“Oda radosti”koja se pjevala u Bosanskom kulturnom centru Tuzla 27.12.2014.godine, sa pocetkom u 13 sati, kada je promovisana i Monografija ”Sest decenija postojanja”BKC-a Tuzla, “obratila se” u tom casu radnistvu regije slijedecim tekstom:
“Radnicki pokret i borba protiv diskriminacije radnika dvadesetih godina proslog stoljeca stavila je Tuzlu u centar zbivanja u Evropi. Pobunjeni radnici i rudari suprostavili su se vlastima zahtijevajuci bolje uslove rada. Husinska buna je izdvojila Tuzlu i stavila je na pijedastal radnickog organizovanja u BiH.”(str.10.)
A desilo se da je prigoda, ova promocija, tekla istovremeno sa zivim pokretom radnika tuzlanskog kraja iz onih istih razloga koji se naprijed citiraju i stavljaju na pijestolje radnickog organizovanja.
Kretalo se toga dana radnistvo Tuzle prema Orasju, na marsu odbrane svoje casti i savjesti pred ocima jedne mladosti, koju su izrodili, a da joj nisu u stanju pruziti roditeljsku pomoc u siromastvu, koje i dalje nepravedno traje.
Pomenuta promocija, i vrijeme u kojem se ona dogodila, bila je prilika da se izgovore zive rijeci za ljude , koji su u tom casu bili na cesti prema Orasju, … ali to se nije dogodilo, te su oni prisutni, kao i oni koji nisu dosli, mada su bili pozvani…ostali nijemi, uprkos opomenama napisanim u citiranom tekstu Monografije.
Izostala je komsijska solidarnost, te su rudari i solari zaboravili na radnike unistenih fabrika … No desi se, da sita roda kljucne onu gladnu, pokazujuci kako vise nema solidarnosti medju ovim plemenitim pticama.
Ali moramo ici dalje, i nikada necemo povjerovati u istinitost takvih “igrokaza”, koji se ipak na ovim prostorima ne daju reprizirati.