”Prestani plakati Ema, prestani plakati Ema, prestani plakati Ema…” Sjedila sam satima uplakana nad računalom. Satima je tekao život iz mojih očiju preko tastature dok sam pisala izvještaje o prodaji, artiklima i novim ugovorima za sljedeći mjesec. Uplakana i sama izbjegavala sam izlazak u hodnik i susret sa kolegicama. Samo sam čekala da dođu tri sata i da nestanem, da pobjegnem i da pijem. Pit ću večeras i zaboraviti kako me ostavio jutros. Ostavio me na izlaznim vratima zajedničkog stana nakon tri godine veze. Rekao je da mu je dosta. Dosta mi je. Rekao je to hladno dok je stavljao svoj sat i prelazio prstima preko njegovane brade. Izgledao je divno. Uvijek je lijepo izgledao kad bi mi slamao srce i dok bi brisao suze s mog lica kad me uhvati tuga ili me on sam rastuži. Voljela sam kako bi pažljivo vrhom palca uhvatio moj obraz i rekao da će sve biti uredu. Tješio me najljepše na svijetu i vjerovala sam da nikad neće biti dosta. Nisam mogla vjerovati šta govori taj čovjek na izlazu našeg doma. Dosta mi je. Te riječi su kao oštri žileti na jutarnjem suncu izletjeli iz njegovih nasmijanih usta i presjekli me. Ležala sam ispod tankog prekrivača u toplini kreveta i promatrala ga u hodniku kad je izgovorio te riječi one su prošle kroz tanki prekrivač u ledenoj sobi i jednostavno me presjekle duboko u utrobi. Prepolovila sam se u tom trenutku na dvije žene. Dvije osobe. Jedna u meni je bila žrtva. Ostavljena žena. Ona koja plače. Takvu ženu je na kraju dobio od mene. Bila sam sretna za vrijeme naše veze a onda je vrijeme ušlo u naš život i on se zasitio. Druga žena koja se probudila u meni bila je ona koju nikad nije upoznao. Nije stigao da je upozna. Ova žena je puna mržnje i spremna da ga ubije. Rasplakao me i ostavio jutros. Večeras će doći po stvari i to je kraj. Ostajem žrtva. Ostavljena žena i idem da se napijem. Mrzim ga ali najviše me boli nemoć. Kao da je bio sretan. Imam osjećaj da je bio jako sretan kad me gledao iz hodnika sa svojim crnim očima prekrivenu tankim plavim prekrivačem. Bio je u poslovnom odijelu, friško ošišan, geliran i mirisan sa košuljom krem boje i dizajnerskim satom, savršenom bradom i pogledom koji ubija. Gledao me kao da sam hrana koje se zasitio. Ta scena me je ubila i rasplakala jutros. Stajao je obučen i sređen kao gospodin, muškarac u svom punom sjaju dok je žena gola i izjebana u krevetu-Gola, izložena, ostavljena. Nije me ostavio za vrijeme večere, u parku, na telefonu nego u hodniku na izlazu kuće kao kurvu. Gledao me kao jelo i izgovorio da se zasitio. Zasitio sam se. Bila sam ono čega se zasitio. Nije bilo ničega između nas dvoje osim tankog prekrivača na mom golom tijelu i njegove mržnje i odbacivanja tog tijela i mene. Zasićenje od svega. Od svega što sam bila u tom odnosu i sad on nastavlja dalje a moram i ja. Mržnja u meni mora da se istopi i da nastavim dalje, ne smijem postati ono što nisam. Moram zadržati dostojanstvo i ne napraviti scenu kad se večeras vrati po stvari. Moram se kontrolisati ali vatra u meni koja gori od poniženja, srama i bijede želi da proguta sve ispred sebe i da ga rastrga na male i sitne dijelove sve do zadnjeg komada njegovog postojanja. Netko kuca. Kolegica sa trećeg sprata donosi nekoliko novih spisa i pita me šta se dešava. Vidjela je moje lice. Govorim joj ništa, lažem nju i sebe. Ona sjeda pored mene i osjetim jak parfem u zraku koji me vraća u