Njena nemirna unutrašnjost tjerala ju je da luta. “Pravila, pravila…”, mislila je dok je neumorno skitala. “Zar za sve nas nema dovoljno mjesta? Koja je svrha bilo kojeg bića ako ne može pomoći drugom i ako ga zbog toga osuđuju? Hm…”
Zastala je oslušne prirodu. Njen svaki damar je oduševljavao. Taj sklad umirivao ju je godinama i činilo joj se pravio bolju osobu od nje. Nošen vjetrom, miris je poznat umio a poj ptica sa grana na momenat, iznova, je začarao.
-Eh, moje drvence. Ti si i dalje tu. Ne znam kako ne pošašaviš. Tvoje strpljenje je ogromno kad toliko godina možeš da stojiš na istom mjestu.
Kao da je vodio nijemi dijalog sa njom prirodni sklad vjetra i lišća opet joj je odgovorio na svoj način koji je razumjela.
-Da, znam da je to tvoja svrha, ali to je prosto dosadno. Stajati na jednom mjestu stotinama godina. Ponekad te žalim. Vidiš, mi ti se uskoro selimo. Ja sam kriva i Pilot je kriv…I taj prokleti sukob ljudi koji zovu rat. Znaš, ponekad, kad sam ljuta, prosto bih voljela da se međusobno poubijaju da ne postoje, da moj narod dođe i nastani se na ovom prelijepom planetu kad ljudska vrsta ne zna da cijeni to što ima. Mislim da bi ti bio počasno biće.
Nijemu stanku počastilo je drvo samo njoj znanim odgovorom. Vjetar je nježno pomilovao njenu dugu crnu kosu i prenio joj poruku starog hrasta.
-Misliš? Pa da znaš da si u pravu. Sviđa mi se tvoja dobrodušnost. Svako drvo je biće koje treba poštovati, svaka vlat trave…kap čiste vode…Možda bi i moj narod našao način da uništava planetu. Nismo ni mi cvjećke. I mi smo skloni razvoju, a sve što se razvija treba mu više energije, više prostora…Ššššš…
Njihov dijalog prekinu dobro joj poznat bat. Ritmična melodija koja je pozivala…
-O ne! Počeli su zasjedanje bez mene. Nekoga žele eliminisati. Ovo prosto ne može biti dobro. Moram ići. Pilotov život je u pitanju.
Kao sumanuta potrčala je natrag.
-A ne, nećete odlučivati o njegovoj sudbini bez mene!
Strah joj je prožimao do kostiju. Tako je svaki put doživljavala bajalicu koju su njeni sunarodnici ponavljali u harmoničnom ritmu. Sve glasnije i glasnije:
Huma,huma,huma,huma Maja, Maja Huma,huma,huma,huma Maja, Maja
Huma,huma,huma,huma Maja, Maja Huma,huma,huma,huma Maja, Maja
Čuvši svoje ime kroz nalete vjetra, trčala je još brže. Kao sjena prošla je kroz vodopad-kapiju i požurila u dvoranu dok je stijenje pulsiralo od harmoničnih glasova hora vijeća. Što od studeni što od straha stresla se od glave do pete.
-Ah, evo stigla sam i ja. Počeli ste bez mene a o meni je riječ.- prošaputala je samo za sebe dok je prelazila prag velike podzemne pećine.
-Majo! Majo!- začula je svoje ime. –Dođi, sačuvao sam ti mjesto. Dođi! Uskoro će početi!
Znala je koliko Marti riskira time što je blizak s njom. On je bio njen prećutni saveznik.
Prišavši mu prošaputala je:
-Šta se dešava? Kako si dopustio da počnu bez mene?
On ju je prostijelio pogledom. Podjednako je ona kao i on znao da nije mogao uticati na tu stvar.
-Rekao sam ti čuvaj se. Ruža je razgovarala sa Pilotom i odmah poslije toga je tražila hitnu sjednicu.
