Danas, u 21 vijeku, na samom početku ovog eseja, ono što možemo slobodno kazati i zaključiti je da prioritet u životu jedne mlade osobe, mora bitin – medijski opismeniti se.
Vještine medijske pismenosti podrazumijevaju osnovno razumijevanje kako mediji funkcioniraju, kritičko razmišljanje, postavljanje pravih pitanja, traganjem za autorima i izvorima informacija, koje informacije smo dobili a koje su izostavljene te kome je upućena informacija.
Koliko su danas relevantne vijesti i činjenice koje imamo servirane od jutra do mraka i koliko razumijemo razliku između vijesti, propagande i reklame je veoma upitno, obzirom na plasiranje raznoraznih medijskih sadržaja svakog dana.
Članak 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima glasi :
1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i priopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih poduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprječavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprječavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva.
No, da li to znači da se u svakom trenutku osvrćući na ovaj članak, možemo igrati sa riječima i stvarati propagandu, izazivati razne buke i poticati na nasilje i mržnju, pa naravno da ne!
Nijedna sloboda nije apsolutna i svaka za sobom nosi neka svoja ograničenja, negdje se možemo osvrnuti na zakon, a duboko u sebi i na ljudskost. Sloboda izražavanja treba da bude ono što nas podstiče na dijalog u svakom smislu i o svakoj temi, dok govor mržnje u potpunosti podstiče na nasilje i izaziva teške reakcije sa druge strane. Nažalost, govor mržnje nije definisan zakonom u BiH ali jeste u Preporuci Ministarskog odbora Vijeća Europe prema kojoj taj pojam podrazumijeva “sve oblike izražavanja kojima se šire, raspiruju, potiču ili opravdavaju rasna mržnja, ksenofobija, antisemitizam ili drugi oblici mržnje temeljeni na netoleranciji“, i to je ono što je potrebno da naučimo da bismo danas kada svi imamo društvene mreže i na neki način možemo i sami biti mediji, trebali da ograničavamo kada odlučimo da podstičemo na takav govor.
U Bosni i Hercegovini i sami smo svjedoci da se najčesći govori mržnje zasnivaju na nacionalnoj, vjerskoj i spolnoj osnovi te da upravo ove teme izazivaju veliku reakciju i slobodu izražavanja, odnosno govor mržnje na društvenim mrežama.
Npr. U Španiji i Francuskoj imamo zakon koji zabranjuje bilo kome da pozitivno govori o terorizmu, terorističkim grupama ili aktivnostima koje su vezane za te grupe. Zakon u prirodi ograničava slobodu govora.
Kod nas u Bosni i Hercegovini odgovornost je utvrđena etičkim kodeksom i ono što moramo istatknuti je to da pored sve slobode izražavanju koju imamo i koju percipiramo svako ponaosob onako kako njemu odgovara moramo naučiti da razvijamo moralni kompas koji je upravo nivo znanja medijske pismenosti. Lično i sami možemo da sortiramo koje su naše medijske potrebe, šta i od koga tražimo informacije i koje se prednosti i negativnosti odnosno mane i vrline sadržaja koji svakodnevno konzumiramo.
Pravo na slobodu izražavanja imamo jasno definisano u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima no sa druge strane imamo poštivanje drugog i drugačijeg, sučeljavanje različitih mišljenja, razlikovanje fakt-a i mišljenja uzimajući u obzir pravo na različito mišljenje.