Medijski prostori su odavno zastupljeni slikama stravičnih nesreća, nacionalne netrpeljivosti, ubistvima i samoubistvima, političkom manipulacijom, šokantnim naslovima… tako da običan čovjek sve češće bježi i sklanja se u stranu. Ljudi gube smisao, duh, vjeru i povjereje. Ljudi se otuđuju i svako u svojoj osami samo na sebe i misli. I još posebni neki životni treneri kojima su preplavljene društvene mreže glumeći iskustvene savjetnike kroz život, ukazuju na vraćanje vrijedosti čovjeka pod sloganom „ ja, ja i samo ja.“ Čovjek je društveno biće, zar ne ? I nikako ne može opstajati kao pojedinac. Jednostavno nemoguće je.
I tako prije dva dan udarna vijest skoro na svim portalima pojavila se korida Čevljanovići. Osobno nisam obraćala pažnju na tu vijest kao ni mnoge tog dana objavljene. Zaobišla sam je, a najviše jer u koridi se bore životinje. Ne prihvatam i ne mogu podnijeti bilo koje slavlje i usklike mase koji uživaju u borbama. Pa bilo to psi, pijetlovi, bikovi, konji… Jer smatram da sve te nedužne životinje pate dok god su u vlasništvu čovjeka, i da je životinji mjesto u njenom staništu prirode gdje pripada.
No, to je sasvim druga tema od one koju sam započela.
Obzirom da se šira narodna masa „ubila“ sa komentarima, od društvenih mreža do prodavnica, od radio stanica do bolnica, osvrnula sam se ipak na manifestaciju i vidjela najveći masovni skup licemjera sa svojim stavovima koji iza tajnih profila sprovode pravo, glumeći sudije, izdižući lične vrijednosti vrijeđajući sve oko sebe.
Toliko ružnih riječi, toliko frustracija, toliko zle misli i pomisli. Toliko čemera i isfrustriranosti, toliko odvažne sile pameti, da korida i sva dešavanja oko nje su mi izgledali kao dječija čarobna bajka. Srašno je koliko su ljudi gnjevni , koliko su zaokupljeni vlastitim mišljenjem ispravnosti, koliko na najbrutalniji način dozvole sebi kao želju za upravljanjem tuđih života.
Sindrom Balkana je zaista naša stvarnost gdje 99% ljudi smatra da su onaj 1%. 1% onih odvažnih, intelektualno razvijenih, visoko moralnih, društveno osvješćenih, svakog koraka ispravnih, nepogrješivih.
A ja na tom skupu koride sam vidjela posebne osmijehe. Osmijehe koji su ozarili lica i starog i mladog. Neku pitomu sreću i zadovoljstvo. Neki šarm koji je te divne obične ljude vratio u prošlost. Ljude koji su došli da se vesele. Da se nanovo sretnu sa licima komšija, prijatelja, poznanika. Ljude koji su obukli čistu odjeću sa notom starih kolonjskih voda i latica ruže. Ljude veseljake koji šire ruke tradicionalnim folklornim igrama. Ljude koji pjevaju, plešu, raduju se punim srcima, široko prema svima. Vidim djedove koji svojim unučićima kupuju sladoled od vune, po neku jeftinu igračku jer je mogu priuštiti od svoje penzije, vidim sreću te djece na ringišpilu i opet taj osmjeh.
I čemu onda tolika gorčina i frustracija onih 99% što umišljaju da su 1% ? Nema potrebe za licemjerstvom. Živite svoj život u vlastitim savršenostima i ne sudite, ne nazivajte pogrdnim imenima ljude, ne ponižavajte jer sreća dolazi u raznim oblicima. Ali i nezaboravite da sve je samo privid jer često najglasnije se smiju najtužniji ljudi, i nikada ne kukaju oni koji imaju najviše problema. Mnogi fini i uglađeni najlakše će prevesti svijet oko sebe žedne preko vode ubijajući ono najljepše u njima. Dopustite neka se ljudi raduju i neka vole ono što ih raduje.
I još nešto, ja lično ne volim „cajke“ i imam svoje mišljenje o tome, ali činjenica je da najveći dio izaponoćnih ugostiteljskih objekata ne samo da ih pušta nego i dovode „te neke zvijezde.„ Kao i činjenica da su takvi objekti najposjećeniji i njihovi konzumenti mladost , a možda i mnogi skriveni iza svoji lažnih profila.