Ima tome evo tačno pet godina. U to vrijeme sam radila od kuće kao honorarni prevodilac. Živjela sam solidno, komforno, mada bih, suprotno uvriježenom mišljenju, imala mnogo više slobodnog vremena da mi se posao završavao u pet. Ovako, radila sam i kad mi se radi i kad mi se ne radi, uvjerena da je grehota odbiti posao u ovakva vremena, i bla bla, kako to već ide. Elem, tad mi se ukaže prilika da radim na jednom petomjesečnom projektu kao predavač za ključni personal jedne od državnih institucija, dobra lova, odlična za naše standarde, što da ne. Od devet do četiri, a kad dođem kući, sjednem da prevodim, jer sam računala da nije mudro zapostaviti ono čime se inače bavim radi pet mjeseci drugog angažmana. Tako sam samo radila, spavala i jela pite iz buregdžinice na Bistriku. Imala sam tad, ni manje ni više, nego 97 kila. Sjediš, jedeš, i spavaš.Po isteku projekta odlučiše da ga produže za još jedan ciklus od pet mjeseci, ajde opet da iskoristim priliku da uzmem tu lovu, pa Jovo nanovo.
Prevodilaštvo ko prevodilaštvo, sjediš, dumaš i tipkaš. Držanje nastave, bar u ovom slučaju, me nije ispunjavalo – naprotiv. Raditi sa državnim uposlenicima na visokim pozicijama, a to su pomoćnici ministra i šefovi odsjeka, znači ljudi u zrelim godinama, nije zahvalno. Mozak slabije usvaja znanja, nemaju koncentracije, i tako dalje, a poseban problem predstavlja to što nemaju motivacije. Svjesni da neće izgubiti poziciju zbog nepoznavanja engleskog, ma kako značajan bio u duhu svih mogućih integracija, na kurseve dolaze uglavnom da ubiju vrijeme. To je sat i po u toku radnog vremena, pola sata dok se okupe i raziđu, znači najmanje dva sata ubiju van kancelarije, neko drugi sve plaća, a pritom se nadobijaju notesa, usb stikova, lijepih rokovnika i simpatičnih aktovki. A ja opet dubim na glavi, smišljam igre, sadržaje, skačem, dočaravam, pojednostavljujem, zabavljam – džaba. Niti mogu, niti žele, čast izuzecima, a ti bi naučili i japanski preko interneta, jer su motivisani.
Baš sam nešto bila jadna i bijedna i opterećena velšmercom tih mjeseci. Toliko me je to stiskalo da sam se požalila jednom od rijetkih učenika sa kojim je bilo pravo zadovoljstvo raditi i razgovarati. On bi mi znao, na primjer, donijeti stik sa dobrim džez koncertom ili kakvom zanimljivom knjigom. On mi je, kad sam se požalila da me velšmerc toliko ubi da o muci razmišljam dok jedem, vozim, pijem kafu, rekao nešto što me je u trenutku popravilo. Parafraziraću, rekao je kako je čovječanstvo mnogo puta dosada bilo suočeno sa prijetnjama da bude potpuno uništeno, ali je u prirodi života da opstaje i napreduje. Ne znam kako nekom drugom zvuči, ali meni je to što je rekao pušnulo d rajt batn.
Elem, tako jadna, nikakva, puna love, ali prazna svega ostalog, bez slobodnog vremena, bez osjećaja ispunjenosti, bez radosti, i stalno opterećena grižom savjesti što nikad nemam vremena da se poigram sa mačkom koja trune zaključana u stanu, jednog dana odem u Bagatovu prodavnicu da kupim šivaću mašinu. Kakvu želite, pita me prodavac, neku za početnike, kažem ja. Koštala je nekih 250, 270 KM, čini mi se. Zeznula sam se. Ne treba kupovati jeftine mašine, kao ni alat. Za taj novac sam preko oglasa mogla uzeti kvalitetnu polovnu mašinu, ali ajde.
