Razmislivši malo Maja odgovori spustivši glavu:
-Možda je i on naš. Aura mu je tako jaka. Čak i pri ovakvoj povredi.
Maja nikad nije odustajala od svog nauma stoga joj se Ruža obrati nešto smirenijim tonom.
-Znaš da tako jednostavno ne može biti. Jednostavno ne-mo-že. Utuvi to više u tu svoju lijepu glavicu. Previše si zaljubljive prirode. Slaba si na slabe.
-Pifff… A ti si previše kruta. Uostalom ti ne odgovaraš za moje postupke. To je moja i samo moja odluka.
Demonstrativno se okrenuvši Maja nije nastavila dalje ovu raspravu. U dubini svog bića znala je da je Ruža u pravu, ali nije si mogla pomoći. Stvarno je bila slaba na ljude. Zašto? nikada se nije pitala samo je djelovala u djelićima sekunde. Iza sebe čula je Ružinu prijeteću poruku:
-Da, znam, zato te i opominjem.
Krupnim koracima Maja je hitala svom štićeniku. Marti je morao do sada obaviti posao cjelivanja. On je bio najbolji u koloniji, a bio je dobar prijatelj. Nije ga smjela toliko zaduživati. “Još samo ovaj put!”, obećala je sebi.
Gledajući bunovnog ranjenika Maja je suosjećala njegovu bol. Polako je sjela na ležaj pokraj njega i rukavom mu nježno obrisala krupne kapi znoja sa čela. Nemirno žmirkajući, njegove oči počeše da se otvaraju.
-Gdje…gdje sam? Ahhh…Da li si ti anđeo? Da li sam na nebu?
“Anđeo!” Maja se zvonko nasmijala. Nikada nije pomislila da će je neko uporediti sa tim umilnim bebolikim bićima iz ljudskih vjerovanja.
-Ha,ha,ha…Ne ja sam Maja. Spasila sam te, zar se ne sjećaš?
Pokušavala mu je nježnim milovanjem umanjiti bolnu muku, ali nije uspjela. Grčio se na ležaju mijenjajući položaje.
-Ja…Ahhh…Orao jedan oboren. Mrki ne!!! Gdje sam?!
Naglo se umirio i svoj pogled fiksirao na Majinom.
-Polako dragi moj. Nije sve tako jednostavno. Prvo moraš dobro da se oporaviš pa ću ti sve objasniti. A sad: reci mi svoje ime. Sad za sad svi te zovemo Pilot.
Dugo je gledao u nju. Pokušao je u dubini svoje glave doprijeti do te informacije ali tijelo ga je toliko boljelo da nije mogao ničega da se sjeti. Samo fragmenata…
-Ja…ne sjećam se. Ko sam ja u stvari? Sjećam se da sam vozio avion i…i…Sjećam se samo toga ili je to bio san? Moj Bože! Svi su oboreni!…
-Ne, dragi moj, to nije bio san. Stvarno sam te našla kako visiš sa padobrana. On ti je spasio život. I ok sjetićeš se s vremenom ko si. Do tad ćemo te zvati Pilot. Nekako ti pristaje, - obraćala mu se s blagim osmijehom.
Čvrsto je zatvorio oči prisjećajući se užasnih prizora dok su mu sjećanja nekontrolisano navirala. Smijeh i osjećaj bratstva pri ulasku u zastarjele olupine kojima su činili jedinu ispravnu stvar za svoju zemlju i ljude u njoj…Žaljenje zbog tog istog razloga kroz strah gledajući svoju braću kako nestaju u eksploziji benzina dok je vjetar nanosio čestice na vjetrobransko staklo…Sve se činilo kao ružan san, mora, iz koje je probuđen na silu.
-Pa gdje sam i koliko sam ovdje?
-U nesvijesti si već četiri dana. Povrede su ti bile vrlo teške. Skoro da si iskrvario. Ruka ti je bila slomljena na dva mjesta od nezgodnog pada. Marti te je zakrpao. Uskoro ćeš biti kao nov.
Ustajući sa Pilotovog ležaja Maja je krila pogled. Nije mu rekla da ga je izvukla iz kandži sigurne smrti, kamuflirala njegovu tjelesinu pred neprijateljskom patrolom i na samrti ga donijela svom narodu koji je u drugu ruku nipodoštavao njegovu čitavu rasu. Da ga nije našla umro bi za sat vremena. Gledajući ga kako se s bolom sjeća ono malo stvari što mu je ostalo u glavi pitala se da li je trebala tako i učiniti. Sad je bilo kasno za kajanje.
-Majo…a gdje sam i ko si ti? - zastala je razmislivši malo. Pogledala je u vrata i bez okretanja ka njemu mu odgovorila:
-Sve u svoje vrijeme. Sve u svoje vrijeme, dragi moj. Spavaj.
Ostavivši Pilota, bijesna na nepromišljene odluke i dešavanja na koja nije imala uticaja, Maja je brzim koracima stigla do Martija. Vidjevši njen zabrinuti izraz lica, s sažaljivim osmijehom, on je upita:
-Majo, Pilot će se oporaviti za par dana. Šta ćemo s njim? Znaš da ne može ostati s nama.
-Znam Marti. Smislit ću već nešto. On se, kako si i predpostavljao, ne sjeća ničega.
-Ali mogao bi uskoro. Moramo ga dovesti do njegove teritorije i mijenjati mjesto boravišta. Takva su pravila.
Zastala je na momenat pa pogled skrenula ka ulazu u pećinu, vodopad. Pred oči joj došao već dobro poznati pejzaž, a misli su prešle okolinu. Žmirnula je pa pogled vratila ka Martiju.
-Da, svejedno smo predugo ovdje. Znam svaki kutak ove šume. Kao i svi. Moramo ići dalje. Učiti. Toliko toga ima još za istražiti…
Ovaj put Marti skrenu pogled.
-Neki se iz sela ne slažu sa tobom. Ovo bi mogao biti i tvoj kraj. Pazi se ponajviše Ruže i Narcisa. Oni su najljenji. Ti im unosiš prevelike promjene u životu. A oni su predani našim pravilima. Mogu te vrlo lako dati eliminisati.
-A ti Marti? Da li i tebi smetam?
Obuhvatio je njen prelijepi lik jednim pogledom i zagledao se u njene oči plave poput okeana. Gubio se u njima.
-Ja se pokoravam neizbježnom. Mislim da te treba prihvatiti takvu kakva jesi: prelijepa, divlja i neobuzdana. Kao priroda. Jednostavno, ti si to što jesi.
Zbog siline Martijevih riječi bilo joj je neugodno. Već se okretala da ne bi nastavila razgovor.
-Da, hvala. Idem u nabavku i malo ću izviditi situaciju… Treba mi malo mira i tišine da razmislim.
-Samo se ti čuvaj. Neću, Majo, ja uvijek biti u blizini…
Samo je djelimično čula njegove riječi jer već je trčala u novo jutro…Odgovorila je šapatom samo za sebe:
-Znam, Marti, znam…