stvarnost. Ona je ljubazna i slatka djevojka od 25 godina, okruglog lica sa pjegicama i zovu je Nensi jer ne voli svoje ime Nevena. Lijepa je to djevojka koja se smije i prepričava o svojim problemima sa dečkom i kako je sve to riješila prije dva mjeseca kod jedne žene koja se bavi magijom. Pričala je svoju priču i smješkala se a potom mi ostavila broj telefona te žene. Promatrala sam tu djevojku i nisam vjerovala u to šta čujem ali broj je bio na stolu a ona već izašla iz kancelarije. Tako je jednostavno bilo. Dok je zalazilo Sunce i radno vrijeme dolazilo kraju ja sam promatrala broj napisan na debelom i malom komadu papira lijepe proizvodnje. Ime te žene nikad neću napisati i izgovoriti. Nikad nisam vjerovala da ću se upustiti u takve stvari jer nikad nisam vjerovala da one postoje. Taj dan sam dopustila da me vode mržnja i bijes. Taj dan sam pustila da drugi ljudi upravljaju mojim životom. Dopustila sam da me dečko napravi žrtvom a onda dopustila sebi da uzmem sudbinu u svoje ruke. U tome nema ništa loše ali nisam smjela uzeti tuđu sudbinu u svoje ruke. Nisam znala da upravljam sa vlastitom ali sad je kasno. Urađeno je.
Kad sam nazvala tu ženu bila je veselog, mirnog i utješnog glasa i rekla da me može primiti već danas. Poslije posla mogu svratiti do nje, dala mi je adresu, rekla koliko košta i da ništa ne jedem prije dolaska kod nje. Tako je kratko trajao naš razgovor. Nazvala sam je iz znatiželje, htjela sam da vidim kako ona zvuči, htjela sam da pitam može li pomoći? Nisam vjerovala da će se netko zaista javiti na telefon ali jeste…Javila se. Tko traži taj i nađe. Bila sam bijesna i spremna da platim toj ženi umjesto da potrošim pare u kupovini, opijanju i nadoknađivanju svega onoga što sam to jutro izgubila. Dala mi je adresu i već sam bila pred malom crvenom kućom na rubu grada ispred koje su cvjetale žute krizanteme i padalo zlatno lišće. Ona me čekala sa kafom i kolačima. Na ulazu u kuću te žene dok je zalazilo Sunce osjećala sam najdublju jezu svog života ali onda je ona progovorila sa svojim slatkim i umiljatim glasom i odmah sam bila bolje. Bila sam sretnija i sigurnija dok me vodila kroz hodnik prepun slika velikih cvjetova neobičnih boja i oblika. Figure od bijelog kamena su stajale na policama sa brojnim knjigama, svijećama, detaljima iz svijeta koji liči na život u afričkim plemenima. Maske su bile svuda na zidu a miris vanilije se širio zrakom. Ona je imala bijelu dugu kosu mudre starice i sladak glas dok me promatrala mudrim očima zelene boje. Poput zmije je promatrala moje lice dok je ispijala kafu i slušala šta joj govorim. Nosila je krupni nakit i crvenu haljinu koja je padala preko njenih koljena na kojima je spavala mačka. Ta žena me lijepo primila, sjela sa mnom, dopustila mi da se isplačem i ispričam svoj problem a na kraju me upitala kakvu želju ja zapravo sad imam u svom životu? Sunce je već davno zašlo i kroz njenu kuću su svijetlile svijeće crne boje dok je ona pila zadnji gutljaj vrele kafe bila sam na trenutak zbunjena-Nisam je vidjela kako pali svijeće, kafa je u mojoj šoljici bila vrela iako smo sjedile dva sata i odjednom je sve opet bilo svježe kao magijom stvoreno u trenutku za mene-Upitala me šta želim? Jednostavno pitanje ponovila je. U tom trenutku sam željela da on pati a onda je u meni rođena želja druge vrste-Da sve bude kao prije. Otvorila sam oči i izgovorila to naglas.