I kao da ga je čula Ruža se odvoji od skupine i stade na malo uzvišenje okrenuvši se prema skupu. Pogledom ih je obuhvatila i glasno progovorila:
-Ovdje smo već devet stotina ljudskih godina. Iz generacije u generaciju ljudi pronalaze način da zagade planetu, da nanesu štetu drugim bićima kao i da ratuju između sebe zbog nekih trivijalnih razloga. Smatram, i zbog toga sam sazvala ovaj savjet, da je došlo vrijeme da mi preuzmemo vlast radi sveopćeg dobra!
Žamor se razliježe. Jedni su bili za a drugi protiv. Maja iskoristi priliku pa se diže i nadjača mnoštvo glasova:
-Oprostite, poštovani sunarodnici, ali zašto vam ja smetam. U samom prizivu na eliminaciju čulo se je samo moje ime.
Žamor se naglo stiša. Ustavši pomalo ljutito, Narcis stade odmah pokraj Ruže, pa svoj pogled fiksira na Maju. U njemu je vidjela nešto što je vidjela samo kod ljudi, negativna osjećanja.
-Majo, tvoja slabost ka ljudskim bićima već godinama dovodi u opasnost naš opstanak i sigurnost našeg zadatka. Mi smo ovdje kao posmatrači, a ne sudionici, čemu se ti ne pokoravaš. Što ih više promatraš sve više postaješ kao i oni. Za uspijeh bilo koje civilizacije, kako njihove tako i naše, MORA se poštovati hijerarhija. Lanac je jak koliko i njegova najslabija karika. Ti si, Majo, naša najslabija karika. Igraš protiv pravila. Dovodiš ih u naša sela, pokazuješ naše mogućnosti i tehniku i zbog tebe smo se selili zadnjih sedam puta u kratkom roku.
Iznenađena, stajala je spuštenih ramena. Sve je bilo istina, to je bila ona, ali nije shvatala...
-Ako nas nisu našli do sad neće ni od sada. Dopustim im da znaju tek toliko da mogu napredovati. Riječ je o dobrim ljudima. Daaaajte... Marko Polo, Isak Njutn, Da Vinci, Anštajn, Elvis Prisli!!! Pa zar ne vidite: oni su postali značajne ličnosti u ljudskoj istoriji.
Žamor se ponovo počeo dizati. Raspravljali su između sebe. Sve dok Narcis ne reče:
-A Pilot? Šta ćeš njemu reći i pokazati? Ne, i ja sam da te vratimo na rodnu planetu i da te razriješimo dužnosti. I da konačno počnemo preuzimanje vlasti. Ovaj planet je idealan za nastanjenje...
Kao jedan, zbor harmonično krenu bajati:
Huma,huma,huma,huma Maja, Maja Huma,huma,huma,huma Maja, Maja
Huma,huma,huma,huma Maja, Maja Huma,huma,huma,huma Maja, Maja
Shvativši da su svi protiv nje Maja drhtavim glasom progovori:
-Ja... pa dobro ako je tako i ako se svi slažete. Dopustite mi još jednom da spasim ljudsko biće, Pilota, i činite šta želite ako smatrate da nisam dostojna naše kolonije. Samo još Pilota, molim vas! On je... poseban.
Posljednju riječ izgovori vrlo tiho shvativši da je svaki čovjek s kojim je stupila u kontakt bio upravo to za nju, poseban. Ali jeste tako.
-Hmm, hmm...- nakašlja se Marti. Lijeno se dizao sa svog mjesta, ne želeći se suprostavljati vijeću, ali nije mogao više gledati Maju koja stoji sama protiv svih. Samo radi nje, radi onoga dobrog što je vidio u njoj, mada ni on nije do krajnosti shvatao, ustade i obrati se ostalima:
-Ako mogu da predložim: pustite je. Kako i sama kaže još ovaj put. Ona jeste nepromišljena ali nije zla. Prosto ne razmišlja uvijek unaprijed. Možda ste u pravu. Ljudi bi rekli razmišlja srcem. To se i ranije dešavalo. Svjesni ste toga svi. Ionako ne radimo pojedinačne konačne eliminacije, samo pojedinačne pokuse. On nam više nije od koristi.
