Mostar u predvecerje. Neki sasvim drugi grad. Neko sasvim drugo nebo. Druge ulice. Miris drugi. Grad koji ne mozes vidjeti tamo oko podne. Kad je spica. Kad je puno k'o u kosnici. Kad nemas zraka. Ni sirine. Ni slobode. Ni pogled ne mozes baciti dalje od susjednog stola i lica za njim.
Pravi Mostar mozes sagledati tek u predvecerje. Tek kad se sunce smiri. Kad se grad lagano uljulja u svoju kolijevku medju brdima. K'o majka dok ljulja dijete. Tako i predvecerje uljulja Mostar u idilicni utopijski mir i odvede ga u carobni splet ljepote i zvuka u cije se niti zamrsis na svakom cosku. I ne zelis se odmrsiti. Ne zelis, jer vrijedilo je cekati cijeli dan da bi to dozivio.
Tek tad vidis Titov kako se gubi u nekim svjetlima sto probijaju izmedju krosnji i vrhova kuca. I cini ti se nije to onaj isti most od danas. Ne moze biti. Pogledom ga dokucit ne mozes. Tek tad vidis da je Spanski nekako sav ljubicast i staklicast. Sjajna uglancana perla. Ukras bacen s neba. Prstohvat magije u surovoj slici realnosti. I ulice su nekako vece. I korak ti laksi. I sirine zahvatis rukom koliko hoces.
Tek tad cujes smijeh. Ne buku i galamu, nego cisto smijeh. I vidis isprepletene dvije ruke sto lebde izmedju njenog i njegovog tijela sto zaljubljeno idu ispred tebe.
Tek tad vidis da je i nebo probeharalo u ljubicasto. I tek tad se opijes mirisom. I s tisinom drugujes. Tek tad se sastanes sa sobom samim.
I tako, mostarsko predvecerje rasiri svoju pesnicu obraslu beharom, propusti izmedju prstiju koje zrno srece, lupi samar strasnoj stvarnosti jada i nevolje koje rasprsi na neke druge strane svijeta barem do sljedeceg dana i uzvikne glasom ptice, glasom djeteta: ”Vidis, bolan, i ja sam stvarnost. Samo me treba znati vidjeti. Vidis, bolan, nije Mostar tamna utroba koja guta svjetlo i bljuje mrak. Nije sve dok ima mene.”