Povjetarac je prošao kroz njenu kuću i svijeće su plamtjele kao nikad prije a ona lakim korakom ustala sa svoje stolice, došetala do mene i potom stavila svoju staru ruku na moj stomak duboko spuštajući svoje tanke prste do moje vagine i onda me pogledala duboko u oči i rekla samo jednu riječ-Krv. Znala sam o čemu priča. To je drevni recept. Nisam znala da je istina. Nisam nikad vjerovala da to žene rade. Rade. Generacije i generacije žena prenose magiju s koljena na koljeno kao što se prenosi znanje o abortusu sa šivaćim iglama tajno i kroz šume i sela, bajke i legende. Krv u kafi. U kafi koju kuhaju domaćice, majke, žene i supruge sipana je krv hiljadama godina sa namjerom da sve ostane onako kako jest ili da bude onako kako trenutno nije. Magija. Ta žena mi je rekla da je krv od menzesa najbolja i najbrža za ljubavne probleme. Menstrualna krv ima moć koju muškarac osjeti kad proguta i ne može se više zasititi te moći i stalno se vraća toj ženi. U sobi je postajalo sve hladnije i odlučila sam da krenem, ustala sam i platila, zahvalila sam joj se na vremenu i razgovoru i odlučila se što brže vratiti u stvarni svijet i sve to zaboraviti što prije ali na izlazu iz te kuće starica slatkog glasa me odlučila zaintrigirati sa samo jednim pitanjem-Zašto ne bi pokušala? Taj dan sam došla prije njega u kuću. On je navečer trebao da pokupi svoje stvari. Promatrala sam naš život kako stoji i čeka samo njega da dođe i sve to pokupi sa sobom. Naše zajedničke slike, odabir fotelje, servisa za čaj, posteljine i detalja s kojima smo ukrasili naš dom koji se sad raspada. Koliko će on uzeti stvari iz svega ovoga što je zvao svojim životom? Ne znam da li je gore ako nešto uzme ili ako nešto ostavi. Već sam ostavljena i trebala bi samo zatvoriti vrata spavaće sobe i sve izbaciti na hodnik. Trebala bi se skloniti i odlazim u toalet da se okupam i spremim za spavanje. Neću ga čekati, neću plakati, neću se osvetiti i zaboravit ću riječi te žene zauvijek. Neću sipati krv u kafu nikome i nikada. U kupatilu sam ležala ispod vrele vode koja je pržila moje tijelo i opuštala moje mišiće. Voda je djelovala kao magija na moje tijelo i grčevi su krenuli da popuštaju a s njima je tekla krv. Krv između mojih noga je tekla u odvod kao i uvijek za vrijeme menstruacije i trenu sam pomislila-Zašto ne? U tom trenutku sam presudila sudbini svog muža i ocu moje djece. U tom trenutku nisam znala da će djelovati. Nisam mogla znati da će krv iz moje vagine koju pokupim u malu maramicu i iscijedim u kafu zaista djelovati na mog momka i da će sve ostati isto zauvijek za nas. Danas to znam. Danas je kasno. Maramica natopljena krvlju bila je bačena u lonac vode koju sam kuhala tu noć za njega. Sve sam obavila automatski, bez razmišljanja, kao normalnu stvar. U ogrtaču roze boje i skupljene kose ispod bijelog peškira ja sam stavila lonac vode za kafu, krvavu maramicu na bijeli tanjirić, izvadila šećer, kafu i rahat lokum za svog dragog i prepustila njemu da odabere hoće li popiti šoljicu koju ponudim.