Donesem je kući, i shvatim da nemam ništa osim mašine. Nemam konaca, platna, nemam ni dobre makaze, patent zatvarače, dugmiće, nemam ništa. Znam udjenut konac, ali čim krenem da „teram pravo“ uhvati me neka prpa, nešto se prepadnem, tako da su svi ti prvi pokušaji šivenja bili vrlo nevješti i neravnomjerni. Totalnom početniku treba nekoliko dana drndanja i upoznavanja sa mašinom da uhvati ritam, stekne osjećaj kako i koliko držati materijal da šav ide pravo i izgleda uredno, a to je sasvim dovoljno za veliki broj zamisli koje se mogu javiti u glavi. Glavni dio posla je, u stvari, nabaviti alat i materijal. Naravno, može se otići u kakvu prodavnicu tih stvari, i skršiti par stotina maraka, ali u stvarnosti je to proces koji traje mjesecima, i u suštini nikad ne prestaje. Tako već pet godina, gdje god se zateknem, šmekam platna, konce, dugmiće, kopče, aplikacije i tako to. Sve u neka doba zatreba. I ne samo to, nego i sam kreativni proces počiva na dostupnom materijalu. Možeš zamisliti kako ćeš sašiti ne znam šta, ali ako ti je za to potreban materijal koji tek treba pronaći, dugme koje nemaš, pa i mašina sa opcijom koju nemaš, slijedi razočarenje, ili u najboljem slučaju odlaganje, pa se entuzijazam rasprši, a sa njim često i sama ideja. Zato je praktičnije okružiti se raspoloživim sredstvima, pa oblikovati ideje koje je moguće, čim poprime koliko-toliko konačan oblik, smjesta početi realizovati.
Jedno je sigurno, ne treba kretati u posao bez:
Dobrih krojačkih makaza
Što duže sječivo, to bolje. Oštre, dotegnute makaze umnogome olakšavaju posao jer daju čist, pravilan rub po kojem je kasnije lako voditi šav. Ja sam to naučila na teži način, snalazeći se sa nekim hobi makazama, a kad pogledam sad, krojiti sa neodgovarajućim makazama je kao prati automobil sa kozmetičkim tuferom. Moguće je, ali je suludo. Velike, sa metalnim crnim ručkama sam našla u Penny Plus za 15 KM.
Krojačkog stola
Šivenje je, na kraju, samo proces spajanja, tako je priprema materijala za spajanje najveći dio posla. Idealno je to sto, još idealnije, sto koji je otporan na visoke temperature da se na njemu može i peglati, mada sam, u nedostatku istog, krojila na podu. Kako sam živjela sa mačkom, to je značilo razmicanje namještaja, usisavanje dlaka, brisanje, prebrisavanje, glancanje, pa onda prostrem platno, i dok se okrenem da uzmem makaze, mačka se pocalila na sred srede. Ko ima kućnog ljubimca, neka se naoruža onim valjcima za skupljanje dlaka.
Dobre pegle
Pod dobrom peglom podrazumijevam peglu koja nije teška, ali nije slabija od 2000 vati, i radi na paru. Ja sam se služila starom peglom koju mi je poklonila baka, i sad je često koristim, kad radim sa materijalima koji ne trpe paru.
Krojačkih iglica
Iglice nisu skupe, ima ih na svakom ćošku, ali ipak nije dobro uzeti one najjeftinije. I mene je iznenadilo da nešto tako prosto kao igla može da pravi probleme, ali može. Naime, ako se pravi od nekvalitetne legure i jeftinom tehnologijom, vrh nije pravilan, pa i mikroskopska nepravilnost može da napravi zijan i izvuče nit iz osjetljivih materijala i tako upropasti nešto u samom finišu. Kvalitetne igle su od finog čelika, glatke i pravilne, pa one za šivenje praktično klize kroz materijal bez napora, dok nekvalitetne zapinju i paraju. Ne gubite vrijeme na loše igle, kako za šivenje, tako i one sa plastičnom kuglicom, za privremeno spajanje.
Krojačke krede
Bijela za tamne materijale, roze za svijetle. Jeftina, dugo traje, kao zamjena može da posluži onaj istanjeni ostatak sapuna.
Krojačkog metra
Dobro je imati nekoliko jer znaju nestati u ključnom trenutku. Za manje stvari je koristan i linijar, ako nađete tanki metalni od pola metra, preko kojeg možete i prepeglavati ivice, još bolje.
