Ove noci, jasno kao u ogledalu, vidjelo se sve. Sjaj i bijeda Mostara. U svakom smislu. U svakom pogledu.
Zabljesnu. Zapljusnu. Na povrsinu izbi.
Sutra, sjaj ce biti manje sjajan. I bijeda ce biti manje bijedna. Ko ponornica, povuci ce se.
No, ako ih ne vidis, ne znaci da ih nema. Tu su. Teku tiho. Medju nama. Prikriveni.
Pa ipak, zatvaras oci. Najlaske je tako. Od svega pobjeci.
Do jedne nove noci. Ovakve. Ili sasvim obicne. Kad ce opet zabljesnuti. I zapljusnuti. Na povrsinu izbiti.
Srusiti brane. Probiti opne. I membrane.
I srce skrsiti u trenu.
I pitat ces se…
Dok budes gledao radosna lica prolaznika, svjetla grada i praznicno mu ruho.
Dok budes gledao kako djevojke sljaste i mladici se smiju.
Pitat ces se…
”Dal je sve bilo samo fol? Dal je sve samo jeftin trik? Il sve te maske kriju bol i neki sasvim drugi lik?”
Pitat ces se…
Ima li, Boze, gore bijede od one sto dusu pohara?
Ima li, Boze, veceg sjaja od onog sto srce razgali?