Veče sam provela gledajući TED govore, svi vezani za temu društvenog statusa žena.
Jedna glumica priča o iznenađujućim statistikama u holivudskoj industriji. Ako nisi dovoljno lijepa, glumićeš tek za petnaestak godina, kad ti bude 35, majku neke lijepe mlade glumice.
Iako sa akademija izlazi 50% žena i 50% muškaraca, samo 5% žena na kraju pravi filmove.
Premda podaci govore da filmovi koje prave žene i u kojima ima više žena prave više novca.
Jedan otac, inače teoretičar medija, posmatra svoju devetogodišnju ćerku, atletičarku, vedro, pametno i lijepo dijete, kako se fura na superjunake. Danas je Hulk, sutra je Supermen, pa se otac pita zašto u prodavnicama nema kostima superjunakinja, zašto je Disney, kupivši Lucas Films, u radnje izbacio kostime za sve junake iz Star Wars, osim princeze Leje?
Kako objašnjava, Disney je svoje kraljevstvo izgradio, između ostalog, i na ideji žene kao princeze. Moguće je naći kostim apsolutno svake diznijeve junakinje, i to su uvijek princeze, ženstvene, lijepe i uzanog strukića. Prinzeca Leja, premda princeza, očito je previše ratoborna i „muškobanjasta“ da bi se uklopila.
Premda za sebe ne govorim da sam feministkinja sve dok se opšteprihvaćeno tumačenje tog termina ne promijeni, čak i da nije tako, teško je ne povezati tačke i ne prihvatiti bar neke informacije iz mora literature koja se bavi pitanjima jednakosti polova.
Što me dovodi do šminke. U svijetu se pojavio „no make up“ trend, pa se poznate ličnosti poput Ališe Kiz, Demi Lovato, Hajdi Klum, i tako dalje pojavljuju u javnosti bez šminke. Ženama su očito potrebni uzori koji će ih bar na kratko osloboditi.
I tako je običan čovjek postao sve osim običan. Ništa ne smije biti obično, sve mora biti dotjerano, zna se koje nijanse, koji brendovi, koji modeli, koje performanse, pravo robovanje, na duge staze neodrživo.
Nerdovi su prvi masovni iskorak običnog čovjeka iz balona društvenih očekivanja. Američka kultura, prezasićena idejom kvorterbeka i šefice navijačica, napirlitanih tinejdžerki sa dizajnerskim futrolama za psiće i mišićavih praznoglavaca sa sportskim automobilima, okreće pažnju na sve one zlostavljane štrebere i čudake po ćoškovima. Popularizuju se štreberske cvike, vintage odjeća, i neki retro dodaci za „poznavaoce“. Iz te želje da se odjednom nešto dobro poznaje i istinski fura, tipa dedin kompas ili sicilijanska cjediljka za limun, postao je hipsteraj. Nerdovi i hipsteri su najprije poslužili muškarcima. U prodavnicama odjeće više ne dominira ženska sekcija. Pola radnje su muške krpice i dodaci, nakit i cvike. Tako su štreberski i hipsterski stil mnoge muškarce koji bi ostali na margini mode učinili modernim i dotjeranim. Što se tiče žena u nerd i hipster fazonu, osim štreberskih cvika, nema veće razlike u odnosu na, recimo, modu osamdesetih.
Iako su i štreberizam i hipsteraj na kraju komercijalizovali, ipak su muškarci dobili malo prostora da dahnu i osjete se dobro i atraktivno.
Ali da se vratim na žene.
One su isprobale sve fazone, sve stilove, sve komade odjeće, obuće, aksesoara, i sad su došle do šminke i intervencija na samom tijelu.
Ta moda je prava pošast, i naravno, višezilionska industrija. Sa jedne strane, pomade, losioni i šminka, sa druge hirurški zahvati, botoksi, liposukcije, fileri, dijete i vježbe. Sitna djeca snimaju tutorijale po jutjubu sa petnaest slojeva nekih podloga, bronzera, hajlajtera, blendaju i blendaju dok im ručice ne otpadnu, pa sve to dodatno pokrivaju, fiksiraju i betoniraju. Šminka evoluira kroz vijekove, i bilo je tu svega, ali ovo danas je sve puta pedeset. Neodrživo robovanje.
Potreba da se ostvari jednakost polova ide u korist svima. Ako živimo u društvu muške dominacije, po kojoj se žene dotjeruju za muškarce, i muškarci pate kad se stvar ovako otme kontroli. One se više ne dotjeruju za muškarce, već za svoje pratiteljice na internetu. Za sebe. Za brend. Za blog.
Ženska populacija šizi od silnih očekivanja a premalo mogućnosti, šizi od nužde da se kroz život bori na svoj „ženski“ način, manipulacijom i umiljavanjem, i na kraju šizi od nekontrolisane potrebe da na sebe stavi toliko toga da je na kraju muško ne može poljubiti i kad hoće. A sve manje hoće, muškarci se okreću muškarcima, žene ženama, a svi zajedno virtuelnim odnosima dok za ove uživo nemaju ni ideja ni hrabrosti. Dakle, ni muškarcima ne valja u ovom „muškom svijetu“.
Još par informacija o ženama.
Žene, koje nisu seksi zečice, se samo u tragovima mogu naći u filmu, politici, privredi, superjunacima.
Što više djece ima, žena je manje plaćena. Najbolje zarađuje kad ne rađa (i tad manje od muškarca).
Ali nije ovo samo priča o muškarcima i ženama. Naravno, navikli smo na format, ali kao što smo prihvatili da knjiga više nije jedini izvor znanja, tako počinjemo prihvatati da muško i žensko nisu jedini formati čovjeka. Slobodno društvo je društvo u kojem nisi muškarača ako se maskiraš u Spajdermena, i nisi seka-persa ako si dječak koji voli da se igra sa lutkicama. Slobodno društvo je društvo u kojem nema ženskih i muških boja, ženskih i muških igračaka.
Kao što neko reče: „Kako ćete znati je li igračka za dječake ili za djevojčice? Jesu li za igranje tom igračkom potrebne genitalije? Ne? Onda je i za dječake i za devojčice. Da? Onda to nije igračka za djecu.“
Problem sa homoseksualnim i transgender osobama je što se ne uklapaju u formate u koje se, ruku na srce, ne uklapaju ni „normalni“. Po zadatoj normi je slabo ko normalan, pa društvo puca po šavovima, i iz njega cure prenabijene društvene skupine koje više jednostavno nemaju kud osim naprijed. U borbu za vidljivost, za prava, za svoje mjesto pod suncem.
Želim reći da sistem treba neprekidno propitivati. Treba odmarati od medija. Treba biti iskren prema sebi. Treba prihvatiti sebe sa svim svojim nedostacima, ružnoćama, smradovima i grijehovima. Pa onda biti iskren prema drugome. Jer sve ovo postoji zato što ga u suštini podržavamo.