Dok skoro pa svaki dan nešto poskupi, sistemom takozvanog „tihog poskupljenja“, dok zbog brojnih kvarova, nestašica mazuta građani uključuju grijalice i slično na struju i brinu se kako platiti sve to od realne plate koja je 500 – 600 maraka, država je odlučila da reaguje.
Dobro, nije baš država, nego jedan njen dio, Federacija Bosne i Hercegovine. Jedna od brojnih komisija Doma naroda parlamenta FBiH povećala je delegatima naknadu za odvojen život. U prevodu na jedan od službenih jezika u Bosni i Hercegovini to vam znači da uz redovnu platu, naknade za učešće u komisijama i sličnim tijelima (čije efekte teško možemo objasniti na nekom od zvaničnih jezika BiH) delegat koji živi dalje od 70 kilometara od Sarajeva mjesečno iz budžeta države dobije 800 konvertibilnih maraka. Nije važan broj sjednica niti su bitni rezultati rada, ta naknada je tu i treba je iskoristiti.
Dobar je to sistem, pa zamisli samo da tebi (privatna) firma, kad te pošalje na terenski rad plati 800 maraka da imaš za troškove zakupa stana iako ćeš možda doći u stan jednom mjesečno. Možda bi i plaćale privatne firme al je lakše dati platu radniku od 500 maraka, državi skoro polovine od te sume na poreze, doprinose i kojekave namete i radniku 10 do maksimalno 25 maraka za troškove „rada na terenu“. Od ove pomenute cifre za porez, taj dio ide delegatima.
Ovim potezom se nastavlja i borba protiv diskriminacije. Naime, u Predstavničkom domu je već 800 KM a u Domu Naroda je bila 600, pa se to sad lijepo izjednačilo, da niko ne bude oštećen. Kažem, niko al mislim na delegate jer ovdje nije riječ o nama. A sve nam poručuju iz Evropske Unije da moramo graditi društvo ravnopravnih šansi za sve i ovaj potez vlasti je dio tog evropskog puta po kome gacamo već koju deceniju. No, znate vi i bez mene da „što je brzo to je i kuso“ kako narod voli reći. Tako valjda i vlast, oteže sa rješavanjem problema diskriminacije pa se onda dosjeti da izjednači naknade uvaženim delegatima, da im olakša rad i pruži maksimalno poštivanje principa jednakosti. Biće da je i to neko obećao pred izbore pa evo, počelo se i sa ispunjavanjem obećanja.
Druga je stvar što među ovim potezima vlasti (da ne budem blesavi Amer pa da kažem administracije) nema ni mene, ni tebe. Nema ti ovdje ugroženih Srba, Hrvata, Bošnjaka. O tome rado pričaju, tvrde da skupa to troje ne može ali vidimo da su takve podjele prevaziđene. Opet napominjem u tom njihovom krugu kome nemamo pristup mi, kako nas lijepo nazovu „obični građani“.
„Obični građani“ i dalje imaju male plate iako im „zvanična statistika“ pokazuje da nije tako. Mi, „obični“ i kad imamo platu od nje plaćamo sve – smještaj, hranu, režije, odjeću, obuću, sve što nam treba. I radimo i ćutimo jer „ako nećeš ti ima ko hoće“. Nije da nema, pa 500. 000 nezaposlenih. Doduše, javili su nedavno da je povećan broj zaposlenih samo nisu mogli da preciziraju gdje. A treba im vjerovati na riječ jer ovako brižne vlasti nema nadaleko.
To što su brižni isključivo prema sebi, druga je priča. Mi smo ih pustili da budu takvi, glasali u nadi da će nas zapasti pokoja mrvica sa tog MMF stola sa kog uzimaju, šakom i kapom. Glasalo se, čekalo se strpljivo da „moji dođu na vlast“ ne bi li se našla, ako ne stolica, bar mjesto za stajanje u javnom preduzeću sa redovnom platom, regresom, naknadom.
Sad, kad je para sve manje, opet je vlast prioritet sebi; od kredita se daju plate, naknade a „obični“ građani, koji su pažljivo skupljali članske karte, čekali „da pobjede njihovi“ sad mogu, eventualno, da volontiraju jer vlast čim kaže da otpuštanja neće biti ubrzo osvane naslov da je negdje 1 000 viška zaposlenih.
Ali, pošto volimo partijske radosti, slavimo ovaj potez. Napokon je država shvatila da su troškovi života veliki a plate nedovoljne. Napokon je država shvatila da nema smisla da za isti posao budu različito ljudi plaćeni. To što su ti ljudi uvijek i isključivo iz političkog kruga, druga je tema. Glasajmo, birajmo i strpljivo čekajmo da dođu naši.