Roman o Londonu je manje piča o Londonu, a više priča o preživljavanju u tuđoj zemlji, u svojoj, u svakoj, a naročito, u našoj zemlji. Emigrantska sudbina sredovječnog Rusa, potomka kneževske porodice, koji bezuspješno traži posao u tuđoj zemlji, među tuđim narodom mogla bi se projektovati na sve mlade, obrazovane ljude, potomke vrijednih radnika i ponosnih seljaka koji danas stoje na vratima ili u nečijim fasciklama i čekaju posao ili rade nešto slično knezu Rjepninu.
Svi vi koji ste čitali navedeni roman Miloša Crnjanskog, jeste li se ikad upitali koliko je kopija ruskog kneza među onima koji ljubazno poslužuju goste u ljetnim baštama kafića, beru maline, miješaju malter na nekim gradilištima ili proizvode odjeću ili obuću? Za one one koji nisu čitali da ukratko predstavimo našeg junaka. Nikolaj Rjepnin, potomak kneževske porodice, obrazovan čovjek koji tečno govori pet stranih jezika, emigrant u Londonu, ide od vrata do vrata i traži bilo kakav posao. Svi ga odbijaju. Kažu, previše je obrzovan, zaslužuje bolje, takvi im ne trebaju. Neposlijetku, naš junak se zapošljava u obućarskoj radnji i dobija minimalnu platu za to jer nema drugog izbora. Je li vam poznata ova priča? Koliko svakodnevno ovo slušamo ili možda čak i proživljavamo? Da nesreća, ili bolje rečeno, sramota bude veća, naše profesore, inžinjere ili ljekare srećemo u našim gradovima među običnim ljudima koji nas prvo iznenade svojim znanjem, a potom nam skromno pa možda čak i stidljivo saopšte svoje zanimanje. A nije to njihova sramota već onih koji su to dozvolili.
Knez Nikolaj Rjepnin, iako obućar u londonskom podrumu, za vrijeme toplog obroka odlazi u obližnji park i na miru čita knjigu. Redovan je posjetilac izložbi i predstava, prodaje stare stvari, ali čuva knjige. Nekome je bitnija duševna hrana nego materijalna. Razgovara sa kolegama o poslu, kupcima, svakodnevnim temama, a htio bi da priča o knjigama, o pozorištu, o umjetnosti. Koliko je takvih među nama?
Nedavno mi dolazi majistor u kuću, tridesetih godina. Na zidu u dnevnom boravku postavljene slike. Iznenađen i vidno obradovan, govori mi da voli impresionizam, Nadeždu Petrović i čak zna nazive slika i tehniku. Usput, dodaje da je završio slikarstvo prije pet godina pa kako nije mogao živjeti od toga (a živjeti se mora), promjenio je zanat, ali je ostalo znanje i ljubav prema umjetnosti. Koliko puta nam se desilo da u kasnim noćnim satima počnemo sa ugostiteljskim radnikom pričati o Dostojevskom, radnik na bezinskoj pumpi poznaje sve tajne našeg automobila, kasirka u marketu zna sve o zdravoj hrani, ulični prodavač sladoleda govori pet stranih jezika? Kažu, završili književnost, saobaraćaj, medicinu, istoriju… i dodaju ,,Šta ćete, mora se od nečega i nekako živjeti.“
Na žalost i na sramotu svih nas, junak našeg romana je skriven u mnogim junacima našeg doba koji rade u fabrikama, pekarama, trgovinama ili čekaju u Zavodima za zapošljavanje, a njihove diplome ukrašavaju zidove i skupljaju prašinu. Oni su ponos i dika svojih roditelja, a moralni poraz države u kojoj su rođeni. Izabrali su da se uzdignute glave sklone, umjesto da se ponizno nekoj političkoj partiji priklone ili poklone. Možda su im prljave ruke, ali im je obraz čist.
Autor: Milica Simić