Bar deset boja konca
I isto toliko špulica. Najbolje je odmah namotati sve boje na špulice, pa kad krene inspiracija ne gubiti vrijeme. Špulice ne kupovati napamet, jer postoje razlike između modela mašine. Postoje i razlike između debljine konca. Po radnjama su najzastupljeniji ti univerzalni, koji odgovaraju za većinu materijala. Za deblje materijale se koriste i deblji konci, kao i deblja igla.
Igla za paranje
Ona obično dolazi u kompletu sa šivaćom mašinom, ako je nova. Koliko god vam se čini da vam neće trebati, hoće. Ko radi taj i griješi, odnosno para, tako da se opskrbite i tom iglom, i malim makazama za paranje koje podsjećaju na makaze za šišanje ovaca.
Dugmići, drikeri, patent zatvarači, lastike
Sve što sašijete će, najvjerovatnije, morati negdje da se zatvori. Za početak se možete snaći sa dugmićima koje već imate po kući, ali je dobro već u startu početi praviti zalihe. Za nekoliko dolara sam naručila 50 drvenih, oslikanih dugmića iz Hong Konga, besplatna poštarina, došli su u malo većoj koverti u sanduče, bez plaćanja carine.
Materijala
Za početak, pretabirite stare prnje. Moj zaključak je da je najvažniji materijal. Radim skoro isključivo sa prirodnim materijalima, tj. pamukom. Sintetičke ne volim ni da dodirujem, a čini mi se da je šteta truda i rada, ma kako konačni rezultat izgledao, kad je materijal sam po sebi loš. Pravilo je da se svako platno prvo opere da bi se skupilo ako planira da se skupi, potom opegla, i da se tek tada kroji. Nisam uvijek poštovala to pravilo jer sam bila nestrpljiva, ali nisam ni šila stvari koje zahtijevaju takvu preciznost da to bude problem. Platna se mogu naći u prodavnicama metraže, ali i u radnjama sa zavjesama i dekorativnim materijalima. Isto tako, pamučna zavjesa, čaršaf ili stolnjak za mene više nisu zavjesa, čaršaf i stolnjak već veliki komadi porubljenog platna. Isto tako, veliki komadi platna su, uz vrlo malo intervenisanja, zavjesa, čaršaf i stolnjak, tako da će vam se sigurno promijeniti način na koji posmatrate stvari, i razliku između sirovine i proizvoda. Korisno je naučiti vrste materijala. Nazivi su brojni, ljudi često neke vrste platna pogrešno nazivaju, i tako dalje, pa je najbolje popričati sa prodavačicom. Reći šta ste zamislili, kako biste voljeli da platno „pada“, a one će vam objasniti detalje oko širine, da li se to nešto što ste zamislili kroji „iz kosine“, kao i kako da razlikujete lice od naličja čak i kad izgledaju skoro isto. Internet je pun informacija, i kad god sam imala neku nedoumicu i problem, pronašla sam rješenje na nekom od sajtova, foruma, ili na jutjubu.
I za kraj (valjda nisam ništa zaboravila)
Šivaće mašine
Nekada, ne tako davno, šivaća mašina je bila sastavni dio djevojačke spreme. Moje prve šivačke egzibicije su se dešavale na bakinoj singerici na nožni pogon. Te stare mašine su dobre i pouzdane, samo ih treba očistiti, podmazati i eventualno dati preciznom mehaničaru na doštimavanje i zamjenu dijelova koji nedostaju ili su pokvareni. Te usluge nisu skupe, a mašina, makar bila i duplo starija od vas, radi isti posao kao i ona najmodernija. Naravno, kad su u pitanju obični štepovi. Razlike su u vrstama štepova, svaka mašina ima onaj obični, cik cak, mogućnost podešavanja dužine štepa, a napredniji modeli nude i neke dekorativne štepove, rad sa duplom iglom, pa i vezenje, i tako dalje. Stare mašine su najčešće Singer, Bagat i Pfaff. Moja prva mašina je kupljena u Bagatu, ali se radilo o kineskoj mašini preko koje je stavljena Bagatova naljepnica i koja je bila apsolutno traćenje vremena i novca. Na kraju su mi je ukrali iz gepeka, i to je bio prvi put da sam bila zahvalna lopovu što me je natjerao da prestanem da se bakćem. Kad sam, konačno, sjela za kvalitetnu mašinu shvatila sam o kako ogromnoj, ogromnoj razlici se radi. Kod mašine je sve stvar precizne mehanike i kvaliteta dijelova. Ako je čelik kvalitetan, čist i podmazan, a mašina snažna, sve ide kao po loju. Ako je mašina klimava, labava, lagana, nema snage, konac se petlja, materijal gužva, ne može pretanak materijal, ne može predebeo, puca konac, pa najviše vremena ode na zamjenu konca, doštimavanje i zatezanje, što je pravi, istinski test za živce. Dakle bolje stara dobra mašina nego nova loša.
