Projekat je idealna riječ koja se koristi da u javnosti opiše jedno ogromno, veliko, ništa. Pisali su se ti silni projekti u našoj zemlji, i ne samo pisali, izgovarali, predlagali, neki čak i implementirali.
Ovaj projekat, na kojim sam lično pozvana kao mlada osoba, „političarka“ koja isključivo mora da razumije taj svjetski, engleski jezik, je započet još od rata, ali nikako da se prepusti toj implementaciji. Moje kolege iz Vijeća su pretežno iz one generacije koja je u školi učila ruski jezik, tako da oni pozvani nisu ni bili. Stranci ih ne bi razumjeli za ovaj važni projekat.
Troje stranaca, jedna gospođa iz službe za implementaciju neimplementiranih projekata, par mladih iz nevladinog sektora, par mladih pod stranačkim zastavama, i ja, sasvim dovoljno za kvoruma. Gospođa iz službe me s osmijehom dočekala i na našem jeziku spomenula da sam ja političarka i da ja trebam podnijeti strancima račun bez obračunatog poreza. Nasmijala sam se na njenu konstataciju i odgovorila joj na engleskom da na ovom sastanku predstavljam sebe i da je vrijeme da svako treba da nosi svoj teret odgovornosti. Gospođa je ušutila i nakon petnaest minuta otišla sa sastanka, pod izgovorom kako je čeka puno posla, ali da se svakako vidi sa strancima na ručku, danas.
Stranci su počeli sa ispitivanjem, čvrsto držeći olovke u rukama i papire koji su strepili za našim odgovorima. Mlada osoba pod stranačkom zastavom započela je priču o podjeljenosti države, o mrži, o nacionalizmu, o onim tamo koji su krivi za sve.
Uvidjevši u kom smjeru ide cijela priča, odlučim nekulturno prekinuti mladu osobu i započeti svoj monolog, koji je krenuo u drugom smjeru. U smjeru da mladi i jednog i drugog entiteta, i mladi distrikta, da mladi iz svih deset kantona, iz svih općina i opština, da mladi iz svojih mjesnih zajednica i ulica znanih i neznanih junaka, iz ulica zločinaca i oslobodilaca, iz bulevara, trgova, nemaju kvalitetno obrazovanje, nemaju šansu da primjene znanje, nemaju priliku da steknu praksu, nemaju posao, nemaju banke, investitore koje će podržati njihove biznise.
Nastao je muk. Mladi pod stranačkim zastavama nisu se više javljali za riječ, ne znam da li su se slagali sa mojim mišljenjem ili ne, to ionako nikad saznati neću. Mladi iz nevladinog sektora su samo klimali glavom, kao znak odobrenja. Oni su se već ionako dovoljno uhodali u probleme koji nas nezaobilaze, tako da je i klimanje glavom veliki korak za njih. Stranci su bili vidno iznenađeni, pa su nastavili postavljati pitanja samo meni.
Zaključak koji smo dosegli bio je, da i u njihovoj zemlji, koja se krije među zvijezdicama zastave Evropske unije nije stanje idealno. I njihovi mladi imaju slično, isto iskustvo ili neiskustvo.
Ono što je trebalo njima i što je trebalo nama jesu pozitivni promjeri, optimizam, vjetar o leđa, uvezivanje znanja i tražnja za investitorima koji žele uložiti u znanje koje se ne mjeri niti balkanskim niti evropskim mjernim jedinicama.
Na rastanku, stranac mi je prišao pružio mi ruku, i šturo prevodeći njegove riječi, rekao mi je da sam tako mlada i tako borbena. Zahvalila sam se na njegovim riječima. Pitao me da li ću im se priključiti na ručku. Rekla sam da neću i da sam dovoljno sita svega. Oprostili smo se…
Navečer, na socijalnoj mreži, objavljene su slike sa ručka. Na ručku bile su i moje kolege koje su učile ruski u školi. Da li su se uspjeli razumjeti, ne znam? Ali, definitivno su se najeli. A projekat, može se i naredne godine implementirati.
# Za konkurs