Ponekad pomislim da ni ne treba otvarati portale, listati novine, zavirivati u tv kutiju. Ali ne može čovjek, ma kakve privatne bitke vojevao, biti isključen i operisan od okruženja u kojem se nalazi. Pogotovo ako u tom okruženju smrdi. A vi nenaviknuti na smrad, skloni održavanju higijene, i fizičke i mentalne. Godina je tek počela, a turbulentni dani se nižu, kako kod nas, tako i u svijetu. Bombastičan početak. Samo da ovo bombastično ostane u svojstvu epiteta.
Slažući sav taj bućkuriš razih informacija i vijesti, pomislim kako kod nas ne važi ono pravilo da se u januaru samo slavi, odmara, maltene levitira u nekom bestežinskom stanju. Kao što smo skloni pretjerivanju u slavljenju, jelu, piću, mi kao narod izgleda da nemamo mjere ni kada su izbori u pitanju. Ne mislim na one lične, mada se i u izboru bračnog partnera često zeznemo pa muž mlati ženu iz čista mira. Jer je malo više popio, a inače je on dobar i voli je, jer je zaslužila, jer mu je naprosto tako došlo. Mislim na one druge pogrešne izbore, ako već nemamo petlje ili ne možemo da se izborimo sa mužem nasilnikom, šta nama treba da uvijek biramo budale? Budale koje nas baš fino s početka ove godine ponovo truju, pozivaju na rat, ocjepljenje postala riječ kao dobar dan. Ma, ustvari, kakav crni dobar dan, ko to još govori, važno je biti spreman stati na branik otadžbine. Koje otadžbine?! Osnovna kultura i pristojnost nula, ali borbena gotovost na zavidnom nivou. Osjećam se kao da sam upala u neku vremensku kapsulu, paralelni svijet. Pogotovo sinoć kada sam gledala emisiju o Holandiji u kojoj je, između ostalog, prikazano i rješenje pokretne brane (kapije) koju su napravili kao zaštitu od poplava. Barijera „Storm Surge“ sagrađena je oko trougla Rajna – Meza -Scheldt nakon katastrofalne poplave 1953. godine, kada je poginulo skoro 2 000 a raseljeno 70 000 ljudi i predstavlja jedan od najkompleksnijih sistema za odbranu poplava u svijetu. Kod nas se samo možemo nadati (a vjernici i moliti) da do poplave nikada više ne dođe. U međuvremenu, poplavimo od nebuloznih izjava mahnitih vladara ili od muža nasilnika. Grozno je i jedno i drugo.
Sjetim se često kako moj muž zna reći da je paradoksalno i nenormalno da postoje sigurne kuće u kojima su pod ključem žene i djeca, a da je budala i nasilnik na slobodi. Tako nekako i u ovom drugom slučaju izbora. Mi smo u toru. A od gladi, neimaštine, nezaposlenosti, ličnih nevolja na korak smo do faze u kojoj ćemo zarežati, na korak smo do toga da nama stave brnjice. Nama? Još kada se dirne u nacionalno i srpsko (bosansko/ bošnjačko, hrvatsko, kako hoćete – za mene je sve to ekvivalent onoj naprostijoj „isto sranje drugo pakovanje“) od ovaca postajemo vukovi i spremni smo za fajt. Za dom. Šta god. Osvjestite se ljudi, ne dajte da vas zbunjene i još uvijek normalne jebu ludi!
Manite me više dodolendovog ringišpila i ostalih budaleština, zaglavišmo muž i ja neki dan skoro sedam sati na onklogiji. Da bi on primio pola sata terapije. Kada smo se nakon 4 sata čekanja na prijemu konačno dočepali odjela, kreveta nema ni za lijek, pa smo tako u prohladnom hodniku sjedili nekih sat i po. U sebi sam ključala jer šta ako se on prehladi, da ne mislim o tome kako sam se i ja zdrava dotad ukočila, kako li je tek njemu. I onda ko će ti pomoći, neće doći veliki vođa sa donacijom u krevetima, još jednom spratu odjela, čemu god, ima on preča posla, j… ga inauguracija, odnosno neodlazak na istu. Mi kao da smo, u najmanju ruku, iz Velike Britanije pa smo toliko bitni i trebamo tamo biti. Kažem vam, nema njega na mjestima gdje običan puk bije bitke sa sistemom, bolešću, nepravdom. Nema ga na plućnom u trošnoj baraci gdje je i grijanje štekalo u danima minusa, u tom prostoru gorem od banjalučke hirurgije (što je teško i zamislivo, kamoli istinito) i gdje onkološki pacijenti čekaju i duže nego u UKCRS. Ne vidim ga na Paprikovcu. Ustao je zato bolestan čovjek kojem je jedan dio terapije iscurio i dok je čekao da mu uključe drugu bocu sjeo je na stolicu u sobi da bi moj muž primio terapiju. Njemu još i neprijatno što ranije nije ustao kad već muž treba samo pola sata primati, šokiran što čekamo od 9:00h. Zahvaljujemo se kao ludi, izvinjavamo što smo ga digli, ne može on ništa promijeniti kada smo mi tek skoro u 13:30h do odjela stigli. Znam koliko su ljudi bolesni, ali i da je organizacija čudo. A još čudesnije od svega što su upravo oni koji su bolesni ljudi nevjerovatne energije i razumijevanja, pomoći će i učiniti jedni drugima kao niko. Ali, nebitno je to. Što se ne bismo nasekirali ne samo zbog predsjedničkog neodlaska u obećanu zemlju nego što ne ode i veliki obućar, a taman sve fino pripremio, priglavci oštrikani, spavaćica od keranja satkana.