Kad je ušao u stan mirisala je kafa. Mirisala je cijela kuća. Nisam sipala bezveze nekoliko kapi krvi nego sam cijelu pamučnu maramicu natopljenu krvlju ubacila u lonac i gledala kako vrela voda postaje crvena. Promatrala sam crno dno džezve a potom pljunula u nju više puta, pljuvala sam sve dok nisam napravila talog i blato od kafe koju sam potom zapekla da miriše cijela kuća. Rahat lokum sam više puta polizala i potom opet uvaljala u šećer, voda crvene boje je prelila tamnu kašu ljubavne kafe i potom se sve promijenilo oko mene. Mirisalo je. Kad je ušao u kuhinju pitao me ima li kafe za njega. Rekla sam da ima, da će uvijek biti i da treba da popijemo jednu za rastanak kao ljudi. Sjedili smo jedno naspram drugoga dok sam mu sipala vreli napitak i servirala lokum mog okusa. Sjedila sam mirno i gledala kako se namješta, postavlja mi bezvezna pitanja, izvinjava se što je ovako završilo, zamorio se, nije u meni problem, vrijeme je da ide dalje i tako je on meni pričao te bajke a ja slušala i čekala da je proba. Čekala sam kao mudra žena i prva uzela šoljicu u ruke i progutala vlastitu krv bila je ukusna. Prava kafa. On je potom uzeo svoju šoljicu i popio konačno svoj gutljaj. Gutao je i slušala sam taj zvuk. Gutao je kao i ja njemu. Gutao je on mene. Kad sam legla i sklopila oči te večeri nisam vjerovala riječima te žene ali sam zbog hira i gluposti to ipak napravila.
Ljubavi gladan sam. Iz noćnih mora me probudio njegov slatki glas. Gledao me direktno u oči dok sam se budila i promatrala čaroliju. Ujutro me gledao kao prije. Ležala sam i promatrala lice čovjeka koji me ostavio jučer. Probudio me držeći me za ruku sa riječima kako je gladan i kad sam shvatila šta se dešava bilo je već kasno. Bilo je stvarno. On je ležao pored mene i tražio da ga nahranim. Jučer je bio sit svega. Prazan mi je želudac ljubavi šaptao mi je. Nije to bio čovjek koji se jučer mene zasitio. Nije to više bio isti čovjek. Sa mnom u krevetu je bio neki stranac koji me gledao kako me on nikad nije gledao. Bilo je lijepo. Bilo je čudno. Sve je bilo isto i nije htio nigdje, nije spominjao prekid, stvari su bile vraćene na mjesto. Sve je bilo identično kao nekad. Ja nisam bila. Taj trenutak sam shvatila šta sam uradila. Dok me grlio pored prozora i ljubio u vrat taj čovjek je bio netko ili nešto drugo. Rodila sam dvoje djece, prošlo je dosta godina otada i imala sam lijep život. On je znao nekad da gleda daleko pored mene, da šuti bez razloga ili da se danima ne smije i ne pokazuje interes za mene. On je znao da postane sit svega i svaki put sam znala šta treba da napravim. Nekad bi u pitu od višnje ili sok od jagode iscijedila mnogo krvi iz tampona koji bi nosila u vrijeme najveće menstruacije i onaj stari sjaj bi se vratio u njegove oči. Jeo bi slatko pitu crvene boje dok se preljev cijedio sa tanjira i ruba njegovih usana. Preljev u kojem je bila moja ljubav. Krv sipana u kafu, kolače i sokove. Rahat lokumi stalno lizani i valjani u šećer u prahu i moj urin u njegovom bijelom vinu. Sve to su recepti te starice za mene i provodim ih po potrebi kad vidim da on gubi interes iznova za mene i da postaje muškarac kojeg ne volim. Svaki put kad osjetim da se zasitio mene ja iznova naspem duplu dozu sebe u njegovu kafu i čekam da djeluje. Svaki put djeluje i svaki put se vrati natrag po još. Bit ćemo zajedno do groba, cijeli jedan život i imam savršenu ljubavnu priču sa muškarcem koji je upravo onakav kakvog sam htjela. Znam da sam pogriješila ali ne smijem se okrenuti iza sebe. Strah je prevelik a ponor predubok. On me čeka na kraju. Ponor i ništavilo. Toga sam postala svjesna ono jutro kad me probudio sa riječima kako je gladan. To nije bio isti čovjek ali bilo je prekasno. Bilo je stvarno. Mogla sam se probuditi i sama, slobodna i bez određene sudbine u svom životu ali ja sam mu sipala u kafu i odredila sve a najgore vlastitu propast. Jednu stvar sam zapamtila od starice a to je da se ne okrećem kad to uradim. Ne okreći se nikad zaprijetila mi je na izlazu iz kuće crvene boje onog dana. Ne okreći se prema ostvarenoj želji jer samo ostvarena želja u životu može uništiti život ako shvatiš da to nikad nisi htjela.
Nisam.
