Mina ima osam godina i ogromne, k'o more modre oci.
Mina se raduje sitnicama.
I zivotu nas uci.
Prohladno novembarsko poslijepodne. Jesenji mir pokriva grad. I nebo se crvenom boji.
Mrak polako spusta zastore, a sunce se opet igra skrivaca.
Mjesto mu znamo. Tamo, iza Huma, na pocinak ide. Ujutro ce se puspasiti prije nego tragaci otvore oci. Uvijek nas pobjedi, iako znamo gdje se krije.
Ulica vijuga u daljinu. Ljudi se povlace u toplinu domova. U zraku mirise kesten.
Volim mostarska predvecerja. Volim mir sto ogrne cijeli grad.
Volim tisinu kojom plovimo. Sami, s kamenom stopljeni, svojim nutrinama
Volim bajku u koju se pretvara kamen i nebo i ljudi.
Pomislim tada, kako bi zivot stvarno mogao biti bajka.
Pomislim kako i sivo postaje manje sivo kad se okupa u svjetlosti.
Mina trckara oko klupa ispred Muzicke i voza svoja polomljena mala kolica. Lagano, pazljivo, a onda vrtoglavo, ne zastajuci.
Onda sjedne, zagleda se negdje u daljinu i otplovi.
Svaki dan cekam autobus bas ispred Muzicke. Svaki put sjedam na istu klupu. I svaki put Mina mi prica svoje price.
Evo je, vec dolazi.
U rukama nosi svesku i raodznalo, od korica do korica, lista stranice.
Brzo, halapljivo, k'o da ce slova pobjeci.
Sveska je ispisana pisanim slovima. Uredno i finim rukopisom. Skolskim.
Vidim rijeci engleskog jezika, crvenom hemijskom ispravljene greske i ocjenu dobar, tri.
Kaze kako je sve to napisala sama. Pokazala bi mi odmah kako pise, al olovka joj je ostala kuci.
A kuci, znas, ima i pernicu i rusak i bojice. Svasta ona ima kuci.
I zna pisati, crtati, bojiti. I citati zna.
Svaki dan po nju dolazi kombi koji je vozi do skole.
Svaki dan sjedi u klupi.
I pise.
I uci.
I ima sve petice.
Prica mi tako Mina, sanjajuci svoju malu, zlatnu bajku.
A zatim me prekida, masuci rukama, dok prebirem novcanik.
”Neka, bona, nisam ti zato dosla. Evo ti, uzmi!”
Rece, i pruzi mi jedan katalog. Zavazda. Zaprave, znas. Da ga kuci nosim.
Drugi je ostavila za sebe. Zajedno smo ga listale i pricale i smijale se.
Smijale smo se tako glasno da nam se vjetar pridruzio huceci. I rijeka sumeci. I kamen drhtureci.
Grad je zakliktao.
A ljudi, ljudi su samo blijedo gledali. Oklope podesili. Nove ograde podigli.
Jos vece. Jos cvrsce. Da niko proci ne moze.
Pa ipak, Mina im nije zamjerala.
Mina je bila presretna.
Presretna, jer ovaj put poklanja i nista ne trazi.
Presretna, jer je neko slusa. I prica s njom. I paznju joj nudi.
Mina me postidila.
Jer cijeni stvari koje mi, odrasli, pod noge bacamo.
Jer dijeli i ono malo sto ima.
Jer radost na dlanu nosi
i rasipa je kroz prste. Svima.
Jer ona, tako krhka i mala, zna da sivo postaje manje sivo kad se okupa u svjetlosti.
O, covjece ludi!
Sunce je vec zaslo i ulice su se ispraznile.
Cujem zvuk autobusa i ustajem, dok mi Mina mase trceci po onu teku koju nastavlja listati.
Dugo, jos dugo ispracala sam je pogledom dok je dotrajali, drndavi autobus odmicao.
Iza mene, ostajala su svjetla grada i ulica sto se gubi u daljine.
Ostajali su snovi noseni vjetrom.
U daleko. U nepoznato.
U mracne visine.
Ostajala je vecernja magla, pusti trg i Mina sto skakuce.
Dugo, jos dugo, mrsila mi je misli slika njenog lica. I zvuk njenih rijeci.
Jer, znas, Mina bi mogla biti doktor, advokat il prva predsjednica drage nam zemlje.
No, hladno je. I nos joj curi. A nogice zebu u pohabanoj, okracaloj trenerci.
Mogla bi biti humanista, borac za ljudska prava il dobrotvor bez zadrske.
Al ona sveska nije njena. Olovku nema. I u skolu krocila nije.
Jer Mina je mala Romkinja.
I sve sto ima je onih osam njeznih godina
i ogromne, k'o more modre oci.