Dvadeset godina poslije jedan zahtjev za prijateljstvo na društvenim mrežama pokrenuo je lavinu sjećanja. Nekada tako draga osoba bila je bitan dio mog života a igrom slučaja i nizom životnih turbulencija pala je u zaborav.
Tada sam bila u fazonu „Trećeg oka“ i mislila sam da smo kosmičke bliznakinje jer mi se činilo da imamo beskrajno mnogo sličnosti ( koje nisu bile fizičke ) i tako puno zajedničkih interesovanja.
Sjetila sam se i svoje prve maloljetničke delikvencije kada sam po napuštenim vikendicama skupljala knjige i novine i momenta kada me je zaustavila vojna policija jer sam nosila prepunu vreću. Kakav je samo bio njihov izraz na licu kada su vidjeli da je vreća do vrha puna novina i knjiga. Pustili su me da idem kući gledajući me sa podsmijehom, a ja sam bila sretna jer sam imala zalihe materijala za čitanje bar za naredna dva mjeseca.
Sjećam se i kako je moj rođak bacajući trule jabuke pokušavao da sa drveta obori one zrele pa je greškom pogodio komšinicu, zbog čega je izbio manji međukomšijski incident koji se završio batinama.
Godine kada smo u šumu išli kao u prodavnicu jer su samo svježe ubrane gljive bile garancija da ćemo imati obilan obrok.
Momenta kada je tata dobio jedinu „platu“ u iznosu od 50 KM tadašnjih Dojče maraka i meni dao deset da izađem u kafić da mi na neki način uljepša te ratne godine.
Sjedenje uz svjetlost svijeće i improvizovanih svjetiljki napravljenih od ulja komadića lima i vate i svakodnevno maratonsko igranje karti jer struje nije bilo činilo se tako zabavno i opuštajuće. Dolazak struje nakon nešto više od godinu dana izgledao je tako neprirodno.
Sjećam se i prvog dana bombardovanja tima za brze intervencije i moje strine koja je baš tada morala da ide doktoru, koliko smo se samo smejali dok nam je prepričavala kako se sakrivala iza zgrada.
Rođak koji se igrao sa municijom slučajno je progutao metak pa je poslije toga pazio da ne sjedi blizu šporeta ili vatre, plašili smo ga da metak i u stomaku može da eksplodira.
Jedne proslave Božića, sedam dana poslije smo shvatili da niko od nas u česnici nije pronašao novčić, mama nas je ubijedila da ga je stavila u česnicu. Mi se i danas pitamo ko od nas ga je progutao.
Sjećam se i prvog tetrisa desetina hiljada skupljenih bodova i tate koji ga je jednog dana oteo zaključao se u sobu i „igrao se“.
Sjećam se i Crvenog krsta u koji smo odlazili kako u butik po novo odijelo.
Sve je bilo nekako jednostavno i činilo se čak i normalno. Želim da sačuvam od zaborava ove uspomene na ratne godine. Bio je rat ali bili smo ljudi, osjećali smo kada je onome pored nas teško, kada je sretan a kada tužan, da li ima problem ili ne. Sad je malo drugačije uglavnom primjećujemo samo svoje potrebe a ostatak svijeta polako postaje nebitan.