Ako se krenete raspitivati, možete je dobiti i na poklon. Nekoliko ljudi mi je prijavilo da je, čisteći podrum, ostavilo babinu mašinu pored kontejnera. Neki su tako bacili mašine vrijedne nekoliko stotina maraka. Doduše, uvjerena sam da ih je neko sav srećan pokupio, tako da nisu baš „bačene“. Poenta je da možete doći do dobre mašine za male pare, pa čak i besplatno. Mašina koju trenutno koristim je švajcarske marke ELNA, kupila sam novu za nekih 450 KM, i zadovoljna sam. Predstavlja neki, po mom mišljenju, dobar odnos cijene i kvaliteta, pa eto, može da posluži kao orijentir prilikom kupovine nove mašine.
I eto, tako sam se izvukla iz tog nekog očajnog stanja u koje sam bila upala opterećena prevelikom količinom posla koji me nije ispunjavao. Istina, i dalje sam bila vezana za stolicu, i dalje sam bila pogrbljena i u situaciji da ćoretam uz svjetlost lampe, ali sam bila okrijepljena zadovoljstvom koje donosi kreativnost, radošću stvaranja, ma koliko ti moji prvi radovi bili prosti i samo meni zanimljivi.
Šila sam ono što mi padne na pamet, a ubrzo sam to počela i da prodajem. Međutim, čim sam došla u situaciju da šijem po narudžbi, a ne zato što mi se nešto šije, na početni polet se navukla skrama obaveze. Nisam šila da zaradim, ali sam uvidjela da je to prilično jednostavno. Najveći problem su mi predstavljale molbe tipa – ajde mi porubi suknju, skrati farmerke, proštepaj zavjese, i tako dalje – koje navale sa svih strana čim se pročuje da imaš mašinu. Nema sumnje, ko želi time da se bavi, imaće posla. Marka tamo, marka ovamo, na sitne intervencije tog tipa se može nakuckati fine dnevnice. Ljudima uvijek nešto treba, prva ja imam bar deset odjevnih predmeta na kojima nešto treba dotjerati. I kad sam vidjela da će se to moje vrijeme, s mukom otrgnuto od drugih obaveza, pretvoriti u uslužno šnajderisanje umjesto u kreativni ventil, počela sam govoriti – izvini, ne mogu. Ni sebi to ne radim (istina je, ne radim), ni majci rođenoj (dobro, njoj ponekad, mada i sama umije da šije, pa joj elegantno ponudim stolicu). Prvo, ne umijem zamijeniti patent zatvarač na pantalonama, to nije jednostavno ni očas posla, pa ću radije ja platiti nekog ko se time bavi par maraka nego što ću se u to upuštati. Neki se ljutnu, neki razumiju, neki misle da lažem da ne umijem, ali crta se povući morala.
U međuvremenu sam nadošla na nekoliko stvari koje sa zadovoljstvom šijem, i prodajem. Torbe, nesesere, jastuke, ali ono što me najviše privlači je uvijek stvarati nešto novo, bez obaveze da zadovoljavam bilo čiji ukus do svoj. Takve stvari, skoro bez izuzetka, neko želi da kupi. Za najprostiju torbu koju sam sašila me je na ulici pitalo bar dvadeset žena. Inače, svi moji radovi su jednostavni, jednobojni, neutralni, neupadljivi, a opet, sudeći po reakcijama, izgleda da baš takvih stvari nedostaje. Eto, ko bi rekao.
Elem, šivaća mašina, veliko blago. Ako imate slobodnog vremena, ako nemate slobodnog vremena ali ipak stignete gledati televiziju, ako vam treba razonode, kreativni ventil, mogućnost zarade, razmislite o šivaćoj mašini. Šivaća mašina je raja.