Zašto ne bismo opet malo mrzili komšiju, kretena, što bolje ne očisti snijeg nego kao da je sve namjerno bacao na našu stranu, mora da je od „onih“ kad je tako pogan. Koji su to „oni“, „drugačiji“, drugi“? Je li on Klingonac, šta li? Pa i da jeste, šta onda? Nije to važno. U Zenici opet nekoliko dana nema grijanja, a samo je pitanje dana kada će se i banjalučki radijatori skroz ohladiti. Penzije i da ne kasne nisu dovoljne za dostojanstven život ljudskog bića, pogotovo što je taj život časno došao do kraja svog puta. Nedostaju citostatici u Sarajevu, ali imaju najbolju i najhumaniju direktoricu kliničkog centra, još jedan topao poklon koji smo/ ste dobili u onom „pakovanju“. Zbunjuje me kroz pisanje ovo „smo“ i „ste“, promjene lica, kao da nismo isti. A isti smo, ljudi moji. Mislim, ako smo ljudi. Kada ćemo uvidjeti da je ona floskula da se svi smiju na istom jeziku istovjetna i za misli, ljubav, želje. Kao i za govna u kojima plivamo. Svima su djeca rođena u ratu i nakon rata zatrovana nacionalizmom. Pišu „neznam“, pjevaju „ubij Srbina/ baliju/ ustašu“, a nisu pročitali ni Ježevu kućicu. Znaju ko je Ratko Mladić ali za Andrića nisu čuli. Možda je kao Mocart bio poznati fudbaler? Treba proguglati. Poražavajuća slika izgubljene omladine me podsjeti kako nas je prije nekoliko dana napustio cijenjeni istoričar, profesor Dubravko Lovrenović. Sjećate li se dječaka Mahira Rakovca koji je okončao život skokom sa zgrade? Zbog vršnjačkog nasilja i maltretiranja – jednim (velikim) dijelom i zato što mu je poočim bio upravo pomenuti profesor. Čovjek koji je bio zaslužan da se bosanski stećci uvrste na UNESCO listu, koji je volio istoriju svoje zemlje i, kao i pravdi, posvetio joj život. A u profesorovoj i našoj zemlji, kao i zemljama u okruženju, na sve strane se kopa po kontejnerima, nezaposlenost i neimaština se šire kao pošast. Svima nama se desio rat. A sada nažalost i sve više – rak. Ljudi su bolesni, ne prođe dan da ne vidite lice nekog drugog djeteta kojem treba ko zna koliko desetina hiljada eura za operaciju. Ali zovemo humanitarne brojeve, činimo šta možemo. Možda smo ipak mi ludi, a vođe zbunjene i normalne? Hm… ipak ne.
Onima koji vladaju našim sudbinama empatija se izgubila isto kao i pozivnica za inauguraciju. Predsjednika muči što je propustio veliki bal, ali valja se spremati za drugi, svetosavski. Taj je bolji jer je naš, srpski. A, opet, sve mi to nije bilo toliko jadno dok nisam vidjela sliku premijerke i supruge predsjednika Republike Srpske u Vašingtonu. Ja inače ne psujem ali – da li nas neko stvarno toliko zajebava?! Mislila sam da ponudu „posebne vrste sušija“ teško šta može nadmašiti. Ovako naivna i blesava, sa unutrašnjim satom koji okreće neki sumanuti optimista, opet sam se prešla. Nije meni ta slika smiješna. Iako, priznajem, jesam pomislila da li je premijerka obula i čuvene bijele čizmice da se slažu sa bijelim šalom. Pomislila sam i da predsjednikovica izgleda kao da ne zna je li isključila peglu. Jeste, prošli su mi kroz glavu oni mejkoveri iz ženskih časopisa kada se od domaćice ili neke neugledne djevojke napravi vamp žena ili princeza. Ali nije mi bilo baš toliko smiješno. Naposljetku mi je došlo da plačem. Nad radnicama Tvornice obuće „Bema“, koje rukama otečenim od rada na mašini i od svoje, ko zna kako napravljene zimnice, odvoje po teglu i odnesu direktoru. Nad onima kojima je hladno. Nad gladnima. Nad bolesnima. Nad nama. Ali neću! Kao što ni ratovati ne mislim. A za gospodu koja to žele možemo naći neku livadu i ograditi je žicom i neka tamo pasu travu, mogu se i podaviti međusobno ako žele. Mada bi im bilo ljepše da im ubacimo koju TRAMPolinu, da se malo iskaču i ižive jer očigledno nisu. Ni u djetinjstvu, ni u ratu, ni u miru. E, pa neka to u ovom reality životu bude naša verzija šou programa “Nikad nije kasno”.