”Prestani plakati Ema, prestani plakati Ema, prestani plakati Ema…” Sjedila sam satima uplakana nad računalom. Satima je tekao život iz mojih očiju preko tastature dok sam pisala izvještaje o prodaji, artiklima i novim ugovorima za sljedeći mjesec. Uplakana i sama izbjegavala sam izlazak u hodnik i susret sa kolegicama. Samo sam čekala da dođu tri sata i da nestanem, da pobjegnem i da pijem. Pit ću večeras i zaboraviti kako me ostavio jutros. Ostavio me na izlaznim vratima zajedničkog stana nakon tri godine veze. Rekao je da mu je dosta. Dosta mi je. Rekao je to hladno dok je stavljao svoj sat i prelazio prstima preko njegovane brade. Izgledao je divno. Uvijek je lijepo izgledao kad bi mi slamao srce i dok bi brisao suze s mog lica kad me uhvati tuga ili me on sam rastuži. Voljela sam kako bi pažljivo vrhom palca uhvatio moj obraz i rekao da će sve biti uredu. Tješio me najljepše na svijetu i vjerovala sam da nikad neće biti dosta. Nisam mogla vjerovati šta govori taj čovjek na izlazu našeg doma. Dosta mi je. Te riječi su kao oštri žileti na jutarnjem suncu izletjeli iz njegovih nasmijanih usta i presjekli me. Ležala sam ispod tankog prekrivača u toplini kreveta i promatrala ga u hodniku kad je izgovorio te riječi one su prošle kroz tanki prekrivač u ledenoj sobi i jednostavno me presjekle duboko u utrobi. Prepolovila sam se u tom trenutku na dvije žene. Dvije osobe. Jedna u meni je bila žrtva. Ostavljena žena. Ona koja plače. Takvu ženu je na kraju dobio od mene. Bila sam sretna za vrijeme naše veze a onda je vrijeme ušlo u naš život i on se zasitio. Druga žena koja se probudila u meni bila je ona koju nikad nije upoznao. Nije stigao da je upozna. Ova žena je puna mržnje i spremna da ga ubije. Rasplakao me i ostavio jutros. Večeras će doći po stvari i to je kraj. Ostajem žrtva. Ostavljena žena i idem da se napijem. Mrzim ga ali najviše me boli nemoć. Kao da je bio sretan. Imam osjećaj da je bio jako sretan kad me gledao iz hodnika sa svojim crnim očima prekrivenu tankim plavim prekrivačem. Bio je u poslovnom odijelu, friško ošišan, geliran i mirisan sa košuljom krem boje i dizajnerskim satom, savršenom bradom i pogledom koji ubija. Gledao me kao da sam hrana koje se zasitio. Ta scena me je ubila i rasplakala jutros. Stajao je obučen i sređen kao gospodin, muškarac u svom punom sjaju dok je žena gola i izjebana u krevetu-Gola, izložena, ostavljena. Nije me ostavio za vrijeme večere, u parku, na telefonu nego u hodniku na izlazu kuće kao kurvu. Gledao me kao jelo i izgovorio da se zasitio. Zasitio sam se. Bila sam ono čega se zasitio. Nije bilo ničega između nas dvoje osim tankog prekrivača na mom golom tijelu i njegove mržnje i odbacivanja tog tijela i mene. Zasićenje od svega. Od svega što sam bila u tom odnosu i sad on nastavlja dalje a moram i ja. Mržnja u meni mora da se istopi i da nastavim dalje, ne smijem postati ono što nisam. Moram zadržati dostojanstvo i ne napraviti scenu kad se večeras vrati po stvari. Moram se kontrolisati ali vatra u meni koja gori od poniženja, srama i bijede želi da proguta sve ispred sebe i da ga rastrga na male i sitne dijelove sve do zadnjeg komada njegovog postojanja. Netko kuca. Kolegica sa trećeg sprata donosi nekoliko novih spisa i pita me šta se dešava. Vidjela je moje lice. Govorim joj ništa, lažem nju i sebe. Ona sjeda pored mene i osjetim jak parfem u zraku koji me vraća u