvijek bio njena potpora ali sad više nema smisla ni njihov odnos. Nema ništa smisla i ona ne vidi smisao. Njena logika je uništena. Srce joj je puklo i zašto da živi? Toliko je pitanja postavila u zadnjih nekoliko dana a prije samo 11 dana mislila je da ima sve odgovore. Lako se nosila sa tuđim brigama, problemima a na tragedije se uvijek samo na tren zaledila jer njena se nije ni slutila. Nikad ne slutiš samo se nadaš da nećeš biti ti taj koji će pokopati nekog svog kojeg voliš više od sebe. Samo nada. Posljednja stanica a čemu da se Ana nada? Kome? Nema više nade, nema više ljubavi, nema više njenog sina. 

Ana je otvorila vrata podruma. Stoji na vrhu stepenica i sjeća se. Bio je proljetni dan kad je imala krvarenje u trećem mjesecu trudnoće, jela je sladoled, osjećala je tupu bol i pritisak u stomaku a onda se pojavila krv. Nikad se nije toliko prepala u životu-Njeno dijete je gubilo krv. Plakala je putem do hitne, molila se. Molila se svim srcem samo da zadrži bebu. Samo da je vidi. Samo da provede nekoliko sati s njom i da je donese na ovaj svijet. Nije mnogo tada tražila samo malo života za svoju bebu, nekoliko sati, zagrljaj i poljubac i da osjeti njen miris. Nije znala jeli dječak ili djevojčica ali znala je da gubi svoje dijete i da jedini oslonac ima u Bogu. Bila je tada religiozna, vjerovala je u postojanje neke više sile a danas ne vjeruje nikome i ničemu. Taj dan je bila najsretnija žena na svijetu kad su doktori rekli da nije ništa ozbiljno, da je beba živa i zdrava i da je sin. Da nosi sina. Da će sve biti uredu. Bila je prvi put istinski zahvalna jer joj se molitva ispunila. Dobila je vrijeme sa sinom i to ne samo par sati kao mnogi nesretni roditelji već godine i godine. Doživjela je njegove korake, glas, riječi, slova i crteže. Doživjela je njegove prve padove, modrice i ispite. Doživjela je svađe, probleme i zabrane i zapravo doživjela je sve ono što mnogi nikad neće-a žele. Njihove molitve nikad nisu uslišane. Pomislila je na svog sina i na vrijeme provedeno s njim na svijetu, pomislila je na njegovu smrt koja je sve to prekinula i na sebe koja neutješno želi da umre. Zar je ovo sve? To pitanje joj dosad nije palo na pamet. Zar je ovo sve od života? 

Ana Blaž je bila pred odlukom. Odluka je bila jednostavna. Živjeti ili umrijeti. Utjehe više nema. Nade nema. Odgovora nema. Njena psiha je izmučila i dovela do ruba provalije i sad čeka zadnji korak. Šta čekaš? Ubij se! Okončaj ovu muku. 

Ana Blaž stoji pred ormarićem. Na par centimetara je smrt. Kraj. Ona će nestati i sva bol će nestati s njom. Zauvijek. Ana otvara ormarić i gleda u crveni pliš u kojem je zamotan njen kraj. I prvi put Ana Blaž razmišlja o tome šta će reći njen sin kad se ponovo sretnu-Neće biti sretan pomislila je. Neće biti sretan nimalo. Vjerovatno ni sad nije sretan ako je vidi ovakvu. Ana je sinovu smrt pretvorila u nešto veće od svog sina. U kult. U način života. U filozofiju. Ana Blaž je mislila samo na svoj gubitak i ništa više. Ni na majku koju je namjeravala uskoro da ostavi samu na svijetu kao što je njen sin ostavio nju. A nije je ostavio. Vratio se samo odakle je došao. Odakle smo svi došli. Sjetila se šta mu je rekla jednog dana kad je pitao gdje idu ljudi kad umru. Ljudi ne idu nigdje, ljudi se vrate odakle su i došli. Smrt mog djeteta nije i kraj onoga što je moje dijete za mene. Nikad nijedna smrt neće oduzeti sve one trenutke koje sam imala i sačuvala duboko u sebi. Smrt mog djeteta nikad neće biti veća od života mog djeteta. Nikada. Ona je tad okrenula leđa ormaru sa smrti i krenula prema kuhinji, prema jutru i prema zori. Nije čekala ni jedan jedini trenutak već potrčala prema zelenoj travi, jutarnjem svjetlu i trčala je po prvi put u životu nakon 11 dana, naučila je hodati davno kao malena djevojčica i sad korača ponovo kao žena. Čovjek uči dok je živ. Dosta joj je je nesreće, smrti i tuge. Ana Blaž je mislila na druge po prvi put u svom životu i sjetila se svih onih koji su izgubili nekad nekoga i shvatila je da nije sama, njena tuga nije jedina, nije kažnjena, osuđena ni prokleta samo je čovjek a ljudi umiru. Ljudi se vraćaju odale su došli. U zemlju, svjetlost, prah i pepeo. Nije sama. Nije jedina. Nije ništa posebno u njenoj tugi i to je oslobađa od tereta i krivnje. Ana Blaž odlučuje da živi. Ako postoji drugi svijet njen sin i tamo treba da bude ponosan na svoju majku kao što je ona ponosna na njega a ako ne postoji ništa više od ovog jednog života onda je i to dosta jer mnogi nikad ne dobiju ni toliko. Ana Blaž odlučuje živjeti. Nije sretna, nije ispunjena, nije mirna i možda više nikad neće biti ali je upravo zbog svega toga i živa a to je najmanje što možemo uraditi za mrtve-Živjeti.