ŠKOLSKI PRIKAZ LAŽNOG SVJEDOČENJA JEDNOG DOMAĆEG IZDAJNIKA
ili
( kako sam sistematski odlučio da se odglupim od idiota )
Nabusiti, otprilike silni, retorički sirovi, pravedno iskrivljeni u govoru, arhaični, smrtno zaljubljeni u nebesa i patetično frigidni na ostale smo mi. Da ne zaboravim da smo veliki rusofili i veći Rusi od Rusa. Naša snaga datira od Dušana kojeg zovemo nepostojećim prefiksom koji je ustvari sufiks „Silni“. On prestaje da bude Dušan, to ime je metafora za silu i nagrada za svakog ljubitelja zakonika kojim se straše djeca i koji služi za moralisanje sirotinje. U tom zakoniku su se odsjecale ruke za jabuku, pržile oči za nevjeru, raspinjali za izdaju i progonilo za kukavičluk. Naš velelepni metafizički sinonim za blagostanje. Dušan je jedini Srbin koji je imao escajg. Kažu da je Njemački kralj pred njim izgledao kao životinja koja nije znala govoriti i koja je trgala meso zubima i čerečila pečene kokoši prljavim rukama, a da se Dušan, na te gestove evropskog kralja, poput Francuskog kralja Filipa Lepog gnušao. Ustvari, uništavao je i On templare kao i Lepi. Ili sam nešto gadno previdio. Ne osjećam da sam rekao istinu, ali ne osjećam ni da se istina baš danas može tako lako prizivati. Zauzeću se ovaj put za gnusnu laž, pa ću reći da mi je draža Američka Holywoodska hula, nego Dušanovo carstvo slijepih bratića i sestrića njegovog visočanstva.
Ustvari svemogućnost kod nas doživljava poznati paradoks. Mi sve možemo u vijekovima unatrag. Kod nas je moguće nemoguće, a kada počnemo da dižemo stjenu koju smo napravili i kad teret navaljenog bremena ne uspijemo da podignemo, onda shvatimo da ga nismo ni stvorili, te da smo sami sebe lagali da smo stjenu uopšte napravili. Dakle paradoks svemogućnosti izražen u pretjeranom naletu guslara na bojnom polju. Onda je Krleža bio u pravu kad je poredio da je Srpsko junaštvo jednako moćno kao Hrvatska kultura.
Ali da se ja vratim našim svemoćnim junacima. Draža mi je, dakle, rock istorija Grunge (granža) nego escajg od zlata cara Dušana Silnog. Eto mene spremnog za satanizaciju! U jednoj metafori Led Zeppelina vidim više nego u slovu ljubve zakonika sudbe našego carstvujućeg feudalca Stefan Dušana Silnogo. Koji sam bogohulnik! Osjetim sebe kad pomislim na zapad, a u originalu malo drugačije, al ipak isto metafora Led Zepelina…
(There's a feeling I get when I look to the west)
Neka neko spriječi ovoliko trovanje djece od strane mene stranog plaćenika i domaćeg izdajnika, agenta stranih špijunskih agencija i kolaboracioniste sa judeo-masonskim probisvjetima.
I opet metafora koja mi je bliža od mitologije i mitomana zarobljenih u istinu jednog nepostojećeg problematičnog naroda. Mi smo samo narod i želim da nas spustim na zemlju, da ateriramo konačno sa nebesa na koja smo se popeli poslije Dušana. Popeo nas je Lazar sa odsjecanjem glava sebi i nekom diverzantu Milošu Obiliću, izdajom jednog vojnog analitičara Vuka Brankovića i čovjeku koji je očigledno mamuran zaboravio da dođe na boj Kosovski neki Marko koji je sam sebe krstio i koji je u vojsci dužio malj sa ekserima. (Srednjovjekovni Čak Noris.) Možda je Marku nestalo goriva u transporteru Šarac, a sudeći po tadašnjoj ekonomskoj krizi sve su prilike da sam u pravu. Pola pije pola Šarcu toči. Zajebao se, popio je sve.