Ponovo se diže žamor. Narcis odgovori ispred svih:
-U redu! Majo, s obzirom da si sama odabrala svoj put, van svih tradicija i pravila, puštamo te još ovaj put. Nemaš više pravo da učestvuješ savjetima. Novi lokalitet sela ti neće biti otkriven...
Huma,huma,huma,huma Maja, Maja Huma,huma,huma,huma Maja, Maja
Huma,huma,huma,huma Maja, Maja Huma,huma,huma,huma Maja, Maja
Spuštene glave, Maja je napuštala veliku sazivnu dvoranu. Protjerana od svog naroda, odlučila je učiniti ono što je osjećala da mora da bi ostala dosljedna sebi. Spasit će Pilota pod svaku cijenu, a poslije nek čine s njom šta im je volja.
I dok je u daljini čula glasove hora kako se stišavaju ušla je k svom štićeniku.
-Majo, šta se dešava? Ti glasovi djelovali su tako zastrašujuće.
-Pilot, došlo je vrijeme: moraš poći kući. Ja ću ti biti vodić. Ja sam te spasila i ja smatram da sam odgovorna za tebe. Ovim predjelom ima mnogo neprijateljskih ti mjesta koja treba izbjeći. Ne boj se...
Pilot se uspravi:
-Da se bojim!! Draga damo, kući bi rekli da sam glup koliko sam hrabar. Nije stvar u hrabrosti nego u snazi. Tijelo mi se još nije oporavilo i ja...
Maja ga prekide naglo mu prišavši.
-Daj mi svoju ruku!
-Molim!
-Kažem daj mi svoju ruku! Odmah!
Kao po zapovijedi on pruži desnu ruku. Obuhvativši njegovu objema svojima Maja zažmiri, a on osjeti blago strujanje koje ga prože kroz čitavo tijelo.
-Ja...Kako si to učinila? Pogledaj, pogledaj! Mogu mrdati rukom, tijelo me više ne boli! Ko si ti? Da li si sigurna da nisi anđeo? Ovo je čudo!!!
-Ššššš....-Maja mu se naglo unese u lice i zagleda u njegove, još iznenađene, oči.
-Požuri, moramo smjesta krenuti inače ti se loše piše, vjeruj mi. Idemo dok zasijedanje još traje. Najbolje da nas ne zateknu kad završe!
-Ja...U redu vjerujem ti. Tvoj pogled i ozbiljnost u tvom glasu su me uvjerili.
Malo se sabravši on ustade, ali druga nelagoda zagospodari mu osjećanjima.
-Molim te, okreni se da se obučem. Jesam liberalan, ali nisam toliko...
-Molim??? Ah, da...- shvativši njegovu nelagodu Maja se zahihota okrenuvši se. «Baš su smiješni ovi ljudi,» pomisli u sebi.
-U redu spreman sam. Vodi me moj anđele!
Naglo se uozbiljivši Maja mu se prijeteći obrati.
-Moje ime je Maja i nazovi me još jednom nekim drugim imenom sama ću ti presuditi. Jasno?!
-Nisam mislio ništa loše...
-Ti ubuduće ne trebaš misliti. Slijedi me.
Ubrzanim koracima Pilot je pratio Maju kroz lavirint nekih podzemnih tunela. Nije mu bilo jasno kako ovdje neko može boraviti. Kakvi su ovo ljudi? Život bez tehnike koju niti na jednom mjestu nije osjetio prisustvo. Sve je bilo prirodno i netaknuto. Samo tu i tamo poneki predmet kojima je slutio namjenu.
Prošavši kroz vodopad, prirodnu kapiju, Pilot se osvrnu. Niti jednog momenta čovjek ne bi pomislio da ovdje žive ljudi. «Ovo su neki fanatici!»
Nije ništa komentarisao. Pratio je Maju zadugo ne progovorivši ni riječi...
...
