Tih ratnih godina smo orbitirali ujaku u BG i put nas je vodio pored Srebrenice, kroz Miliće i Konjević Polje. Nas su u Hadžićima tukli tih dana NATO avioni i mama i stari su kao da nas sklone ujaku u Dalj na Dunavu.
Krenuli smo Igman prevozom iz Hadžića, mislim da je to bila ta ratna neka firma. Obilazili smo Sarajevo oko 12 sati . Tada su ''naši'' već ušli u Srebrenicu dok smo kružili oko Sarajeva. Dok smo izbili na Romaniju tamo je već Srebrenica pala…
Na Romaniji nam je bila neka vrsta spasa. Lagodno smo išli ka Srbiji i BG. Mrak nas je uhvatio na Romaniji i na mjestu gdje je sada Vidikovac restoran na Han pjesku su nas pripadnici VRS zaustavili i nisu nam dali dalje. Sjedili smo iza vozača i čuo sam kako mu vojnik govori ''Naši su ušli u Srebrenicu a njih je masa po šumama pa pokušavaju dobaciti do Tuzle. i onda ajd znaj hoće li vas napasti da izginete! Ili čekajte pratnju ili zoru!'' Mi smo bili zbujeni i pomalo već uplašeni. Stajali smo u autobusu tu u mraku ali odnekle je izbio Džip kao iz filma. Iz njega su grmile šetničke pjesme. Prozori su mu bili otvoreni a kroz njih su virile cijevi pušaka. I lik što je vozio je rekao ''Hajte za nama imamo mi municije znaju oni to neće na nas!''
te polako smo krenuli za njim. Bila je te majke mi scena iz filmova. On je išao vrlo polako i čule su se četničke pjesme kako grme. Vozač busa i suvozač su pričali da izazivaju da nas napadnu da ih sve pobiju. Cjeli bus dubke pun je ćutao. Dopratili su nas do Milića gdje je radila ulična rasvjeta što je nama bio kao Las Vegas jer iste kod nas nije bilo.
Onda smo stigli do Nove Kasabe i tu su nas zaustavili i rekli da dalje nema ići dok se ne razdani i dok nas neko ne krene pratiti. Sjećam se bile je to kao scena iz filmova. Zora je svitala a naoružani vojnik je pričao kakv je to laveđ pasa okolo. On kaže da su u krugu svezali pse koji čim čuju šum izgladnjeli laju i signaliziraju da neko ide te da Srebreničani idu u velikim grupama i više ih je pa da se spreme.
Već je bilo jutro pristigao je neki TAM zeleni hladnjača i ista priča isturene puške kroz prozore i rekli su da za njima možemo do Drinjače. I krenuli smo lagano. Odatle sve scene iz Bulajićevih filmova. svakih pedesetak metara bili su naoručani vojnici VRS uz naložene vatre. Oni su obezbjeđivali putnu komunikaciju…
Sjćam se i stadiona u Novoj Kasabi i neke male zgradice koje je bila puna uhvaćenih Srebreničana. Sjećam se da nas je iz Kasabe ispratio urlik vezanih pasa i trke vojnika koji su vikali da požurmo da evo njih da dolaze…