Sloboda – kao pojam ili realitet je možda i najstariji momenat u povijesti književnosti. Ambicije slobode prelaze sve pore jednog pisca, književnika, za koju on sam misli da mu je to sopstvena i jedina mogućnost. A ustvari je to samo pitanje odvažnosti pisca da pokuša da uradi nešto čime bi bio zadovoljan na polju pisanja. Tako, pisci u početku, koristeći se svim onim značenjima slobode, počevši od Homera, pa preko Sofokla i Euripida do Servantesa i Reblea, nastoje kroz likove definisati nove modele slobode, borbe za nju i omogućavanjem svakom čovjeku da se okoristi njenim vrednotama. Ako samo za primjer navedemo lik Antigone, vidjet ćemo da je njena borba i tvrdoglavost da ukopa svoga brata Polinika bez obzira na izričitu zabranu kralja Kreonta, upravo taj momenat slobode izbora između naredbe kralja i sestrinskog osjećaja prema bratu glavni pokretač radnje ove Sofoklove tragedije. To ujedno predstavlja i borbu žene protiv dominirajućeg muškog sistema, odnosno patrijarhata.
Pisci, upravo žele da predstave te ambicije slobode kroz tekstove koji korespondiraju sa željama i težnjama izgradnje samostalne persone lika, koji sam odlučuje o svojoj sudbini i koji sam rekonstruiše svoj identitet, kako bi upravo ispunili život ambicija spram onoga što nosi sloboda izbora. Servantesov Don Kihot i Rebleov Gargantua i Pantagruel su prva dva romana koja se obraćunavaju sa jednim od književnih rodova – epikom, tačnije formom dotadašnjeg pisanja, i to na jedan izrazito satiričan način predstavljajući likove kao lude (Don Kihot) ili groteskne ličnosti (Gargantua i Pantagruel), a sve u cilju oslobađanja od okova tada zastupljene samo jedne forme pisanja romana, epske forme.
Prožimanjem slobode kroz tekstove i djela, pisci žele da rekonstruišu jedan novi svijet na način dekonstrukcije međusvijeta u kojem se našao običan čovjek. Taj međusvijet predstavlja volju i borbu za život sa jedne strane, strah i bojazan od metasila sa druge strane. Čitava antička književnost je prožeta u borbi između dobra i zla u cilju zadovoljavanja prohtjeva bogova koji na jedan hedonistični način upravljaju ljudskim sudbinama i životima. Tako, nova književnost (misli se na Servantesa i Reblea) daju mogućnost čovjeku na slobodu izbora, daju mu nadu i vjeru da je slobodan u onoj mjeri u kojoj je spreman da odgovara za svoje postupke. Tako u mnogim kasnijim romanima, pisci su postavljali različite ličnosti, koje su se našle u nekom međusvijetu, između ovozemaljskih prohtjeva i uživanja, spram metastraha od sutrašnjeg dana, dana kada će biti prozvani na odgovornost radi tih svojih prohtjeva i uživanja.
Tanka je linija između slobode i ropstva – između slobodei smrti. O ovoj relaciji najbolje govori Hiljadu i jedna noć, zbirka dužih i kratkih priča nastala između IX i XIV stoljeća. Osnova cijele zbirke jeste lik Šeherzade, koja da bi izbjegla smrt od cara Šahrijara, 1001 noć priča priče, i to na način da započne novu priču ili nedovrši staru nakon svitanja. Cilj ovakvog načina pričanja zanimljivih i uzbudljivih priča Šeherzadi garantuje život. Ali prije svega toga joj garantuje slobodu, jer da bi izbjegla smrt mora biti slobodna, tačnije oslobođena iz zamračenog srca cara Šahrijara koji, nakon što ga je prevarila supruga, mrzi sve žene. Cilj Šeherzadinog pričanja, upravo, jeste da oslobodi ljubav iz srca cara kako bi prestao da ubija druge djevojke samo zato što je razočaran u jednu. Šeherzadino ropstvo je trajalo 1001 noć, i na kraju je vrijedilo boriti se za slobodu, jer Šeherzada nije spasila samo svoj život nego i živote mnogih drugih djevojaka koje je čekala zla sudbina.
