Ima tih nekih ljudi koji te obmotaju svojom dobrinom.
Koji ti otvore sve pore i popune sve rupice.
Koji od tebe naprave pamuk i svjetlo.
Koji te jednostavno učine postojanim.
U potpunosti stvarnim.
Koji te oboje i svu tamu izbrišu.
Ima tih nekih ljudi, da na samu pomisao njihovog prisustva ozariš si lice osmjehom.
Obični su to ljudi.
Mekani i topli.
Mirni i po potrebi divlji.
Ima tih nekih ljudi sa kojma ti se učini da sve je moguće.
Da sve je svijetlo.
Da je sve posebno sretno.
Zagrljajni ljudi su to.
Tihi su bez puno životne buke.
Sa njima se svi putevi otvaraju.
Iznad njih je jasno nebo bez previše lutanja.
Ima tih nekih ljudi koji ti jednostavno fale.
Bez kojih nekako poput djeteta lutaš.
I kada nisu pored tebe uvijek misliš na njih.
Tako si ispunjavaš vrijeme nedostajanja.
Nekako na poseban način sa mnogo nježnosti.
Oni su ispunjeni ljubavlju.
Tom posebnom ljubavi koju skrivaju čitav život.
I čekaju let da se puste.
Da sve praznine napune dočekanom srećom.
Ima tih nekih ljudi bez kojih ni ti nikada ne bi bio to što jesi.
Probuđen i nanovo darovan svijetu.
Posebni i rijetki su ti skriveni ljudi.
Često skriveni i sami od sebe.
Ima tih milih ljudi ali oni se ne traže.
Uzalud je tražiti ih.
Oni se samo spuste, tako nečujno gotov na prstima i nađu se pored tebe.
Ima tih nekih ljudi sa kojima osjetimo bliskost daljine, ali i čudnu bol poput razdvajanja sebe od sebe.