stvarnost. Ona je ljubazna i slatka djevojka od 25 godina, okruglog lica sa pjegicama i zovu je Nensi jer ne voli svoje ime Nevena. Lijepa je to djevojka koja se smije i prepričava o svojim problemima sa dečkom i kako je sve to riješila prije dva mjeseca kod jedne žene koja se bavi magijom. Pričala je svoju priču i smješkala se a potom mi ostavila broj telefona te žene. Promatrala sam tu djevojku i nisam vjerovala u to šta čujem ali broj je bio na stolu a ona već izašla iz kancelarije. Tako je jednostavno bilo. Dok je zalazilo Sunce i radno vrijeme dolazilo kraju ja sam promatrala broj napisan na debelom i malom komadu papira lijepe proizvodnje. Ime te žene nikad neću napisati i izgovoriti. Nikad nisam vjerovala da ću se upustiti u takve stvari jer nikad nisam vjerovala da one postoje. Taj dan sam dopustila da me vode mržnja i bijes. Taj dan sam pustila da drugi ljudi upravljaju mojim životom. Dopustila sam da me dečko napravi žrtvom a onda dopustila sebi da uzmem sudbinu u svoje ruke. U tome nema ništa loše ali nisam smjela uzeti tuđu sudbinu u svoje ruke. Nisam znala da upravljam sa vlastitom ali sad je kasno. Urađeno je.
Kad sam nazvala tu ženu bila je veselog, mirnog i utješnog glasa i rekla da me može primiti već danas. Poslije posla mogu svratiti do nje, dala mi je adresu, rekla koliko košta i da ništa ne jedem prije dolaska kod nje. Tako je kratko trajao naš razgovor. Nazvala sam je iz znatiželje, htjela sam da vidim kako ona zvuči, htjela sam da pitam može li pomoći? Nisam vjerovala da će se netko zaista javiti na telefon ali jeste…Javila se. Tko traži taj i nađe. Bila sam bijesna i spremna da platim toj ženi umjesto da potrošim pare u kupovini, opijanju i nadoknađivanju svega onoga što sam to jutro izgubila. Dala mi je adresu i već sam bila pred malom crvenom kućom na rubu grada ispred koje su cvjetale žute krizanteme i padalo zlatno lišće. Ona me čekala sa kafom i kolačima. Na ulazu u kuću te žene dok je zalazilo Sunce osjećala sam najdublju jezu svog života ali onda je ona progovorila sa svojim slatkim i umiljatim glasom i odmah sam bila bolje. Bila sam sretnija i sigurnija dok me vodila kroz hodnik prepun slika velikih cvjetova neobičnih boja i oblika. Figure od bijelog kamena su stajale na policama sa brojnim knjigama, svijećama, detaljima iz svijeta koji liči na život u afričkim plemenima. Maske su bile svuda na zidu a miris vanilije se širio zrakom. Ona je imala bijelu dugu kosu mudre starice i sladak glas dok me promatrala mudrim očima zelene boje. Poput zmije je promatrala moje lice dok je ispijala kafu i slušala šta joj govorim. Nosila je krupni nakit i crvenu haljinu koja je padala preko njenih koljena na kojima je spavala mačka. Ta žena me lijepo primila, sjela sa mnom, dopustila mi da se isplačem i ispričam svoj problem a na kraju me upitala kakvu želju ja zapravo sad imam u svom životu? Sunce je već davno zašlo i kroz njenu kuću su svijetlile svijeće crne boje dok je ona pila zadnji gutljaj vrele kafe bila sam na trenutak zbunjena-Nisam je vidjela kako pali svijeće, kafa je u mojoj šoljici bila vrela iako smo sjedile dva sata i odjednom je sve opet bilo svježe kao magijom stvoreno u trenutku za mene-Upitala me šta želim? Jednostavno pitanje ponovila je. U tom trenutku sam željela da on pati a onda je u meni rođena želja druge vrste-Da sve bude kao prije. Otvorila sam oči i izgovorila to naglas.