Pojam sloboda ili sloboda volje, sloboda pisanja ili sloboda naracije – odmicanjem desetljeća i stoljeća –postali su svakodnevnica u svakom domenu književnosti. Općenito uzevši pitanje slobode nije samo jedan način. Jer sloboda se pojavljuje i u kasnijim stadijima razvitka književnosti, kako u kapitalističkom tako i u socijalističkom sistemu. Smisao novih stajališta slobode može se sažeti u nekoliko tačaka: politička modernizacija, ekonomska i politička jednakost u multietničkim društvima, model integracije multietničkog društva putem tržišta i zajedničkih državnih ustanova itd. Zašto ovo navodim? Iz razloga što se svijet više modernizira, sve veću potrebu ima za dokazivanjem vlastite slobode. Naravno, ni pisci nisu mogli odoljeti tom uticaju. Dok se ranije o slobodi pisalo u metaforama i parabolama, u modernom vremenu ne postoje sinonimi za slobodu. Sloboda je sloboda, ma kako je ko doživljavao. Sloboda je izražavati slobodu slobodno. Po mnogima najveći jugoslovenski pisac XX stoljeća, Ivo Andrić, u Prokletoj avliji prožima ideal slobode čovjeka koji je zapao u jedan totalitarni svijet, a unutar njega u jedan unitaristički prostor – zatvor. Također, Meša Selimović u romanu Derviš i smrt pokušava izbaviti šejh Nurudina iz okova neodlučnosti i pravednosti, odnosno nepravednosti. Njegovu slobodu i mir remeti saznanje da mu je brat u zatvoru. On tada postaje rob dokazivanja pravde. Jedino mu smrt može donijeti slobodu i izbavljenje iz okova u koje su ga doveli njegovi osjećaji spram dokazivanja nevinosti svoga brata.
U teoriji književnosti sloboda zauzima značajno mjesto opisujući tokove i događaje koji su uticali na stvaranje književnih djela. Sa pravom se može reći da su slobodi najviše težili romantičari (pisci romantizma). Sloboda za kojom su čeznuli romantičari, i za koju su se mnogi od njih zaista i borili, ostala je neostvaren san (Zdenko Lešić: Teorija književnosti). Zato su je počeli tražiti na drugoj strani, izvan društvene stvarnosti svoje epohe: u dalekim egzotičnim zemljama, u davno doba srednjovjekovnih vitezova, u divljoj neoskrnavljenoj prirodi ili u dubinama vlastite duše. U tom smislu za romantičarsku osjećajnost naročito značajno bilo je otkriće prirode. U vrijeme kad je industrijska revolucija udaljila čovjeka od prirode i zatvorila ga u zatrovane, ružne urbane sredine, romantičari su doslovno bježali u prirodu, u nedirnute, slabo naseljene i divlje predjele, gdje su mogli doživjeti mističko jedinstvo sebe i svoje duše s prirodom i njenom dušom. Oni su se osjetili dijelom prirode: zbivanja u prirodi postajala su adekvatnim izrazom duševnih zbivanja, a zbivanja u duši su se projicirala u slike prirode. Dakle, glavni pokretač ideja, nastanka tekstova je bio bijeg od grube društvene stvarnosti u slobodu.
Najdalje u promoviranju slobode su otišli futuristi, naravno u pisanju. Najveći je doprinos futurizma književnosti ideja riječi na slobodi (parole in libertà), koju je Marinetti izložio u trima manifestima. U prvom od njih, Tehničkom manifestu futurističke književnosti iz 1912., programu umjetnika u futurizmu, nalaže se kako valja uništiti sintaksu, glagol koristiti u infinitivu, ukinuti priloge, ukinuti interpunkciju, ukinuti pridjeve, kako bi gola imenica zadržala svoju bitnu boju, bez nijansi i tako dalje. Ključna riječ futurista bila je pobuna, bilo to pobuna protiv tradicionalnog, emocija ili čak estetike. Glavni predstavnik ruskoga književnog futurizma bio je Vladimir Vladimirovič Majakovski koji je unio neke novosti. Započeo je pisati o novoj temi-gradu i kako bi uvjerljivije zvučao u tome počeo je koristiti jezik ulice (žargonizme i vulgarizme). Njegovi stihovi nisu bili pisani u redovima, nego u stupcima što se naziva stupnjeviti stih.
Kasnije je sloboda postala sinonim za osmišljavanje ljudske egzistenicje. Slobodan izbor, borba protiv okova metastraha postaju glavni momenti dokazivanja čovjeka – lika, pa čak i samog pisca kao slobodnog čovjeka. Obračunavanje sa čudima i metaintervencijama je odavno završeno jer čovjek više ne egzistira u strahu, nego u slobodnom izboru kroz dekonstrukciju dijela povijesti koja je promovisala strah i jedini izlaz vidjela u čudima (Ranko Marinković: Glorija; Borislav Pekić: Vreme čuda itd).
Za književnost je svaki trenutak slobode život. I kada pisci pišu tragične tekstove ili pak utopistički optimistične, sloboda je njihov trenutak ispunjen događajima i doživljajima, pogrešnim komponovanjem, namjernim izostankom rime i metra. Sloboda predstavlja najveću čovjekovu vrijednost – čak i sam Sizif je slobodan ali u onoj mjeri u koliko je spreman da podnese žrtvu zarad slobode, jer kako navodi Alber Kami u djelu „Mit o Sizifu“: Svako zrno ovog kamena, svaki mineralni sjaj ove planine pune noći, sam za sebe sačinjava jedan svijet. Sama borba da se stigne do vrha dovoljna je da ispuni ljudsko srce. Sizifa treba da sebi predstavimo kao srećnog – a možemo dodati i kao slobodnog.