Općinsko vijeće Tuzla će razmatrati prijedlog Komisije za ljudska prava i slobode OV Tuzla da se Kenanu Bibuljici dodijeli Tuzlanska zahvalnica za građansku hrabrost koju je iskazao objavljivanjem snimke nasilja iz Tuzlanske srednje škole. Ako je neko kojim slučajem zaboravio , evo spomenuću da je to ona snimka na kojoj se vidi kako tri maloljetnice tuku svoju kolegicu ,takođe maloljetnicu.
Da na početku kažem da o Kenanu Bibuljici i o onome što je učinio ne pišem ni jednog momenta već da je ovo moj osvrt na društvo, na nas koji ga činimo.Jer, moram se zapitati kad i kako je u našem društvu pošlo u krivo sve , i društvo i njegove vrijednosti kad smatramo herojskim podvigom postavljanje na You tube snimak cipelarenja? Kada smo kao društvo postali takvi: indolentni, apatični i strašljivi? Pa šta bi tek bilo i kakvo bi tek priznanje dobio neko da je i pokušao spriječiti zlostavljanje, a ne da ga je spriječio?
Nevjerojatno dokle smo pali!!!
Ali, od prvog trena i raspisivanja o tri frajerice iz Tuzle, te izjave drugih učenika i njihovih roditelja da su „opasne“ vrti mi se po glavi želja da ih pitam: pa šta biste vi uradili da vidite pravu opasnost? Jer, haloo ba, govorimo o tri srednjoškolke, a ne o „nebudi promijenuto“ Hanibalu Lekteru ili barem nekom pripadniku Zemunskog klana! Čuj, opasne!? Pa šta će biti kad budu imale dvadeset godina ako su sad opasne? Dajte ljudi, molim vas trznite se! Šta im ,što naš narod kaže „dižete repinu“? Ne pozivam ja da ih pretučete odnosno vratite milo za drago, ali vjerujte nekad je to najbolje i najdjelotvornije. Neki jedino tako nauče lekciju. Osuđujte me koliko hoćete, ali onim djevojčicama je ,uz ostale sankcije, trebalo opaliti nekoliko šamara da vide kako to izgleda. Sumnjam da bi to ikad zaboravile. Ovako, one će pamtiti jedino da su svi u Bosni i Hercegovini nekoliko dana gledali njih i da su jednom bile popularne. I vjerujte osjećat će ponos, a možda i želju da to ponove. I ponoviće. Pa se mi sklanjajmo njima s puta koliko hoćemo, ali ili kod njih ili onakvih kao one lahko mogu da dođu na red i mi i naša djeca.
Jest da je uvijek bilo tuča samo nije bilo mobitela da se snimi i zabilježi.Svi mi koji smo u ono vrijeme prije ove elektronske revolucije završavali srednje škole znamo da je tuča organiziranih ili spontanih uvijek bilo. Ali ,osim što nisu ovjekovječene i samim tim akteri nisu doživljavali mega popularnost, ima još nešto što je bilo drugačije: potući se bilo je donekle ok, ali nikada, ama baš nikada nije bilo cool tuča 3:1. A akteri su na neki način bili izopćeni iz društva, naročito oni kojima je tuča bila vid zabave. To je značilo da su imali ograničen krug prijatelja i to uglavnom onakvih kakvi su i sami.
Sad se situacija donekle promijenila.Sad je takav vid obračuna postao „pozitivno popularan“ među mladima i ima tendenciju rasta.
I da. Sad je to takođe povod za nekakve troškove oko uvođenja detektora metala u škole.Prvo su bile kamere, pa evo nisu ništa pomogle, a sad će detektori metala preventivno djelovati i spriječiti cipelarenje. Glupost. I svi se uhvatili u krug u borbi protiv maloljetničke delikvencije i međuvršnjačkog nasilja kao u onoj dječijoj igri „širi,širi vezeni peškiri“.Samo u krugu nema nikoga. U krugu bi zajedno trebali biti dijete i roditelji odnosno porodica, ali u ovom našem krugu niti djeteta niti porodice. Naš krug je prazan, a okolo policija, socijalne ustanove, društvo ( ma šta to značilo) i škola kao najodgovorniji organ.A porodice nigdje.Kao da je i nevažna i kao da ne snosi nikakvu odgovornost. A porodica je najodgovornija. U njoj se djeca uče društveno prihvatljivim normama ponašanja.U njoj se uče da nekoga smiju ili ne smiju cipelariti.Ali u njoj se uče i da se brane. Jer, neka mi Bog oprosti , ali ona djevojčica iz Tuzle je izgledala kao ovčica dok su je bez opiranja kolegice vodile van da je van domašaja kamere pretuku. A još u školi je vidjela šta hoće i šta će joj se desiti jer su joj u hodniku prijetile. Došlo mi da povičem: „pa dijete drago je li tebi iko ikada rekao da imaš pravo braniti se!? Je li ti ikad iko rekao da se smiješ oduprijeti , ako nikako drugačije onda barem vriskom!? Jer, niko, na ko on bio nema pravo očekivati od tebe pristanak da budeš pretučena.“
Opet će neki reći da je ovo dijete odgojeno u skladu sa civilizacijskim normama.Slažem se. Ali sutra, prekosutra ili nakon toga ona će morati proći mračnim pasažom, živjeće možda sama, u autobusu će se naći s nekim ko nije civiliziran.Treba li da cijeli život bude žrtva? Da bude civilizirana dok su oko nje necivilizirani? Nisam sigurna da je to sudbina kakvu bi normalan roditelj poželio svom djetetu. Da, javnost je njoj pružila podršku, a osudila nasilnice.I to je najviše što će i ona i bilo koja druga žrtva dobiti od javnosti.Za ostalo se moraju same izboriti. Jer, kako stvari stoje ni na čiju pomoć neće moći računati kad im bude potrebna. Mogu se jedino nadati da će neko snimiti mobitelom maltretiranje, zlostavljanje, tuču i da će to postaviti na You tube.