Povjetarac je prošao kroz njenu kuću i svijeće su plamtjele kao nikad prije a ona lakim korakom ustala sa svoje stolice, došetala do mene i potom stavila svoju staru ruku na moj stomak duboko spuštajući svoje tanke prste do moje vagine i onda me pogledala duboko u oči i rekla samo jednu riječ-Krv. Znala sam o čemu priča. To je drevni recept. Nisam znala da je istina. Nisam nikad vjerovala da to žene rade. Rade. Generacije i generacije žena prenose magiju s koljena na koljeno kao što se prenosi znanje o abortusu sa šivaćim iglama tajno i kroz šume i sela, bajke i legende. Krv u kafi. U kafi koju kuhaju domaćice, majke, žene i supruge sipana je krv hiljadama godina sa namjerom da sve ostane onako kako jest ili da bude onako kako trenutno nije. Magija. Ta žena mi je rekla da je krv od menzesa najbolja i najbrža za ljubavne probleme. Menstrualna krv ima moć koju muškarac osjeti kad proguta i ne može se više zasititi te moći i stalno se vraća toj ženi. U sobi je postajalo sve hladnije i odlučila sam da krenem, ustala sam i platila, zahvalila sam joj se na vremenu i razgovoru i odlučila se što brže vratiti u stvarni svijet i sve to zaboraviti što prije ali na izlazu iz te kuće starica slatkog glasa me odlučila zaintrigirati sa samo jednim pitanjem-Zašto ne bi pokušala? Taj dan sam došla prije njega u kuću. On je navečer trebao da pokupi svoje stvari. Promatrala sam naš život kako stoji i čeka samo njega da dođe i sve to pokupi sa sobom. Naše zajedničke slike, odabir fotelje, servisa za čaj, posteljine i detalja s kojima smo ukrasili naš dom koji se sad raspada. Koliko će on uzeti stvari iz svega ovoga što je zvao svojim životom? Ne znam da li je gore ako nešto uzme ili ako nešto ostavi. Već sam ostavljena i trebala bi samo zatvoriti vrata spavaće sobe i sve izbaciti na hodnik. Trebala bi se skloniti i odlazim u toalet da se okupam i spremim za spavanje. Neću ga čekati, neću plakati, neću se osvetiti i zaboravit ću riječi te žene zauvijek. Neću sipati krv u kafu nikome i nikada. U kupatilu sam ležala ispod vrele vode koja je pržila moje tijelo i opuštala moje mišiće. Voda je djelovala kao magija na moje tijelo i grčevi su krenuli da popuštaju a s njima je tekla krv. Krv između mojih noga je tekla u odvod kao i uvijek za vrijeme menstruacije i trenu sam pomislila-Zašto ne? U tom trenutku sam presudila sudbini svog muža i ocu moje djece. U tom trenutku nisam znala da će djelovati. Nisam mogla znati da će krv iz moje vagine koju pokupim u malu maramicu i iscijedim u kafu zaista djelovati na mog momka i da će sve ostati isto zauvijek za nas. Danas to znam. Danas je kasno. Maramica natopljena krvlju bila je bačena u lonac vode koju sam kuhala tu noć za njega. Sve sam obavila automatski, bez razmišljanja, kao normalnu stvar. U ogrtaču roze boje i skupljene kose ispod bijelog peškira ja sam stavila lonac vode za kafu, krvavu maramicu na bijeli tanjirić, izvadila šećer, kafu i rahat lokum za svog dragog i prepustila njemu da odabere hoće li popiti šoljicu koju ponudim.
