Razgovarao sam prije nekoliko mjeseci sa prijateljem o uspomenama iz osnovne škole. Sjećali smo se nekih događaja, prepričavali fudbalske turnire i razgovarali o tome gdje je ko danas i koliko se ko uspio snaći u današnjem sistemu ljudskog postojanja. A onda je njemu pala na pamet jedna surova činjenica na koju nikad nisam obraćao pažnju. Pričao je o tome kako je formirano naše, četvrto odjeljenje u petom razredu osnovne škole i kako su uopšte odjeljenja formirana. Njegova osnovna teza je bila sljedeća: odjeljenje broj jedan su djeca bogatih roditelja, odjeljenje broj dva su djeca manje-više uspješnih ljudi, vojnih lica i budžetskih uhljebljenika, odjeljenje broj tri su djeca radničke klase, a odjeljenje broj četiri je odjeljenje seoske i radničke klase koja se najgore snašla u prvoj godini nakon rata.
Nije da nisam mogao vjerovati, nego nikada o tome nisam na taj način razmišljao. Ta činjenica ima svoje dalekosežne posljedice. Ako su djeca klasno podijeljena u tom uzrastu, to znači da je i njihova budućnost predodređena klasnim porijeklom. Ne zaboravimo da se radi o prvoj godini nakon rata, kada su u BiH nacionalne podjele bile na zastrašujućem nivou. Onda se čovjek sjeti svih godina koje je proveo u obrazovnom sistemu i dođe do zastrašujućih podataka. Nacionalna indoktrinacija i ideologizirano obrazovanje su na snazi u sva tri školska programa u BiH, ali je veliko pitanje, možda i pitanje svih pitanja: da li je klasna podjela karakteristična za sve tri nacionalne zajednice? Odgovor je vjerovatno potvrdan, a ako neko ne vjeruje, neka sam provjeri način struktuiranja odjeljenja u najbližoj osnovnoj ili srednjoj Bilo bi mi drago ako postoje i drugačiji primjeri.
Dalje je moj prijatelj elaborirao kakvi su uspjesi u daljnjem obrazovanju kod djece od prvog do posljednjeg odjeljenja i došao je do zaključka da je najviše univerzitetskih diploma završilo u četvrtom odjeljenju, a najmanje u prvom (što ne mora biti nikakvo pravilo, niti treba posmatrati kao podatak koji važi za cijelu BiH). Ta činjenica je opet sama za sebe interesantna, ali je treba posmatrati dalje i porediti sa brojem zaposlenih iz broja jedan i brojem zaposlenim iz broja 4. On je, što je također zastrašujući podatak, obrnuto proporcionalan onima iz broja četiri (što zaista jeste pravilo i važi za cijelu BiH). Da li se radi o zavjeri? Ne znam. Znam da je Tuđman imao ideju o stvaranju 200 bogatih porodica u Hrvatskoj nakon kraha ”mrske” Jugoslavije, a nekako sam siguran da se ta ideja svidjela i njegovim ”prijateljima” u BiH i Srbiji.
Ne želim da kažem da je univerzitetska diploma, ma šta ona više značila u ovoj zemlji, bilo kakav preduslov za uspjeh, niti želim da kažem da je ona potrebna da bi čovjek živio normalan život, ali ako je zaista ovako kako moj prijatelj govori, onda se moramo zapitati u kakvom to društvu zapravo živimo. Nije poenta u tome što neko ima ili nema univerzitetsku diplomu, poenta je u tome što je nečiji život možda zaista radikalno predodređen njegovim socijalnim porijeklom. Neko će naivno konstatovati da je to normalno i da se to zove kapitalizam, što uopšte nije istina. Da je u pitanju kapitalizam, hipotetički subjekt iz odjeljenja jedan bi bio privrednik i zapošljavao bi kod sebe subjekte iz nižih odjeljenja koji nisu imali tu sreću da budu privrednici sami od sebe. Ovdje je situacija potpuno drugačija: subjekti iz odjeljenja jedan su uhljebljeni u državnim službama, a subjekti iz nižih odjeljenja mogu o tome samo sanjati. To nije kapitalizam, to je samoupravljanje za odabrane, rad bez velikih obaveza i život dostojan čovjeka. Život koji subjekti iz nižih odjeljenja mogu samo sanjati.
Sistem u kojem živimo je, po svemu sudeći, bolesno dijete ukršteno od feudalizma, kapitalizma i samoupravne birokratije, odlučno da odbrani svoje privilegije stečene nepostojećim zaslugama i u potpunosti spremno da zemlju gurne u nove sukobe ukoliko bi došlo do tačke u kojoj bi njegovo postojanje postalo predmetom odlučne kritike potlačenih naroda zarobljenih u romantičarskim mitovima iz devetnaestog vijeka.