U zadnje vrijeme u javnosti se često može čuti konstatacija da se iseljavanje stanovništva u Republici Srpskoj i BiH ne vrši iz razloga ekonomskog siromaštva (nezaposlenost, niskih plata i penzija i dr.), već zbog lošeg opšteg (političkog, moralnog i dr.) stanja i loše perspektive u državi. Da su, ipak, ove stvari vezane i uslovljene jedna sa drugom i da je ekonomsko siromaštvo glavni razlog za poražavajući izbor vlasti, a ona dalje na adekvatno stanje u državi i demografsko propadanje, govori se u ovom tekstu.
Čovjekove vrijednosti, i potrebe za njihovo ispunjenje i ostvarenje, su u hijerarhiji i neke su više bitnije od drugih. Ove potrebe (prema Maslovu 1967) se mogu prestaviti u vidu piramide i one se kreću od bitnijih i potrebnijih u dnu piramide, prema vrijednostima na vrhu piramide koje su manje bitne, odnosno za siromašne ljude i nebitne. Tako, bazu (dno, osnovu) piramide čine fiziološke potrebe, koje preko potreba sigurnosti, ljubavi i pripadnosti, potreba poštovanja, potreba samoostvarenja, dolaze na vrh piramide gdje se nalaze potrebe uslovljene kognitivnim različitostima.
Proces raspodjele ovih vrijednosti i potreba u ljudskom društvu, ukazuje na neophodnost postojanje autoriteta, koji će osigurati da se njihovo dodjeljivanje vrši na način koji će biti valjan, pouzdan i legitiman. Autoritet koji vrši raspodjelu i konfiguraciju ovih vrijednosti u većini modernih država je vlada (vlast).
Uzroci političke nemotivisanosti, izraženi u formi političke apatije, variraju od jednog do drugog političkog okruženja. Jedan od osnovnih njenih faktora, u Republici Srpskoj, je i ekonomsko siromaštvo. O siromaštvu kao uzroku političke nemotivisanosti, ili pogrešne političkoj motivisanosti, govori se na razne načine.
Siromaštvo u Republici Srpske i BiH stvara nemaštinu (glad) i motiviše građane (glasače) za preživljavanje, odnosno na zadovoljavanje potreba nižeg reda (fizioloških potreba, odnosno potreba za hranom, stanovanjem i dr.), za razliku od naprednih zemalja u kojima su građani (glasači) motivisano na zadovoljavanje potrebama višeg reda, kao što su potrebe za poštovanjem, samoostvarenjem (samoisticanjem) i kognitivnim različitostima.
Zadovoljavanje potrebe nižeg reda predisponiraju građane (glasače) i prema pohlepi, korupciji i manipulaciji (populizmu). Najobičnije i svakodnevne stvari kao što su namjernice široke potrošnje ili novac utiču na njih da pogrešno usmjere svoje glasove. Isto tako, opsesija glasača potrebama nižeg reda stvara političku inerciju. Posljedica ove inercije je dodatno pogoršanje siromaštva i geometrijska progresija problema vezanih za zadovoljavanje potreba. Za izbor vlade (pogotovo dobre vlade), ili kontrolu njene mašinerije, postoji malo ili nimalo interesovanja. To dodatno (i dalje) pogoršava siromaštvo građana. Ovo je začarani krug ekonomskog siromaštva, koji preko potrage za potrebama nižeg reda, preko nemotivisanosti i/ili loša motivisanosti građana, bira vladu manjine, a ona neodgovornim i nesavjesnim vladanjem dovodi do daljeg siromašenja. I sve tako u krug.
Dakle, krug ekonomskog siromaštva stvara tipičnog građanina (glasača) u Republici Srpskoj i BiH koji ima G-P-K-M sindrom ličnost. Ličnost sa G-P-K-M sindromom je gladna, pohlepna, korumpirana i manipulativna.
Kao što je ličnost građana (glasača) opterećena G-P-K-M sindrom, isto tako je i ličnost njenih političara opterećena istim sindromom. Siromaštvo, ili strah od njega, čini političare (na vlasti i pretendenata za vlast), u siromašnim zemljama, gladnim i motivisanim potrebama nižeg reda (samo što su one raznovrsnije i obimnije u odnosu na potrebe običnih siromašnih glasača), za razliku od političara u naprednim zemljama, koji su motivisani potrebama višeg reda, kao što su poštovanje, samo-aktualizacija, kognitivna različitost, patriotizam i altruizam. Potrebe nižeg reda, tokom vladavine političara preko negativnog usklađivanja i poravnanja (raspodjele), čine vladu zemlje lošom i nebitnom u odlučivanju, koja dalje preko stvarnih centara moći i zadovoljavanja njihovih potreba nižeg reda, dovodi do ekonomskog siromaštva zemlje. I ovo se, sve tako, vrti u krug.
Zadovoljavanje svakodnevnih bitnih stvari, kao što su novac, automobili, kuće (stanovi) i ostalih stvari (potrebe nižeg reda), na političare često utiču da formiraju svoje mišljenje, stvarajući između sebe konsenzus u donošenju odluka. Sve ovo predisponira političare za korupciju i manipulaciju (populizam).
Shodno navedenom, političari u Republici Srpskoj gube orijentaciju kao lideri, zaboravljaju zbog čega su izabrani, daju antidemokratske izjave i izazivaju antidemokratsko ponašanje, kradu javni novac, pogrešno upravljaju, i zbog svega toga izazivaju odgovarajuće inostrane političke i ekonomske reakcije. Sve ovo zajedno proizvode novo ili održavaju trajno ekonomsko siromaštvo.