Jučer se pojavila vijest o tome da Nejri Bajrić iz Banovića nije dozvoljeno da njena fotografija bude na zajedničkom panou njenog razreda jer su direktorica i pedagogica Osnovne škole "Treštenica" smatrale da nosi previše šminke.
Kao i u svakoj priči i ova vjerovatno ima dvije strane ali neovisno o razlozima postupka direktorice i pedagogice ove škole to što nisu dopustili bilo kojem učeniku ili učenici da bude na školskom maturskom panou za mene predstavlja vrlo nepedagoški postupak jer na neki način obilježava učenika kao nekoga ko nije u skladu sa nekim pisanim ili nepisanim pravilima i nekoga ko zbog toga ne može biti dio kolektiva.
S obzirom da vjerovatno ne postoje pisana pravila o tome ko, kako i koliko se može šminkati, oblačiti ili šišati i slobodna procjena o tome je ostavljenja direktoru, pedagogu ili nekome ko već odlučuje o tome nameće se zaključak da nije dovoljno da prosvetni radnici budu samo stručnjaci već moraju imati veliku dozu ljudskosti i empatije. Ljudskost je tako zakazala i u slučaju devetnaestogodišnjeg Slavka u Rudom i slučaju sarajevskog dječaka Emira Đoze.
Bojim se da je sistem obrazovanja "zaostao u razvoju", odnosno u vremenu kada bi škola trebala zagovarati temeljne slobode, prava, naravno i odgovornosti, ali i različitost, empatiju, ljubav i toleranciju škola i dalje stoji na komunističkim represivnim nogama čvrstog vođstva sa jasnim pravilima koje vuče iz vremena kada su se učenici slali kući ili šibali po rukama kada obuku kraći šorc ili se našminkaju. To vrijeme je prošlo i šta god o tom vremenu mislili metode takve vrste treba u to vrijeme vratiti.