Pritom smo prećutali da nam je Kneginja Milica pri transmisiji muža Lazara na nebesa ipak odlučila da nešto prizemi, dala svoju kćer Bajazitu u harem (Mala je imala 16 godina i napravila je dobru manekensku karijeru , a šta će dijete, kad voli stejdž i kad je kamera voli, fotomodel Istambula i miss earth za 1390 godinu) Drugim riječima, ako propada država, što da propada ljepota. Mi imamo sa čim da se ponosimo, pa nije Marijana Mateus džabe ukrala prezime i postala najslavniji pisac u Srbalja. (paralela izvučena onako tek da se ima šta napisati)
Kako smo postali Turski Sandžak pun Vakufa rađala se velika nacionalna svijest. Mučili su nas zabijajući nam klinove pod nokte u raznim kulama i prokletim Lijevnima, nabijali na kočeve i mi smo pjevajući umirali. Ne daj Bože da je neko zakukao, pa toga istorija ne bi upamtila. (Pitam se samo dal je neko ipak zakukao na kocu.) Onda nastaje mrak do pojave nekog brkajlije iz Marinkove Bare koji je bio švercer. Dozlogrdilo mu je da plaća porez Turcima, pa je odlučio da nekoliko dahija isprobada koričnjakom. Brkajlija se zvao Đorđe i zvali su ga „drug Crni“ Uspjelo mu je u tome, al po starom srpskom običaju kum mu je docnije glavu odrubio, jer je shvatio da može bolje proći na berzi istambulskih brokera od svog kuma druga Crnog. Njegovom trgovinom zazvoniše crkve nakon 500 godina skidanja zvona i pretapanja bronze u topovsku đulad. Ponovo đulad postadoše zvona, što je pozitivno. To je bio čovjek Miloš Teodorović, kasnije Obrenović, (mene podsjeća na nekog košarkaša) novi knjaz koji će biti upamćen po tome što je jedinom pismenom čelovjeku nekom izvjesnom Vuku dao slomiti nogu koja nikad nije zarasla. Inače bio je Miloš paša nad pašama, pa je bilo čudno što se borio protiv svojih učitelja iz Istambula. Volio je da nosi turban. U Takovu osniva fabriku rahatluka i baklave koja i danas radi, a i česmu gdje se puni voda pod njegovim imenom u Aranđelovcu. To su njegove najveće zasluge. Bio je najveći poliglota u nas, govorio je mnogo jezika, uglavnom arhaičnih i mrtvih, a potpisivao se prstom. Baš zato mu je smetao onaj nesrećnik kojem je slomio nogu.
Poslije njega su se ubijali međusobno i preseljavali u nebesko carstvo mnogi vladari, kumsko nasleđe se očuvalo do dan danas. Ni jedan nije završio prirodnom smrću. Igre bez granica, masonerija, nebeski narod, rusofilstvo, skupa odijela i kinđurenje pred stranim ambasadorima je bilo osnovno zanimanje naših kraljeva koji su poticali iz kuća Miloševih i druga Crnog.
Dođe onda jedan lik sa zvijezdom na čelu, za kog se sada definitivno utvrdilo da je vanzemaljac a čiji inicijali su bili JBT (jebote) kako se izgovaralo inače. Jebote je bio kralj kraljeva a vladao je uzrečicom „Majku vam božju“. E za njegove vladavine smo zaboravili nebesa i okrenuli se svemirskom programu koji je on prodao Amerikancima, a mi smo od tih para dobro živjeli. Pa normalno, jer je čovjek bio vanzemaljac, što da se ne iskoristi njegovo svemirsko znanje. Tada su Amerikanci otišli umjesto nas u nebesa i Jeboteu poslali tovar kamenja sa mjeseca, pa smo utvrdili da na nebu osim kamenčina nema Lazara, Dušana Druga Crnog, Miloša i ostalih paša i subaša koje smo isčakijali i koji su nas čakijali. Kad je umro JBT (jebote) sahranili su ga u stakleniku i na njega navalili neku veliku bijelu kamenčinu. I danas pamtimo njegove poslednje riječi:
„ Oh Lord, won't you buy me a Mercedes Benz
Oh Lord, won't you buy me a color TV…“
Onda je došao neki glavonja sa visokim čelom i obećao nam da više neće niko da nas bije. Njegova žena je bila suvladarka i volila je cvijeće. Jedno jutro dok je zalivala ikebanu u kosi, saksija sa njene glave je pala i usmrtila nekoliko novinara koji su slučajno prolazili ispod njenog balkona. Za vrijeme vladavine ovog bračnog para smo jedina zemlja na svijetu kojoj je pošlo za rukom da pobjedi NATO pakt. Od tada NATO više ne postoji i u cijelom svijetu vojnici se zaklinju pod našom zastavom. Amerikanci i dalje idu na mjesec, a Rusi nas spuštaju na zemlju uprkos težnji da im dokažemo da smo veći Rusi od Rusa. Ja ne znam kako više ne shvate da takvim stavom Rusija izaziva sudbinu, a ne znaju da ih mi jedino možemo braniti od bjelosvjetskih fukara i Vatikana.
Danas ipak imamo dvije Srpske države, ne jednu nego dvije. Jedna je pod protektoratom, a druga prati trendove mobilnih telefona. Srbija ko Nokia, što novija to manja.
Onda se pitam jel krajnje vrijeme da se pogledamo u oči i kažemo jedni drugima da smo neizlječive budale i da sačuvamo narod od sebe. Kome se još jede kukuruzna proja, kad imamo Američku pitu. Znam da je teže napraviti pitu od proje, al, hajde da se malo potrudimo jer je jelo ukusnije, iako je nezdravije i goji. Drugim riječima, sit sam pure, daj mi kolača.
Ljudi ja sam domaći izdajnik, strani plaćenik i fukara, streljajte me!
Ili ono što nam je jedino ostalo … „ Babo, babo kupi mi pečenja… jarećeg“