Kad je ušao u stan mirisala je kafa. Mirisala je cijela kuća. Nisam sipala bezveze nekoliko kapi krvi nego sam cijelu pamučnu maramicu natopljenu krvlju ubacila u lonac i gledala kako vrela voda postaje crvena. Promatrala sam crno dno džezve a potom pljunula u nju više puta, pljuvala sam sve dok nisam napravila talog i blato od kafe koju sam potom zapekla da miriše cijela kuća. Rahat lokum sam više puta polizala i potom opet uvaljala u šećer, voda crvene boje je prelila tamnu kašu ljubavne kafe i potom se sve promijenilo oko mene. Mirisalo je. Kad je ušao u kuhinju pitao me ima li kafe za njega. Rekla sam da ima, da će uvijek biti i da treba da popijemo jednu za rastanak kao ljudi. Sjedili smo jedno naspram drugoga dok sam mu sipala vreli napitak i servirala lokum mog okusa. Sjedila sam mirno i gledala kako se namješta, postavlja mi bezvezna pitanja, izvinjava se što je ovako završilo, zamorio se, nije u meni problem, vrijeme je da ide dalje i tako je on meni pričao te bajke a ja slušala i čekala da je proba. Čekala sam kao mudra žena i prva uzela šoljicu u ruke i progutala vlastitu krv bila je ukusna. Prava kafa. On je potom uzeo svoju šoljicu i popio konačno svoj gutljaj. Gutao je i slušala sam taj zvuk. Gutao je kao i ja njemu. Gutao je on mene. Kad sam legla i sklopila oči te večeri nisam vjerovala riječima te žene ali sam zbog hira i gluposti to ipak napravila.
Ljubavi gladan sam. Iz noćnih mora me probudio njegov slatki glas. Gledao me direktno u oči dok sam se budila i promatrala čaroliju. Ujutro me gledao kao prije. Ležala sam i promatrala lice čovjeka koji me ostavio jučer. Probudio me držeći me za ruku sa riječima kako je gladan i kad sam shvatila šta se dešava bilo je već kasno. Bilo je stvarno. On je ležao pored mene i tražio da ga nahranim. Jučer je bio sit svega. Prazan mi je želudac ljubavi šaptao mi je. Nije to bio čovjek koji se jučer mene zasitio. Nije to više bio isti čovjek. Sa mnom u krevetu je bio neki stranac koji me gledao kako me on nikad nije gledao. Bilo je lijepo. Bilo je čudno. Sve je bilo isto i nije htio nigdje, nije spominjao prekid, stvari su bile vraćene na mjesto. Sve je bilo identično kao nekad. Ja nisam bila. Taj trenutak sam shvatila šta sam uradila. Dok me grlio pored prozora i ljubio u vrat taj čovjek je bio netko ili nešto drugo. Rodila sam dvoje djece, prošlo je dosta godina otada i imala sam lijep život. On je znao nekad da gleda daleko pored mene, da šuti bez razloga ili da se danima ne smije i ne pokazuje interes za mene. On je znao da postane sit svega i svaki put sam znala šta treba da napravim. Nekad bi u pitu od višnje ili sok od jagode iscijedila mnogo krvi iz tampona koji bi nosila u vrijeme najveće menstruacije i onaj stari sjaj bi se vratio u njegove oči. Jeo bi slatko pitu crvene boje dok se preljev cijedio sa tanjira i ruba njegovih usana. Preljev u kojem je bila moja ljubav. Krv sipana u kafu, kolače i sokove. Rahat lokumi stalno lizani i valjani u šećer u prahu i moj urin u njegovom bijelom vinu. Sve to su recepti te starice za mene i provodim ih po potrebi kad vidim da on gubi interes iznova za mene i da postaje muškarac kojeg ne volim. Svaki put kad osjetim da se zasitio mene ja iznova naspem duplu dozu sebe u njegovu kafu i čekam da djeluje. Svaki put djeluje i svaki put se vrati natrag po još. Bit ćemo zajedno do groba, cijeli jedan život i imam savršenu ljubavnu priču sa muškarcem koji je upravo onakav kakvog sam htjela. Znam da sam pogriješila ali ne smijem se okrenuti iza sebe. Strah je prevelik a ponor predubok. On me čeka na kraju. Ponor i ništavilo. Toga sam postala svjesna ono jutro kad me probudio sa riječima kako je gladan. To nije bio isti čovjek ali bilo je prekasno. Bilo je stvarno. Mogla sam se probuditi i sama, slobodna i bez određene sudbine u svom životu ali ja sam mu sipala u kafu i odredila sve a najgore vlastitu propast. Jednu stvar sam zapamtila od starice a to je da se ne okrećem kad to uradim. Ne okreći se nikad zaprijetila mi je na izlazu iz kuće crvene boje onog dana. Ne okreći se prema ostvarenoj želji jer samo ostvarena želja u životu može uništiti život ako shvatiš da to nikad nisi htjela.
Nisam.